'Samo panika i histerija - klerikalna desnica razara kršćanstvo'

Filozofkinju i feministicu Nadeždu Čačinović ne treba, sigurni smo, detaljnije predstavljati široj javnosti, osim podsjetiti da je profesorici, s kojom razgovaramo u trenutku bučnih prosvjeda protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u organizaciji klerikalne desnice, uže područje interesafilozofija kulture i filozofija roda.

Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, u narodu poznatu kao Istanbulska konvencija, nakon godinu dana “odgađanja” i sedam mjeseci nakon završetka javnog savjetovanja, Plenkovićeva vlada uputila je u Sabor. Riječ je o značajnom, ali malom koraku prema konačnoj ratifikaciji. Zašto klerikalna desnica inzistira na moralnoj panici zbog tog dokumenta? Desnica je zaustavila ratifikaciju u Litvi, Slovač koj, Bugarskoj a slično se pokušava i u Rumunjskoj. Koja je strategija domaće desnice? Što želi postići?

Očito su neki političari te vođe desnice i desnih grupacija došli do zaključka da imaju sjajnu priliku potvrditi i proširiti svoj utjecaj, svoj populistički program: upravo dizanjem moralne panike i osjećaja ugroženosti. Sad je meta i HDZ jer ne može više tako lako održavati kombinaciju kapitalizma i nacionalizma podmićivanja nekih “zaslužnih” uz navodno poštovanje pravila tržišne privrede, pa onda i konzervativnih vrijednosti i mjerljivih uspjeha. Načeta Europska unija s desne strane sad se demonizira kao neprijateljica hrvatske samostalnosti i hrvatskih vrijednosti kako ne bi, u njeno ime, bile ugrožene neke važne pozicije, ali posebno proces desekularizacije države.

Upadljiva specifičnost je i činjenica u sjeni problema: vlada lijevog centra, takozvane socijaldemokracije Zorana Milanovića, šutke je odugovlačila proces ratifikacije: zašto? Iz lijenosti, podcjenjivanja desnice…

Sandra Šimunović/Pixsell

Socijaldemokracija se i drugdje na različite načine samodestruirala. Kod nas je u nekim razdobljima još i bila obilježena posebnim svojstvima različitih predsjednika stranke: Milanovićevom socijalno neosjetljivom bahatošću, a sad Bernardićevom praznom retorikom. Neprincipijelna i površna politika zbog koje su, valjda, smatrali da je konvencija nešto za “europske pučane”, a u Hrvatskoj za HDZ pa se naprosto neće pretjerano zalagati. Konvencija doista nije specifično socijaldemokratska nego općenito vezana uz napredak zaštite ljudskih prava i posebno za zaštitu žena. Ali niti naša, domaća socijaldemokracija koju poznajemo uopće nije “specifično socijaldemokratska”.

Pojam rodne ideologije nema veze sa spominjanjem roda. Ne spominje se u tekstu Konvencije. Glupavo se osjećamo kad tražimo raščišćavanje osnovnih pojmova, ali potrebno je? Jer “obiteljaška” desnica manipulira pojmovima “dženderizma” (“rodstva”) brkajući ih sa spominjanjem roda u kontekstu, kako oni vele “takozvane gender teorije” i “dženderističke indoktrinacije”, koja je navodno “opasnost za obrazovanje mladih”? Koji pojam valja objašnjavati?

Vjerujem u mogućnost razjašnjavanja i tumačenja pojmova iako sam došla do zaključka da se javno ponavljanje sintagme “rodna ideologija” ovdje koristi isključivo za emocionalnu mobilizaciju: buđenjem strahova i iskorištavanjem nesigurnosti. Kao, ne želimo “to” u našim školama. Iako ni organizatori prosvjeda protiv konvencije zapravo ne znaju što je “to” što oni nikako ne žele. Ali svi, nedvojbeno, shvaćaju razliku između spola i roda zbog koje anatomski jednako sazdana bića imaju drukčiju sudbinu u Finskoj ili u Saudijskoj Arabiji. Za to se ne moraju slagati sa znamenitom rečenicom Simone de Beauvoir koja kaže da se “ne rađamo kao žene nego da ženama postajemo”.

Lako je uvidjeti koliko štetnu ulogu imaju rodni stereotipi i inzistiranje na njihovoj “njezi” u društvu. Problem je što klerikalna desnica uopće ne želi uvažiti razloge nego jedino “misle u razlici” između “nas” i “onih drugih”, a “mi” smo protiv “rodne ideologije”: a to sad funkcionira kao zapovjedna sintagma. Činjenica je, nadalje, da može doći do razlike između anatomskog spola i samorazumijevanja vlastitog identiteta, no razumijevanje za takve rijetke slučajeve uopće nije predmet konvencije, koja je vezana uz jasnu binarnu podjelu “muško-žensko” i zabrinuta zbog posljedičnih stereotipa.

I naravno, načina na koji pogoduju nasilju. Pogotovo nema osnove za nakaradne priče o ugrožavanju podjele na muško i žensko. Primjeri zakonodavstva Kanade i Njemačke koje protivnici Konvencije spominju pokazuju jedino novu brigu za one koji se ne mogu uklopiti u binarnu podjelu : ali to nema veze a ratifikacijom Konvencije. Jer se sve, ponavljam, strateški odvija buđenjem straha i nesigurnosti.

Već u tridesetim godinama dvadesetoga stoljeća bilo je sjajnih studija o autoritarnoj ličnosti, o posljedicama stanja kada, primjerice, očevi u vanjskom svijetu gube svaki dignitet ( kao iskorištavana radna snaga ili podanici) ali nastoje to kompenzirati zadržavanjem patrijarhalnih pozicija barem u intimnoj sferi. U pedesetima je bilo i američkih studija o nevoljama koje nastaju za mušku djecu što su u obitelji posve podređena majci koja pak izvan obitelj nema potvrdu i ulogu u društvu: pa jadni mladi muškarci ne znaju na čemu su…

Ipak, kod nas imamo sinkronicitet specifičnih pojava. Pokušaj revidiranja socijalističkogaali ne samo socijalističkogaravnopravnog ulaska žena u svijet rada usporedo s ratnim traumama i reafirmacijom crkve kao kontrolora kulture. Među prosvjednicima protiv Konvencije bilo je mnogo neartikuliranih, histeričnih, posve zaluđenih. Oni mirniji također se nisu isticali jasnoćom: poslušali su što im je s pozornice rečeno o navodnoj velikoj opasnosti za “sveto i vrijedno” a onda pljesak, bez razmišljanja.

Sandra Šimunović/Pixsell

Zanimljiv je izostanak autotematizacije odnosa spola i roda u kršćanskoj, odnosno katoličkoj tradiciji i/ili vjeri koja je konceptom djevičanstva ili celibata “ukinula“ spol u ime društvene funkcije. Rod je, dakle, tu gotovo moralno neprihvatljiv?

Nastavak na sljedećoj stranici...