Stručnjaci: Ne dajte da ova zemlja bude nova Jugoslavija
Tijekom kratkih nekoliko mjeseci Etiopija je prošla kroz dramatične promjene. Novi premijer Abiy Ahmed potpisao je mirovni sporazum s Eritrejom nakon godina stalnih tenzija.
Također je odobrio pomilovanje i amnestiju tisućama osoba i organizacija koje se nekoć smatralo teroristima; pozvao je sve opozicijske skupine iz Etiopije i inozemstva da sudjeluju u mirovnoj tranziciji; mediji sada mogu izvještavati puno slobodnije; uspostavljena su vijeća za reforme i radne skupine kako bi provjerili zakone po kojima su se ranije suzbijala građanska i politička prava; konačno, polovicu premijerovog kabineta sada čine žene.
Ove radikalne promjene bez presedana u Etiopiji nastupaju nasuprot uznemirujućih nemira iza kulisa. Etiopija je velika multietnička zemlja s oko 100 milijuna ljudi među kojima su pripadnici više od 80 etničkih skupina, lingvističkih raznolikih. Promjene kroz koje prolazi utoliko su značajnije po ovaj dio Afrike. No, ovakve promjene donose i određene rizike.
Tijekom ovih promjena mogli bi se zaoštriti etnički sukoba, i po brojnosti i po intenzitetu, sve kao, s jedne strane, posljedica opiranja konzervativnih snaga u toj zemlji koje odbacuju promjene, a s druge strane kao posljedica nagle liberalizacije javnog prostora. Takvi sukobi mogli bi potaknuti i neke loše zamišljene poteze, uključujući odvajanje pojedinih dijelova teritorija, što bi potom u zajednicama u kojima je nasilje bilo glavno sredstvo rješavanja komunalnih sporova, imalo teške posljedice sa žrtvama.
Etiopski politički sustav jako podsjeća na onaj u Jugoslaviji u 90-ima. Slično kao i bivša Jugoslavija, Etiopija je federativna država s devet jedinica organiziranih po etničkim granicama. Regije Tigraj, Oromija, Somali i Amhara, koje čine oko 80 posto površine Etiopije, svoje nazive dobile su prema dominantnim etničkim skupinama u njima. Osnaživanje etničkih skupina kroz teritorijalnu autonomiju bilo je mač s dvije oštrice.
Dok je s jedne strane samouprava smanjila napetosti koje su bile posljedica dominacije određenih skupina, s druge je dovelo do toga da je etničku pripadnost dovelo u središte politike, povezalo je s teritorijem i na taj način dovelo do rizika od povećanja etničkih napetosti. Jugoslavijom je vladao višenacionalni Savez komunista, koji je bio de facto konfederacija republičkih stranaka.
Slično tome, Etiopijom je desetljećima vladao Etiopski narodni revolucionarni demokratski front (EPRDF), koalicija uglavnom etnoregionalnih političkih stranaka, kojom je dominirao socijalistički Tigrajski narodni oslobodilački front (TPLF), pri čemu su oba kombinirala nedemokratske metode s etnofederalizmom. Jugoslavija je prošla kroz političke promjene krajem 80-ih isto onako kako kroz njih prolazi Etiopija danas.
Danas, kao i onda, u prvom planu je budući politički i ekonomski sustav, a borba za moć ima pečat etničkih politika. Konzervativne skupine, bilo da je riječ o vojsci i njenim saveznicima iz srpskog političkog vodstva u staroj Jugoslaviji ili o dugo vremena dominantnom TPLF-u i njegovim vojnim i obavještajnim saveznicima u Etiopiji, njima prijeti da u demokratskoj tranziciji najviše izgube. Premda se može činiti da je trenutno malo razloga za bojazni, secesionistički zahtjevi manjih skupina u etiopskoj regiji Somali prisutni su već desetljećima, zbog čega je to područje bilo obilježeno sukobima sve donedavno.
Kriza bi mogla izbiti i u regiji Tigraj. Neki bi ovaj rizik mogli smatrati neutemeljenima zato što je regija uključena u unitarnu etiopsku državu, ali regionalne vlasti secesijom implicitno prijete, čak ne dopuštaju provedbu federalnih zakona, te pružaju utočište osobama osumnjičenima za zločine protiv čovječnosti i za korupciju. Ako ovako delikatnom tranzicijom ne bude upravljala krajnje oprezno, Etiopija će riskirati opasan raspad po etničkim granicama.
Nakon smrti doživotnog predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita 1980., Savez komunista oslabio je stisak svoje vladavine velikim dijelovima Jugoslavije, što je dovelo do većih medijskih sloboda, javnih rasprava i ekonomskih reformi, ali i do rasta nacionalizama. Kako se vladajuća stranka više nije oslanjala na represiju i kako su se mišljenja unutar stranke u različitim jedinicama federacije sve više razlikovala, nacionalizam je sve više prevladavao.
