Posljednja dva desetljeća u skoro svim članicama EU-a afirmirali su se populistički pokreti, u velikoj većini desničarski ili svjetonazorski vjerski konzervativni, koji više ili manje otvoreno napadaju ideju EU-a, a nerijetko i sam demokratski karakter modernih republika.

Osnovni uzrok razočaranja glasača u pogubljeni politički spektar mainstreama od lijevog do desnog centra ljudi poput Paula Krugmana pronaći će u kombinaciji jedne valute, eura, na velikom prostoru EU-a i nesvjesnosti europskih elita u godinama krize u 21. stoljeću što se događa na periferiji i europskog društva i u pojedinim članicama EU-a.

Povodom prosvjeda 'Samo panika i histerija - klerikalna desnica razara kršćanstvo'

Pritom se po EU vremenom stao javljati i lijevi populizam, puno manjen nego desni i s jedinim sličnostima u tome što oba istupaju u ime "obespravljenog običnog čovjeka", te što i lijevi, doduše puno manje nego desni, koristi retoriku protiv EU-a. Nadalje je sve drugačije.

Desni populizam postao je ishodište suvremene provale rasizma, nacionalizma, protekcionizma, zatvaranja u granice svojih nacionalnih, vjerskih i kulturnih mitova, netrpeljivosti prema manjinama od etničkih do kulturnih i seksualnih, doveo je do uspona autoritarnih vođa, čak i do prvog istinski autoritarnog državnika unutar EU-a – Viktora Orbana.

Lijevi nasuprot tome imaju antikapitalistički stav, zagovaraju socijalnu pravdu, antiglobalizaciju, pacifizam, ali im je istodobno socijalistička ideologija bitno manje važna nego klasičnim strankama od lijevog centra dalje prema ljevici. Donosimo pregled populističkih pokreta diljem EU s osnovnim podacima za snalaženje:

Austrija

Slobodarska stranka Austrije - Freiheitliche Partei Österreichs (FPÖ)

51 od 183 zastupnika u parlamentu

Predsjednik: Heinz-Christian Strache

Stranka je osnovana 1956., kao nasljednika ekstremno desnog VdU-a, osnovanog 1949. Sve do 1983. nije je bilo nigdje. Tada je preuzima 33-godišnji Jörg Haider, retoriku od ekstremno desnog pretvara u desničarski nacionalizam i stranka počinje rasti. Sada je mlađi partner u republičkoj vladi, što je prošlo glatko na razini EU-a, za razliku od koalicije demokršćana i slobodnjaka od 2000. do 2005. kad je EU godinama žestoko udarala po njoj sve dok se nije raspala.

Belgija

Flamanski interes - Vlaams Belang (VB)

3 od 87 zastupnika u federalnom parlamentu Belgije.

Predsjednik: Tom Van Grieken

O kakvoj je stranci riječ dovoljno govori to da je osnovana 2004., dva tjedna nakon ustavne zabrane stranke Vlaams Blok kao rasističke. I ovo je ekstremno desna, flamanski nacionalistička i separatistička stranka koja zagovara izlazak i iz EU-a. Kritičari je optužuju da je krajnje rasistička dandanas. Ogromna većina Belgijanaca od nje zazire.

Cipar

Nacionalni narodni front – ELAM

2 od 56 zastupnika u parlamentu.

Predsjednik: Christos Christou

Oni su grčki ultranacionalisti, žestoko su i protiv EU-a i protiv svih integracija, kao ekstremna desnica ne mogu čuti da na otoku žive i ciparski Turci, najradije bi se potpuno i ekonomski zatvorili, djeluju zapravo kao ekspozitura pronacističke Zlatne zore iz Grčke, od kojih su naslijedili i mjerenje visine kukuruza desnom rukom. Popularnost im je katastrofalna, ali ne i bezazlena jer su ove godine po prvi put ušli u parlament.

