Andrej Plenković vjerojatno je silno iznenađen činjenicom da njegova stranka drži vlast u zemlji, on drži vlast u stranci, stranka drži vlast u Nogometnom savezu - a opet, na čelo HNS-a ne dolazi njegov favorit nego najnepoželjniji od nepoželjnih, Davor Šuker, ključni grandeguignole u lutkarskom kazalištu Zdravka Mamića!?

Kako je moguća takva diverzija? Je li to dio hibridnog rata? Ne, nije. Epitet "briselski" uz Plenkovićevo ime nije samo pogrdna etiketa - on ima i objasnidbenu funkciju.

Andrej Plenković jednostavno ne zna kako funkcionira surova politika na hrvatskom tlu. U njoj nije najvažniji "prvi ešalon", vidljive zvijezde politike, nego marljivi kadrovici iz drugog plana, koji u svaku instituciju biraju svoje ljude. Novcem, uslugama, lobiranjem, korištenjem moći, prijetnjama, kartonima iz službe, voženjem u gepeku, pozivima u sitne sate, zapošljavanjem rodbine i tazbine. Vladimir Šeks obrazac je takvog djelovanja.

Dugo je bio na vlasti, podjednako dugo uz vlast, katkad i nasuprot nje, ali Šeks je, gdje god je to mogao, koristio svoj utjecaj da na važna mjesta dovede svoje ljude. I doveo ih je: u Državno sudbeno vijeće, koje bira suce, u sudove, u Državni arhiv, u Vladu - na koncu, i Andrej Plenković u značajnoj je mjeri njegov projekt. Politika ne trpi pasivnost.

Nema lijenih diktatora. Želite li vladati, od jutra do mraka morate nazivati, telefonirati, potkupljivati, preplaćivati, ulizivati se, kadrovirati. Ivo Sanader u dva je mandata kupio ili potkupio brojne medije, postavljao je suce, skidao ministre i ministrice. Plenković stvara dojam da to radi, ali on to uistinu ne radi: za njega, umjesto njega- a često i kontra njega- kadroviraju oni iza njega, osim u Vladi.

Bitka za HNS Plenković poručio: Nemojte podržati Šukera

Kadrovska politika je osnova svake politike, to je rekao Staljin i to je istina unatoč tome što je to rekao Staljin. Ako na pravim mjestima imate svoje ljude, možete sve - George Maynard Keynes jednom je točno zamijetio da na izborima za miss ne morate gledati ljepotice da biste znali koja će pobijediti nego članove žirija... Zdravko Mamić godinama je dirigirao izbore dužnosnika u HNS, na svim razinama.

Kad mu je Štimac, koji baš nije beba, pokušao pomrsiti račune, napao ga je kao lav. Sintagma "Mamićev čovjek" na Googleu ima 126.000 referenci a "Mamićev prijatelj" 387.000. Maminjo je prijatelj s Ivanom Turudićem. Ali ne samo s njim... Maminjo plaća legiju sudaca - arbitara, za arbitraže u HNS-u. On unutar sudačke mreže možda poznaje više sudaca nego neki članovi Državnog sudbenog vijeća.

Na Ustavnom sudu Gazda ima golem utjecaj. Osobno je financirao i Kolindu Grabar Kitarović, organizirao joj tulume, zazivao Boga za njenu pobjedu, koja će mu podariti nevinost. Zato i nije nimalo čudno da svako malo pjeva "Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine..." Plenković ne bi ni trebao vladati nogometom, u nogometu politike i ne smije biti, ali nogometom vladaju HDZ-ovci. No čini se da Plenković ne vlada HDZ-om. Stranka vlada njim, ali ovdje nije riječ o apstraktnoj vladavini nekog "srca tame".

Plenkovićem vlada stranačka desnica, koja vješto koristi silan politički kapital premijerova obiteljskog podrijetla. On, naime, dolazi iz ljevičarske obitelji, što je u glasovitoj šovinističkoj invektivi o "mami lekarki" iskoristio čak i "lijevi" Milanović. Da Plenković dolazi s desnice, nikad ne bi dopustio proboje proračuna prema hrvatskim i hercegbosanskim braniteljima, od kojih se koža ježi čak i trezvenijem dijelu braniteljske scene.

Ne bi mu palo na pamet obnoviti mogućnost stjecanja PTSP-a, što će u Hrvatskoj rezultirati sasvim predvidivim posljedicama - epidemijom zakašnjelih traumatskih sindroma. Tek kad je shvatio što mu je Tomo Medved učinio iza leđa, Plenković je preko Marka Pavića ubacio višestruke filtre koji bi trebali prosijati lažne od pravih ratnih vojnih invalida.

O tome da Plenković nema utjecaja na članove vlastite stranke jasno svjedoče i mnogi drugi procesi u zemlji, u kojima su za donošenja brojnih zakona (pa i nekih posve minornih) lobirali ljudi iz sjene a da Plenković o svemu nije imao pojma - od imenovanja policijskih načelnika, koja su sređena u krugu ekipe bliske Milijanu Brkiću, Markaču i Klemmu, a da Plenkovićev ministar Božinović o svemu nije smio ni pisnuti, do kadroviranja u javnim ustanovama, od kojih neke ulaze u terminalnu fazu.

Na izlaznim vratima Kao da je Šukera ikad bilo briga za hrvatski nogomet

Dokazi nemoći rasprostrti su diljem Hrvatske. U Osijeku su u nedjelju bili lokalni izbori, pobijedio je čovjek posve kontra naputaka središnjice. U Požegi se, na zgražanje cijele uljuđene javnosti, održava na vlasti župan obiteljski nasilnik, što u većem dijelu Europe više nije moguće. Nakon fijaska s prijedlogom Obiteljskog zakona Nade Murganić, Plenković je naredio da svi zakoni moraju prvo doći njima u Vladu pa tek onda na javnu raspravu, što znači da on više ne vjeruje ni vlastitim ministrima.

Barem nekima. Predsjedništvo HDZ-a, uostalom, izabrao mu je Tomislav Karamarko, i od toga treba krenuti svaka analiza Plenkovićeve strukturne nemoći... Cijela je Hrvatska - gospodarstvo, politika, sudstvo - premrežena takvim, dubinskim kadrovskim mrežama, kojima gospodare klijenti, poslušnici, dužnici, ljudi iz gepeka, ucijenjene glave... Hrvatsku je, ukratko, osvojio korov. Korovi su - kaže Wikipedia - najčešće biljke iznimnih svojstava.

Mogu nicati u različitim tlima, sjeme im je klijavo godinama. Podzemni su im organi bogati pričuvnim hranjivima, pa odolijevaju nepogodama. Razvijaju otpornost na pojedine skupine herbicida... U Hrvatskoj su - piše - najčešći višegodišnji korovi. Čovjeka koji bi ih "oplijevio" još nema na vidiku.