Izbile su kontroverze između intelektualcima i političarima s bogatijeg sjevera i siromašnijeg juga, a ratni zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu, u sve većoj mjeri postajali su izvor svađalačkih rasprava. Do tada su Tito i partija nametali svoj narativ i sve kritičare optuživali su da su suradnici nacista. Za razliku od Sovjetskog Saveza gdje su oponente protjerivali ili ubijali, represija u Jugoslaviji bila je profinjenija i uspijevala je bez posezanja za gulazima.
Ratne uspomene stoga nisu bile dijelom javnih debata sve do 80-ih, da bi tada postale izdašnim resursom nacionalistima, posebno u okrivljavanju drugih etnonacionalnih skupina u Jugoslaviji. Staza prema nasilnom raspadu zemlje utabana je tijekom nekoliko godina uoči toga, kada su političke elite nastojale probiti se na vlast, iskorištavajući etnofederalnu strukturu zemlje.
Jugoslavenska federacija bila je podijeljena u republike i dvije pokrajine, od kojih je većina imala dominantnu etničko-nacionalnu skupinu, s izuzetkom BiH i Vojvodine. Zato je bilo moguće da nacionalisti lako zavladaju republikama, što je dovelo do odcjepljenja, etničkih čišćenja i rata. Za Jugoslaviju je zanimanje opadalo kako je jenjao Hladni rat, i tako sve dok nije bilo prekasno.
Usto, porastu napetosti u Jugoslaviji pridonosile su i politike Svjetske banke i MMF-a, koji su tražili veće štednje i centraliziranu ekonomsku politiku, a čime su ignorirali internu političku dinamiku, te su izazvali socijalne nemire. Došlo je do ekonomske krize, do rasta nezaposlenosti i nestašica, što je podrivalo uvjerenje u korisnost jugoslavenske države. Manjak elita i vođa koji bi ujedinjavali zemlju, kao i kolaps ujedinjavajućih ideja i institucija, ubrzali su klizanje u nasilje.
Političko i socijalno nezadovoljstvo vješti političari, prije svega Slobodan Milošević kao zvijezda srbijanskih komunista u usponu, usmjerili su protiv drugih etnonacionalnih skupina, posebno protiv Albanaca na Kosovu. Teško da će se u Etiopiji ponoviti jugoslavenskih scenarij. Ali on nudi pouku zbog koje treba biti na oprezu: U trenucima političke liberalizacije etnonacionalni federativni sustavi izrazito su zapaljivi. Neke razlike idu u korist Etiopije. Prvo, jedinice od kojih se sastaoji etiopska federacija, ranije nisu postojale kao zasebne države.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Drugo, lojalnost etiopskoj državi snažna je neovisno o etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti. Čak i nekoliko ekstremnih nacionalista, kao što je Oromski oslobodilački front, općenito gnjevno reagiraju na nepravdu iz prošlosti, ali postojanje države ne diraju u tolikoj mjeri.
Treće, veze između nacionalnih skupina čini se da su snažnije. Sve te skupine još pamte zajedničku borbu protiv talijanske invazije prije 80 godina, dok u Jugoslaviji otpor nacističkoj okupaciji nije bio univerzalan; postojale su unutarnje podjele između pokreta otpora i suradnika s okupatorom. Konačno, odvajanje i odcjepljenje čini se nemogućim u ključnim slučajevima. Primjerice, Oromija je geopolitički centar Etiopije, pa bi odcjepljenje najveće regije zemljopisno bilo nemoguće bez potpuno razbijanja Etiopije.
U Jugoslaviji su, međutim, republike koje su ponajviše zagovarale odcjepljenje, imale granice s drugim državama. U Jugoslaviji je Srpski savez komunista u kasnim 80-ima i ranim 90-ima zagovarao centralizaciju i održanje države na okupu, ako treba i silom, dok su stranke u Sloveniji, kasnije i u Hrvatskoj, zagovarale odcjepljenje.
U Etiopiji je došlo do preokreta, jer su se političke stranke koje su svoje političke agende koristile za zahtjeve za samoodređenjem, a ponekad i za odcjepljenjem kao pravi sadržanom u ustavu Etiopije, odnedavno preorijentirale na zagovaranje etiopskog jedinstva. Dvije glavne stranke u koaliciji EPRDF, Oromska demokratska stranka i Amharska demokratska stranka, koje okupljaju 70 posto Etiopije, vladaju regijama Oromija i Amhara, te kontroliraju federalnu vladu. Te stranke spadaju baš u tu kategoriju.
Stranke koje okupljaju daljnjih 20 posto stanovništva Etiopije, također su danas posvećene unitarnoj državi. Ipak, neke opasnosti opstaju i usprkos ovim preprekama raspadu države. Kao što je bilo s Hrvatima i Slovencima u staroj Jugoslaviji, i u Etiopiji postoje skupine koje prijete odvajanje, kao što je slučaj s aktualnom regionalnom vlasti u Tigraju.