Danska

Danska narodna stranka - Dansk Folkeparti (DF)

37 od 179 zastupnika u Folketingu.

Predsjednik: Kristian Thulesen Dahl

Nastali su 1995., odvojivši se od Napredne stranke. DF je klasični desni centar, nacionalno konzervativan, ali s pečatom populističkog euroskepticizma. Iako je riječ o drugoj stranci po snazi, to je jedan od bitnijih razloga zašto nije u vladi.

Francuska

Nacionalni front – National Front (NF)

Samo 7 od 577 zastupnika u donjem. 1 od 348 u gornjem domu. No, to ne daje pravu sliku. Vrhunac popularnosti NF-a bili su predsjednički izbori na kojima je Marine Le Pen osvojila 33 posto. Ankete NF sada daju 17 posto.

Predsjednica Marine Le Pen.

Stranku je osnovao 1972. Jean-Marie Le Pen kao ekstremni desničar iz udžbenika. Zvali su ga "vrag Republike", a njegovu kći "kći vraga". 2011. ona preuzima stranku, pokušava je odvući u mainstream, donekle ublažava retoriku, ali je to još uvijek desni populizam između desnice i ekstremne desnice. Francuzima se 2017. upalio alarm, nisu joj dali glasove na izborima za predsjednika, iako je bila jako u igri. Stranka otada lagano opada, no Marine Le Pen najavljuje daljnje političko repozicioniranje prema desnici, a dalje od ekstrema kako bi privukla glasove.

Grčka

Zlatna zora

16 od 300 zastupnika ili 7 posto na izborima 2015.

Predsjednik: Nikolaos Michaloliakos

Od 1. siječnja 1980. ovo je čisto neonacistička stranka koja se poziva na grčko pravoslavlje i ekstremni nacionalizam, koja istupa rasistički, ekstremno protiv EU, zagovara ekonomsko zatvaranje u sebe, poziva se na vojnu diktaturu Ionannisa Metaxasa od 1936. do 1941. Pripisuje joj se nasilje i ubojstva, nikad dokazana, navijački nogometni huliganizam, no s takvim gardom vremenom je i sama postala metom napada ekstremne ljevice.

 

Nezavisni Grci - ANEL

9 od 300 zastupnika

Predsjednik: Panos Kammenos

Postoji od 2014., kao odcijepljena frakcija iz demokršćanske Nove demokracije. Riječ je o klasičnoj konzervativnoj desnici, nacionalističkoj stranci koja se poziva na vjeru i tradiciju, s populističkim gardom, koja npr od Njemačke traži ratnu odštetu iz Drugog svjetskog rata, a EU optužuje da Grčku tretira kao "laboratorijskog zamorca". Unatoč tome, stranka je pristala koalirati sa SYRIZA-om.

Narodni pravoslavni zbor - LAOS

1 od 300

Predsjednik: Georgios Karatzaferis

Stranka od rujna 2000. zastupa vjerski konzervativizam, što je uz ekstremno desno pozicioniranje osnovna razlika od ANEL-a.

Hrvatska

Živi zid

4 od 151 zastupnika, ankete mu daju 13 posto

Predsjednik: Ivan Vilibor Sinčić

Postoji od 2011., niti kao lijeva niti kao desna populistička stranka, nego kao protuestablišmentska protestna organizacija, bez ikakve lijeve ili desne profilacije. Oni su protiv globalizacije, EU-a, za protekcionizam, s čistim populističkim nastupom, bez ideologije.

Most

12 od 151 zastupnika, ankete mu daju 10 posto

Predsjednik: Božo Petrov

Od 2012. ovo je stranka desnog centra, ekonomski liberalna, svjetonazorski konzervativna, u nastupu populistička, izvorno protestna.

