Svađa Dačića i Kovača oko Velike Srbije i Dalmacije
Jedan sa srpske, drugi s hrvatske strane, Ivica Dačić i Miro Kovač verbalno su se počupali oko odjeka nedavnog napada nekoliko huligana na vaterpoliste Crvene Zvezde na Rivi u Splitu.
"Srbija ne želi zaoštravanje odnosa s Hrvatskom", prenijeli su mediji u Srbiji Dačićeve riječi u nedjelju.
Odmah potom Dačić je nastavio u smjeru upravo zaoštravanja:
"20.000 Splićana dočekalo je 1918. godine srpsku vojsku da ih zaštiti od Talijana. Danas s te iste rive bacaju Srbe u more. Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske, Dalmacija bi danas možda bila talijanska."
Na ispad srbijanskog ministra vanjskih poslova jedini je zapravo reagirao bivši hrvatski ministar vanjskih poslova, još iz doba Karamarko-Petrov-Oreškovićeve vlade.
"Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba", uzvratio mu je Kovač na Facebooku.
Kovač je napisao i to da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.
"Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina... Bez toga neće i ne može biti pravog napretka", zaključio je Kovač.
Sadašnji i bivši ministar diplomacije Srbije odnosno Hrvatske očito su se jako lijepo našli, jer mu je odmah potom Dačić na stranicama Večernjih novosti uzvratio:
"Umjesto što me ocjenjuje, veliki poznavatelj 'povijesti' Miro Kovač neka potraži u arhivima naslove iz hrvatskog tiska 1918. pa će se uvjeriti što je istina."
Večernje novosti su još objavile i to da je "u prosincu 1918. splitski dnevnik 'Novo doba' (poslije 'Slobodna Dalmacija') na naslovnici objavio da je u Split ušla srpska vojska, da su građani klicali 'Dobro došli, braćo'".
"Među okupljenim Splićanima bilo je mnogo navijača Hajduka koji su vikali: 'Živila srpska vojska, živila Jugoslavija!' Tadašnji glavni urednik Vinko Kisić atmosferu u danima propasti Austrougarske monarhije opisao je kao 'delirij oduševljenja'", objavile su Večernje novosti kao krunu totalnom cirkusu kojem su kumovala dva nacionalista.
U prepirci je naveden niz netočnosti. Prvo, od kraja, Večernje novosti ne mogu biti više u krivu kada izjednačavaju Slobodnu Dalmaciju s Novim dobom. Prvi broj Slobodne Dalmacije tiskali su kao "Dnevnik Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Dalmacije" pripadnici pokreta otpora, čitaj partizani, 17. lipnja 1943. na Mosoru. To je bila i ostala povijesna činjenica koju nitko nikada nije sporio niti u SFR Jugoslaviji niti u Republici Hrvatskoj.
Novo doba je, pak, dio dnevnik koji je izlazio u Splitu između dva svjetska rata, u doba južnoslavenske monarhije, i nikada prije niti ikada poslije. Izjednačavanje jednog s drugim kalemljenje je jedne političke tradicije na drugu. Ostalo što je pisalo u citiranom Novom dobu je istina. Tu se dolazi do sukoba Dačića i Kovača. Istina jest da je skoro cijeli Split, s iznimkom mahom tadašnjih splitskih Talijana, krajem 1918. izašao na Rivu pozdraviti, doista oduševljeno, dolazak 2. bataljuna 13. pješadijskog puka Timočke divizije srpske vojske.
Split je tada imao nešto više od 20.000 stanovnika i na Rivi su bili skoro svi. Dačić, međutim, griješi kad kaže da je to bio prosinac; bio je to 20. studenog 1918. Razlog oduševljenju Splićana bilo je to što je na vidjelo isplivao tajni sporazum Velike Britanije, Francuske i Rusije s Italijom "Londonski ugovor" iz travnja 1915. kojim su zemlje Antante privoljele Kraljevinu Italiju da uđe u rat na njihovoj strani.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Nije baš da je Italiju tada trebalo posebno gurati u tom smjeru, tadašnji kralj s vodstvom i političkim elitama u tome je vidio mogućnost da se domogne dijela bivših austrougarskih teritorija. Račune je Italiji tada doista pomrsila Srbija, za koju su mnogi Hrvati tih godina, posebno u Dalmaciji, jako drukali još od Balkanskih ratova, upravo zbog strane vladavine, ali i zbog odavno prošlog zlatnog doba Austro-ugarske, te zbog ideja o južnoslavenskom ujedinjenju.