Tigrajski oslobodilački narodni front (TPLF) implicitno prijeti odcjepljenjem i, unatoč tome što kontrolira manje od 10 posto stanovništva, neproporcionalno dominira političkom i ekonomskom scenom posljednja tri desetljeća. Gnjev TPLF-a posljedica je selektivnih kaznenih progona njegovih bivših i sadašnjih službenika, te diskriminacije i protjerivanja pripadnika tog naroda iz federalnih i drugih regionalnih administracija. Proces liberalizacije političkog sustava u etnički polariziranom društvu je opasan.
Tijekom liberalizirajućih trenutaka novouspostavljena sloboda govora lako se može preusmjeriti na traženje krivaca, na izdvajanje određenih skupina i iznošenje potisnutih pritužbi. Nadalje, nije uspostavljena tradicija razlikovanja činjenica od glasina, pa tako retorika koja raspiruje strah, može putovati brzo i s manje prepreka nego u uspostavljenom pluralističkom okruženju.
To je uglavnom zbog društvenih medija, ali i zbog nedostatka pouzdanih institucija i struktura kojima bi se moglo obratiti u zemlji u kojoj su institucije desetkovane godinama autoritarne vladavine. Usto, u etničkim federacijama političke stranke i pokreti vjerojatnije će se organizirati po etničkim podjelama, kao što je to u Etiopiji. Etničke stranke obično privlače svoje birače ne time što će biti umjerene, nego polarizirajuće.
To im omogućava da svoje birače uvjere u vanjsku opasnost svojoj skupini, zbog čega bi bilo neophodno da glasaju za etničku stranku. Drugo, međuetničko glasanje je otežano time što iziskuje puno razrađenije političke programe od pukog raspirivanja straha. Za razliku od Jugoslavije, transformacija Etiopije ipak se događa u puno povoljnijem međunarodnom kontekstu. Svi veliki igrači čini se da podržavaju ili su barem suzdržani oko promjene u toj zemlji.
SAD je izrazio potporu, EU također, pa tako i Kina, najvažniji ekonomski subjekt, uključen milijardama dolara kredita i donacija u velike infrastrukturne razvojne projekte. Do sada Abiy čini se da ima široku potporu Etiopljana, od skoro svih malih skupina, što nije uspjelo još nijednom etiopskom vođi u najnovijoj povijesti.
Unatoč tome što je njegova baza etnonacionalna stranka, njegovi su govori i potezi takvi da jača etiopski nacionalizam, da zemlju opisuje kao domovinu svih nacionalnosti tako dugo dok je država pravedna. No, time posao daleko da je od završenog. Etiopija ima dva milijuna raseljenih u međuetničkim sukobima koje je navodno prouzročio TPLF i njegovi suradnici zato što je gubio svoju socioekonomsku i vojnu dominaciju.
Optužbe o diskriminaciji u regionalnim i lokalnim vladama protiv pojedinih osoba i skupina iz drugih etniciteta, također su veliki izvor zabrinutosti. Čak i gore, federalne i regionalne institucije još nisu izgradile sposobnost da se suprotstavljaju tim izazovima. Za uspješno, mirnu i demokratsku tranziciju, nova administracija treba podršku međunarodne zajednice.
Premijer treba i novu krv u birokraciji, takvu koja će biti posvećena, sposobna i vrijedna, sve kako bi iskorijenila korupciju, nejednakost, diskriminaciju, mediokritetstvo i favoriziranje, sve redom posljedice ranijeg režima. Kako bi izbjegli pad u provaliju poput Jugoslavije, etiopski vođe trebaju se odmah posvetiti etničkim napetostima i rješavati ih. Mnogi takvi sukobi nastaju i eskaliraju zbog raspirivanja strasti.
Kao i u slučaju Jugoslavije, takva radikalizacija proizlazi iz nezadovoljstva moćnika tranzicijom, moćnika koji si nastoje izgraditi potporu javnosti kroz politiku straha, te etnofederalne jedinice vide kao potencijalne blokove za političke karijere temeljene na etničkoj pripadnosti. Izazivanje takve politike podjele zahtijevat će jasan napor savezne države da posreduje i upravlja sukobima i da ostane neutralan arbitar.
Osim toga, pozitivan i zajednički projekt transformacije također može pomoći u suprotstavljanju etničkim napetostima. Takvo vodstvo, neutralne i legitimne federalne strukture i zajednički projekti, nedostajali su Jugoslaviji. Osiguravanje pravednog postupanja prema svima od strane federalnih i regionalnih vlada, pravedna raspodjela moći i resursa, te učinkovito upravljanje državnom birokracijom na svim razinama smanjilo bi osjećaj nepravde, iskorištavanja i uskraćenosti koje su u prošlosti pojedine političke snage mogle navesti da traže odcjepljenje.
Raspad Jugoslavije i kasniji ratovi upozoravaju na to da transformacija etnofederalnih država s različitim i podijeljenim grupnim identitetima predstavlja poseban rizik. Do sada je transformacija Etiopije izbjegla neke zamke jugoslavenskog iskustva, a hoće li tako i ostati, ovisit će o daljnjem izbjegavanju istih pogrešaka.
Tekst je u cijelosti preuzet s Foreign Policyja...