Prošlog travnja na društvenim mrežama libijskog ogranka ISIL-a niknule su snimke na kojima je desetak muškaraca u narančastim kombinezonima klečalo na pješčanoj plaži ispred džihadista s noževima.
U sljedećoj sceni, koja je snimana u pustinji, 16 zatvorenika odjevenih u crno kleči, dok iza njih stoji 16 maskiranih vojnika Islamske države, s tim da svaki drži pištolj prislonjen na zatvorenikovu glavu.
Riječ je o jednom od najpoznatijih ISIL-ovih videa u kojem se prepliću snimke pucanja u zatvorenike s onima na kojima im odrubljuju glavu, pri čemu krvnici krvlju natapaju Sredozemlje, stojeći u crvenim lokvama u moru.
Žrtve na snimkama nisu bile vojnici ulovljeni tijekom borbe, niti su podrijetlom iz zemalja s kojima džihadisti ratuju. Ne, riječ je o afričkim migrantima koji su kretali boljem životu u Europi, a koji su ulovljeni na krijumčarskom putu, na libijskim obalama dok su pokušavali pobjeći u Italiju.
Među 28 ubijenih muškaraca, njih najmanje sedmorica bježalo je iz brutalne diktature Eritreje, a - da su se domogli Europe - imali bi puno pravo na azil.
Ali ono što najviše čudi jest činjenica da je većina muškaraca bježala iz Etiopije, nekoć siromašne afričke države koja je na putu da postane domovinom srednje klase.
Mnogi od migranata bili su dobro obrazovani, te su neki imali poslove, dok su drugi posjedovali svoje obrte. Oni i njihove obitelji uspjeli su skupiti 3.000 do 4.000 dolara kako bi platili krijumčarima, što je ogromna svota u zemlji u kojoj prosječni godišnji prihod po glavi stanovnika iznosi samo 550 dolara.
Međunarodna organizacija za migracije procjenjuje da je 2015. godine oko 80.000 Afrikanaca prešlo Mediteran, što je najveći priljev migranata od Drugog svjetskog rata.
Mnogi bježe od rata i terorizma, kao i klimatskih promjena, tj. širenja pustinja, koje će se pogoršati u nadolazećim godinama.
No Afrika, unatoč globalnoj percepciji, nikad nije bila stabilnija i bolje stojeća u novijoj povijesti. U posljednjih 15 godina zabilježen je rast od pet posto (u Europi je rast 4.1 posto), pa se mnogi pitaju zašto toliki ljudi bježe.
U potrazi za boljim životom
Oko 200.000 Etiopljana godišnje ilegalno bježi kako bi pronašli poslove u inozemstvu, većinom na Bliskom istoku, u južnoj Africi i Europi.
Jedan od njih je bio i 38-godišnji Balcha Belete, izuzetno privlačan inženjer elektrotehnike iz Adis Abebe, koji je imao slabo plaćen posao u državnoj firmi. Ovaj neoženjen muškarac je bio najmlađi od 14 braće i sestara kojem su se svi uvijek rado obraćali za pomoć i koji je obožavao svoje nećake i nećakinje.
Pa opet, bez ijedne riječi najbližima, Belete je početkom prošle godine napustio dom i na Valentinovo se sa susjedom domogao Sudana. Bio je to prvi koran na putu koji će, nažalost, na krvoločan način biti prekinut u Libiji, dva mjeseca kasnije.
"Moj brat je umro na pijesku Libije, kao životinja, zbog sna kojim je mislio promijeniti svoj život", kaže Beletova sestra Balynesh koja je, kao i ostatak obitelji, saznala da joj je brat umro tek nakon što je vidjela snimke smaknuća na vijestima.
"On je mislio da ide u Englesku, a na kraju nije prešao ni Sredozemno more."
Etiopija nije ni blizu onome što ljudi većinom misle kad čuju za nju. Otkad je ranih 1980-ih 400.000 ljudi ondje umrlo od gladi, ona je daleko odmakla od pojma za međunarodnu mizeriju.
U proteklom desetljeću je ondje zabilježen prosječan rast od 10.7 posto (bolje nego u Kini ili Indiji), te su najbrže rastuća zemlja u Africi. Iako bilježi pravi rast i razvoj, i dalje su mnogi ljudi siromašni i žele okušati sreću u inozemstvu.
Balacha Belete je bio jedan od njih - nezadovoljan s poslom, smatrao je da zbog svojih umijeća i obrazovanja zaslužuje puno više. Želio je uspjeti u inozemstvu i zatim dovesti svoje nećake i nećakinje, te im pružiti više šansi u budućnosti.
Na papiru piše jedno, a uživo je druga priča
Iako rast Etiopije djeluje impresivno na papiru, on ne znači puno u praksi, kaže Beleteov brat Fasika i objašnjava da je to najviše fruistriralo njegovog brata.
"Svi znamo da ova zemlja gradi nove ceste i građevine. To možemo i vidjeti. No ne mislim da su se poboljšali životi ljudi. Kao što kaže naša izreka: to što imaš dovoljno za jelo ne znači da dobro živiš."
Balacha je bar imao posao, za razliku od mnogih mladih Afrikanaca koje nezaposlenost tjera iz zemlje. Računa se da će do 2040. godine, u Africi biti dvostruko više radno sposobne snage, što će biti više nego u ostatku svijeta.
Istodobno, ne otvaraju se nove mogućnosti zaposlenja, pogotovo za mlade.
U mnogim državama je nezaposlenost viša od 38 posto, a ljudi moraju raditi i prehranjivati obitelji. Budući da im vrata prema Zapadu nisu širom otvorena, moraju se snalaziti s krijumčarima i odlučiti na put koji mnoge košta kredita ili životne ušteđevine. Ali i života.
Iako sve više migranata na putovanju bude oteto ili ubijeno, mnogi i dalje smatraju da sve dok imaju svega 50 posto šanse domoći se boljeg života, bolje da se odluče na njega nego da ostanu na mjestu koje ni njima ni njihovoj djeci ne nudi budućnost.
Pritom ih često zavaraju slike divnog života na Zapadu, pri čemu ne vide da migranti sigurno neće slati ni objavljivati fotografije i priče o svojim jadnim životima, nego su skloni sve preuveličati i obojati ružičasto, iako je stvarnost daleko od toga. Da znaju pravo stanje stvari, sigurno bi se i manji broj njih odlučio na ekonomsku migraciju.
No glavno rješenje je stvaranje mogućnosti kod kuće, kako ne bi ni pomislili na napuštanje domovine. Kad bi imali priliku raditi i dovoljno zaraditi, ne bi trebali krenuti "trbuhom za kruhom" ni umirati na tom putu, piše Time.
