Početkom ovog tjedna američki predsjednik Donald Trump odradio je svoje prvo televizijsko javljanje u kojem je komentirao masovna ubojstva počinjena tijekom vikenda u Texasu i Ohiju. Pozvao je na akciju i djelovanje da se "masovna ubojstva zaustave i prije nego počnu".

Spomenuo je i niz faktora koji doprinose tome: zaraznu prirodu masovnih ubojstava, glorifikaciju nasilja u video igrama, i potrebu da se reagira na "crvenu zastavu", tj. da se identificira i potencijalno pritvori "mentalno bolesna čudovišta" koja su, kako je rekao, počinila te zločine. 

Niz ovih faktora, ali i mnogih drugih, znanstvenici istražuju već desetljećima. The New York Times nudi odgovore na ta česta pitanja. 

Može li jedno masovno ubojstvo inspirirati drugo?

Može. Policija je pronašla niz dokaza kako su takvi ubojice proučavali prijašnje zločine, često oponašajući geste ili ubilačku taktiku, kao da na neki način odaju počast prijašnjim ubojicama, svojim idolima.

Ovo je točno u slučaju mladih ubojica koji ubijaju nenaoružane ljude u školama, ali i u slučaju onih koji slučajno kreću na te ubilačke pohode. Točno je i u slučaju starijih koji ubiju nedužne u ime ideologije, radikalnog islamizma, bijele premoći, migrantskih pitanja i sl. 

Mladić koji je prije šest godina pobio djecu u osnovnoj školi Sandy Hook u Connecticutu, proučavao je, između ostalih i Columbine masakr. Čovjek koji je ubio 50 ljudi u noćnom klubu Pulse u Orlandu, istraživao je napad u San Bernardinu. U oba slučaja ubojice su koristili radikalni islamizam kao opravdanje. 

21-godišnjak koji je optužen za ubojstvo više od 20 ljudi među kojima je bilo i djece u trgovini Walmart u El Pasu u Texasu tijekom vikenda, gledao je video kojeg je objavio muškarac koji je upucao nenaoružane vjernike u džamiji u Christchurch, Novi Zeland. 

Dosije krvoprolića Masovna ubojstva u SAD-u: godišnje više od 13.000 mrtvih

Forenzički psiholozi kažu kako mnogi masovni ubojice sebe doživljavaju kao dio bratstva istomišljenika, izoliranih i otuđenih dječaka i muškaraca. One koji su tim putem krenuli ranije, doživljavaju idolima i pionirima. 

Mogu li video igre biti uzrok masovnih ubojstava?

Po ovom pitanju i nakon niza studija koje su pokušale pronaći ili isključiti poveznicu nasilnih video igara i agresije, među stručnjacima nema zajedničkog stava. Nedavno objavljena analiza zaključuje kako "u velikoj većini nasilne video igre povećavaju agresivno ponašanje", no ti su "efekti gotovo uvijek jako maleni". 

Ta agresija uključuje napad oružjem, bez obzira na masovna ubojstva. Znanstveno je mišljenje da vidio igre nisu odlučujuć faktor koji potiče ubojicu. Definirati uvjerljivu poveznicu sa digitalnim ubojstvima iz kauča i ubojstvima pravih ljudi u trgovačkom centru ili školi malo je nategnuto. Veliki broj muškaraca u SAD-u igra ili su igrali video igre, a samo mali broj njih počinitelji su masovnih ubojstava. Video igre su puno popularnije u azijskim zemljama, gdje su takva ubojstva puno rjeđa. 

Koliko je jaka veza između mentalne bolesti i masovnih ubojstava?

Veza je tanka. Neki će samo odmahnuti rukom i masovna ubojstva objasniti riječima, pa on je lud.  No činjenica je, po mišljenju znanstvenika, da će samo mali broj ljudi sa mentalnim poremećajima prije od prosječnog čovjeka počiniti neki nasilan čin, i to najčešće pacijenti sa paranoičnom shizofrenijom koju karakteriziraju halucinacije i glasovi koji upozoravaju na opasnost tamo gdje ona zapravo ne postoji. 

Ljudi koji žive s takvim problemima najvjerojatnije će biti žrtve nasilja prije nego počinitelji, no i sami mogu biti nasilni, posebno ako konzumiraju alkohol ili drogu. Jared Loughner, koji je ubio šestero ljudi i ranio njih 13, je primjer toga. Njegovi postovi na internetu pokazali su povećanu upotrebu droge i paranoične fantazije. 

Zapušteno društvo Hrvatska mentalno i duhovno tone, ali nikoga nije briga

U slučajnu jednog od pet masovnih ubojstva pronađeni su neki dokazi psihoza, kako kaže dr. Michael Stone, forenzički psihijatar koji raspolaže podacima o 350 ubojstava tijekom stoljeća. Ostalih 80 posto muče se sa nizom problem koji su bliski običnom čovjeku, bijesom, izolacijom, depresijom, ljubomorom, itd. 

Mogu li lijekovi ili zatvaranje ljudi koji pokazuju znakove nasilja spriječiti masakre?

Na to pitanje nitko ne može dati jednoznačan odgovor. Trump je u svojoj izjavi spomenuo tinejdžera koji je prošle godine ubio 17 ljudi u srednjoj školi u Parklandu. Upravo taj slučaj dobar je primjer, jer je prije ubojstva često svojim kolegama govorio o svojim namjerama, pa su se oni šalili kako je to učenik koji će najvjerojatnije raznijeti školu. 

"Bilo bi lako kada bi mogli vjerovati da postoji čitav set signala koje možemo prepoznati, aplikacija ili neka lista uz pomoću kojih možemo identificirati masovnog ubojicu", kaže dr. Deborah Weisbrot sa Sveučilišta Stony Brook.

MASOVNO UBOJSTVO Prvo masovno ubojstvo: Ubio bi ih 1000 ali nisam imao metaka

Razgovarala je sa 200 mladih ljudi, većinom tinejdžera. 

"Ne postoji specifični profil ubojice, kako se često pretpostavlja. Napadači su bili i muškarci i žene, i dolazili su iz različitih društvenih okruženja", kaže. 

Godinama se u mnogim školama diljem SAD-a pratilo ponašanje, promatrale prijetnje ili bilo kakvi znakovi problema. Budući ubojice nerijetko su svoje namjere otkrivali u nekim mračnim zakucima, ili internetskim okruženjima. Mogu i govoriti o poštovanju kojeg imaju prema prijašnjim ubojicama dok pripremaju svoje oružje i municiju. 

U okrugu Los Angeles takav program implementiran je 2007. godine, a od tada nije bilo ni jedne velike pucnjave. No zapravo ne postoji način na koji se može znati da li je taj program zaslužan za prevenciju. 

Zbog takvih preventivnih mjera učenici odlaze na terapiju, a upozoravaju se i roditelji i učitelji. Ne uključuju prisilno liječenje ili zatvaranje prije nego je zločin počinjen. Implementacija takve prakse uključivala bi i ozbiljno razmišljanje o individualnim pravima u zemlji.