Italija

Sjeverna liga – Lega Nord (LN)

125 od 630 zastupnika

Predsjednik: Umberto Bossi

Od prosinca 1989. Lega Nord bila je savez, a od 1991. stranka koja se zalagala za odcijepljenje sjeverne i dijela srednje Italije od siromašnog juga. Već sami počeci bili su krajnje populistički, mada, isprva se tu znalo naći čak i ljudi s ljevice, da bi to danas bila stranka desnice, čak prema ekstremnoj desnici. Njihovi može se reći neprijatelji su EU, Talijani s juga, izrazito useljenici, a Bossija je povijest upamtila kao političara koji je Šešeljevcima 1991. predlagao političku podršku u zamjenu za Dalmaciju, Rijeku i Istru.

Pokret pet zvijezda - Movimento 5 Stelle (M5S)

222 od 630 zastupnika

Predsjednik: Luigi Di Maio

Od listopada 2009. ovo je euroskeptična stranka u pravilu centra, izrazito populistička, protuestablišmentska, zalaže se za direktnu i elektroničku demokraciju, protiv vojnih intervencija, s rasponom sve do izrazito ekoloških i protukapitalističkih tema, odnosno od lijevog do desnog.

Naprijed Italija – Forza Italia (FI)

105 od 630 zastupnika

Predsjednik: Silvio Berlusconi

Ako je riječ o Berlusconiju, ona je jasno o čemu je riječ. Stranka je postojala od 1994. do 2009., a zatim opet od 2013. Osnivač i jedini predsjednik danas ima 82 godine, iza sebe ima tri mandata kao premijer po dvije, tri i pet godina, svu silu optužbi vezanih uz jezivu korupciju i seksualne skandale. Javno je Berlusconi uvijek nastupao populistički, svjetonazorski s desnog centra, a ekonomski u korist krupnog kapitala.

Mađarska

Fidesz

117 od 199 zastupnika

Predsjednik: Viktor Orban

Ironično, ovu desničarsku, nacionalističku, dobrim dijelom rasističku populističku družinu pod vodstvom 1988. utemeljitelji su pokrenuli kao liberalnu stranku mladih. Zbog lošeg rezultata na izborima 1994. slijedilo je skretanje oštro udesno i otada je to oportunistička politička organizacija, sa sve gorim odnosom prema demokraciji, građanskom društvu, vladavini prava.

 

Njemačka

Alternativa za Njemačku – Alternative für Deutschland (AfD)

92 od 709 zastupnika

Supredsjednici: Jörg Meuthen i Alexander Gauland

Stranka je zaživjela 2013. kao protestni ventil nacionalista i zbunjenijeg dijela konzervativaca koji su još uvijek bili svjesni da bi neonacistički otvoreni stav bio "fuj". Oni su desnica, u pitanjima rase, vjere, imigracije i ekstremni, a ekonomski izrazito neoliberalni. Feminizam im je bio poput crvene krpe čak i dok je stranku vodila Frauke Petry. Sa 15,3 posto još uvijek su treća politička opcija po snazi; između SPD-a i Zelenih.

Ljevica – Die Linke

69 od 709 zastupnika

Supredsjedatelji: Katja Kipping i Bernd Riexinger

Je li uopće Die Linke populistička stranka, ne postoji suglasje jer je činjenica da stranka ima vrlo određen i snažan politički smjer; klasična ljevica. Nastala je 2007., spajanjem PDS-a, reformiranih bivših komunista DDR-a, te WASG-a koji je nastao 2005. odvajanjem nezadovoljnih članova SPD-a. Die Linke u posljednjih 10 godina stabilno osvaja uvijek oko 70 zastupnika u Bundestagu.

Finska

Pravi Finci – Perussuomalaiset

17 od 200 zastupnika

Predsjednik: Jussi Halla-aho

Slično kao u velikoj većini nacionalističkih, populističkih desničara ili krajnjih desničara diljem EU, stranka je nastala sredinom 90-ih, 1995. Na izborima se muvala oko izbornog praga sve do izbijanja krize 2008., kada unatoč EU-skepticizmu i nacionalističkim nastupima na kraju, 2017., ulazi i u vladajuću koaliciju s tvrdim liberalima u ekonomskom smislu.

