Slušajući Hamletova trabunjanja, Polonije u jednom trenutku izriče glasovitu rečenicu: “U tom ludilu ima sistema...” Monolozi najpoznatijeg hrvatskog suca u tom smislu povremeno podsjećaju na danskog kraljevića, u njima “ima sistema” čak i kad su naizgled lišeni smisla... 

Ivan Turudić Večernjem je listu prije par mjeseci objasnio da bi “zatvorskom kaznom od tri do pet godina trebalo kažnjavati sve koji bi tvrdili da Srbija nije počinila agresiju na Hrvatsku nego obratno, ili da Domovinski rat nije oslobađajući, nego građanski i slično” i time se opet vratio u fokus javne pažnje. 

Javnost je gotovo jednoglasno tu ideju protumačila kao obnovu famoznog članka 133 Kaznenog zakona SFR Jugoslavije, zloglasnog paragrafa koji je inkriminirao “neprijateljsku propagandu” dok ga je narod popularno nazvao “verbalnim deliktom”. Članak 133 bio je, međutim, liberalniji od ove mjere jer je predviđao kaznu od tri mjeseca do pet godina zatvora.

Pravi bi pandan Turudićevoj ideji zapravo bio Zakon o zaštiti imena, lika i djela Josipa Broza Tita, koji je režim izglasao pred sam kraj svog života, u cvijetu svoje starosti, 1984. godine. 

Samo koju godinu poslije, četnički vojvoda Vojislav Šešelj s glogovim je kolcem jurišao na Dedinje kako bi mrtvom Brozu probio vampirsko-diktatorsko srce. Zakon o zaštiti veličanstva nije mu pomogao. I ovaj bi zakon proizveo samo kontraindikacije. 

Ne treba sumnjati da bi izglasavanje zakona iste sekunde izazvalo desetke onih koji se s njim ne slažu, da izreknu ili napišu rečenice koje će ih izvesti ravno pred sud - Hrvatskoj već godinama kronično nedostaju disidenti, pravednici i mučenici, koje bi drakonski propis proizveo u ozbiljnim brojkama. 

Svi koji poznaju ovog suca - koji je pravo prije rata diplomirao u Zagrebu - kažu da je riječ o inteligentnom, pronicljivom čovjeku koji bi bez problema anticipirao i učinke mnogo složenijih zakona pa je posve jasno da Turudić ovom rečenicom nije najavio kriminalizaciju javne riječi nego je sebe ponovno preporučio kao ministra. 

Od zakona neće biti ništa - to i nije namjera nego se Turudić legitimirao kao istomišljenik Tomislava Karamarka, koji bi zakonom normirao dosege javne slobode, a iz te slobode isključio kritiku Gojka Šuška i Franje Tuđmana, dok bi nekim zgodnim pragrafom normirao i “tuđmanizam” kao “minima moralia” buduće države.

U toj Turudićevoj autolegitimaciji sadržana je jedna nehotična, ali snažna kritika buduće HDZ-ove vlade - njoj se budući ministri preporučuju ne svojom stručnošću nego dokazivanjem idejne pravovjernosti. 

Turudić je bio i jedan od posjetitelja šatora u Savskoj 66, iako se organizatori očito ne žele pridržavati zakona kao pijani plota, pa svoje prosvjedničke djelatnosti ne usklađuju s propisima nego propise nastoje uskladiti sa svojom voljom. 

Turudić je - ukratko - time nehotično kritizirao Karamarka, jer je pokazao da ga vidi kao čovjeka kojega stručnost ne zanima. U tom se smislu Mislav Kolakušić naspram Turudića čini boljim rješenjem. 

Ovaj tih, elokventan, stručni sudac, navodno sklon HDZ-u, nikada se nije upuštao u verbalne ridikuloznosti, a nitko još ne zna hoće li Karamarko iz opozicije biti identičan onome sa vlasti. 

Možda premijer Karamarko doista bude birao samo stručnjake? Dosad je, vodeći razne kabinete, uglavnom policijske, uvijek tako postupao...Postoji još jedan mogući motiv Turudićevih bravura - on se u nekoliko navrata žalio da je “pod mjerama”, a ako je to istina, onda mu politička aura može dati i dodatnu zaštitu. 

Vrag će ga znati što je tu istina, ali nije teško predvidjeti da će ovaj nestašni sudac - kakva mu god karijera bila suđena - ostati u žiži javnog interesa. 

On je, naime, jedan od najvažnijih ljudi hrvatskog pravosuđa, a bude li Karamarko kao premijer ostao pri jakobinskoj koncepciji, to će ostati i kao ministar. Osebujni sudac živopisna je ličnost. 

Dobar je sa Zdravkom Mamićem iako za sebe tvrdi da je hajdukovac, čak je kupio dionicu splitskog kluba. Rodom je iz Virovitice. Bavio se nogometom i iz tog kruga ima širok krug prijatelja i poznanika, a često ga se može vidjeti po centru kako puši cigaru.

Svakako nije sektaš niti pravni puritanac zapadnog tipa - njemu kontroverzni prijatelji nisu smetnja. “Ugodan je sugovornik (ako niste u sudnici)”, kažu poznavatelji biografije. 

“Ambiciozan je” kažu upućeni, “i samo mu je nebo granica. Pričalo se da želi ostati sudac Vrhovnog suda ili predsjednik Prizivnog suda (čije utemeljenje stalno gura po medijima). 

U sudnici nastupa autoritativno, a često svađalački i na granici bahatluka, ali ne može se reći da je loš sudac. Važne presude Vrhovi sud mu je potvrđivao. Iznimno je hrabar: dok je sudio Hrvoju Petraču imao je i policijsku zaštitu. 

Dragovoljac je Domovinskog rata koji je presudio pukovniku Sanaderu i najviše mu na živce idu ratni profiteri... Činjenica da ga je baš Sanader gurao nije mu mnogo smetala, a dosta govori o obojici...