Londonskim ugovorom Italiji je tada trebalo pripasti približno ono što će Mussolinijevoj fašističkoj Italiji 1941. godine obećati Ante Pavelić ako ga instalira na vlast. Razliku su činili gradovi poput Splita koji čak niti Londonskim ugovor, oko kojega Hrvate naravno da nitko ništa nije pitao, nije trebao pripasti Italiji. Čak niti Rijeka. I dok je Rijeku Italija ugrabila na juriš, kad je to pokušala sa Splitom, prvo je naišla na otpor Narodne garde što su je osnovali Hrvati i drugi, s izuzetkom "autonomaša", u Splitu, a potom i srpskih vojnika.
Bilo je tu nereda, tučnjava, razbijanja, na kraju i pogibije Splićanina Mateja Miša, te kapetana Tommasoa Gullija 11. srpnja 1920. Ono u čemu Dačić nema pravo jest to da vojska kralja Srbije, poslije SHS i Kraljevine Jugoslavije, ne bi imala baš nikakvu šansu spriječiti Italiju da zauzme velika hrvatska područja da tu nije bio izražen hrvatski nacionalistički element, u to vrijeme još i od prije Ilirskog preporoda takav da je bio usmjeren prema jedinstvu Južnih Slavena.
Što se Splita tiče, taj grad je tih godina bio takav da su 1912. čak i splitski anarhisti bili jasno hrvatski određeni, osnovavši, primjerice, HRŠD Anarh, a mainstream, ako ćemo baš o balunu, ogledao se u HNK Hajduku s hrvatskim grbom. Kovač ima puno pravo kad kaže da je iza politike kraljevskog Beograda 1918. bilo nemalo utjecajnih političara s velikosrpskim idejama poput Nikole Pašića. Nikolu Pašića i velikosrpske ideje dijela tadašnje srpske politike Dačić, pak, mrtvo hladno prešućuje.
Dobar dio njih to doista jest vidio kao ne možda "osvajanje", ali svakako kao "zauzimanje srpskih zemalja". Samo, Kovač brka stvari kad kaže da su Hrvati koji su tadašnju srpsku vojsku oduševljeno dočekali, "slijepo i idealistički" vjerovali u jugoslavenstvo, a "Srbi uglavnom veliku Srbiju". Ideja o državnom ujedinjenju Južnih Slavena potječe još iz 17. stoljeća od hrvatskog svećenika, intelektualca i političara Juraja Križanića, te od hrvatskog književnika i povjesničara Pavla Rittera Vitezovića.
Išlo je to i u suprotnom smjeru. Kralj Aleksandar bio je oduševljen mitskim ili povijesnim, kako tko želi vjerovati, likom hrvatskog kralja Tomislava, dotle da je svog mlađeg sina nazvao Tomislavom, a 1928. dotadašnji Županjac u Hercegovini preimenovao u Tomislavgrad. U svakom slučaju, prijelomni trenuci otriježnjenja među strankama u Hrvatskoj u odnosu na političke elite u Beogradu bili su atentat na Stjepana Radića u parlamentu Kraljevine Jugoslavije u lipnju 1928., te uvođenje Šestosiječanjske diktature 1929.
Još i prije toga, od Obznane iz 1920. godine, Komunistička partija diljem Kraljevine SHS nazivala je kralja "krvavim Aleksandrom", što je u "crvenom Splitu" imalo jako veliku težinu. Od ubojstva čelnika, također tada vrlo ljevičarskog HSS-a Stjepana Radića, nije više bilo sumnje u totalitarnu prirodu tog režima, pokretanu nacionalističkim političarima u Srbiji poput Nikole Pašića. Miro Kovač je u pravu kad kaže da "zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991."
Upravu je i kad kaže da "treba graditi dobrosusjedske odnose, umjesto demagoških floskula", posebno u vezi raščišćavanja posljedica iz Domovinskog rata. Ali nije u pravu kad to čini tako što će se 2019. godine ići prepucavati s Ivicom Dačićem, u mladosti suradnikom Slobodana Miloševića, zvanim i "Malim Slobom", oko etnifikacije otpora talijanskoj okupaciji iz 1918. i usporedbi sa šovinističkim ispadom nad vaterpolistima Crvene Zvezde, dvojicom Srba i jednim Crnogorcem.
Teško je povjerovati da je Dačić odabrao baš 1918. godinu kao primjer izgubljenog "hrvatsko-srpskog bratstva" umjesto Drugi svjetski rat i NOB kao doba u kojem su se jedni i drugi skupa tukli protiv nacionalističkog krvoprolića i suradnje i ovih i onih nacionalista s okupacijom Trećeg Reicha i Mussolinijeve Italije.
Mogao je Kovač Dačiću baš i tako spustiti, kontra nacionalizma izvući antifašizam, koji se tukao i protiv talijanskog iredentizma. Usput Dačiću nabiti na nos Slobodana Miloševića kao političkog oca. Ili možda upravo to nije mogao. Iz vlastitih razloga.