Nizozemska

Stranka za slobodu - Partij voor de Vrijheid (PVV)

20 od 150 zastupnika

Predsjednik: Geert Wilders

Priča o PVV-u je priča o Geertu Wildersu i njegovom napuštanju stranke desnog centra VVD 2004. Razloga je bilo nekoliko; Wilders se pokazao u mnogočemu ekstreman, nesklon surađivati s ikime izvan čvrste desnice i istočnije od zapadne Europe, čvrsto je protiv proširenja EU, pa i same EU, a sklon je i grubim ispadima vrijeđanja drugih rasa, nacija i vjera. O da, imao je još 2004. i tu jasnu viziju da on treba postati premijer, a nisu mu dali. Legendarna je anegdota kad su ga novinari Spiegela raskrinkali u intervjuu kao ekstremista koji ne razlikuje inače prepoznatljiv dio Biblije od Kurana. Unatoč tome njegova je misija borba protiv islama.

Poljska

Stranka zakona i pravde - Prawo i Sprawiedliwość (PiS)

237 od 460 zastupnika

Predsjednik: Jarosław Kaczyński

Ako ništa drugo, stranka koja je od osnutka 2001. bila sasvim nacionalistička priča za mase, danas barem ne drži skoro dvije trećine parlamenta kao Fidesz. Ono što PiS razlikuje od Orbanovog prvo je to što u Poljskoj barem nema kulta ličnosti, a zatim i to što je desničarski val u Poljskoj obojan katoličkim crnim. Teško je i zamisliti kako bi to izgledalo da se 2005. od stranke nije odvojila Ujedinjena Poljska, ekstremno katolička politička opcija.

Velika Britanija

UK neovisna stranka – UKIP

0 od 640 u donjem i 3 od 780 u gornjem domu

Predsjednik: Gerard Batten

Tek posljednjih godina UKIP je postao u stanju praviti velike probleme po zemlji iako postoji još od 1993. Kuriozitet je da je ozloglašeni, osramoćeni i prezreni Nigel Farrage uspio navući Britance da s milimetarskom većinom glasaju za Brexit. Bila je to posljedica popularnosti od 12,5 posto 2015. Nakon što je mnogima došlo do uma da je Brexit možda i loša ideja, a da je Farrage bezočni lažljivac i manipulator s najjeftinijim trikovima, stranka se počela urušavati.

Švedska

Švedski demokrati – Sverigedemokraterna (SD)

49 od 349 zastupnika u parlamentu

Predsjednik: Jimmie Åkesson

Zapravo je smiješno da se ovakva stranka naziva „demokratima“. S korijenima u švedskim fašističkim i rasističkim skupinama, od 1988. do 2010. stranka nije imala baš nikakvog uspjeha na izborima. A u tome im nije pomoglo niti poziranje članova u nacističkim uniformama. 1998. ozloglašeni fašist Jean-Marie Le Pen čak im je financirao kampanju, ali ništa nije pomagalo. I tako sve do izbora 2010., Paul Krugman će reći da nije slučajno da su prvi put izborni prag prešli baš nakon izbijanja svjetske financijske, posljedično europske ekonomske krize. Zahvaljujući 5,7 posto glasova, osvojili su 20 mjesta u parlamentu. Četiri godine poslije dobili su 12,9 posto i s tim rezultatom čekaju izbore u rujnu. Ankete im daju oko 18 ili 19 posto, što je mahom otrgnuto demokršćanima iz Umjerne stranke. Prema mnogima izbori u Švedskoj u rujnu 2018. mogli bi pokazati da li se desničarski populizam u EU, barem u zapadnom dijelu, ispuhao, je li dosegnuo krajnje granice svog širenja ili buja i dalje.