1946. godine George Kennan, američki diplomat u Sovjetskom Savezu, pisao je Trumanovom Ministarstvu vanjskih poslova o svojem viđenju SSSR-ove agresije. On je smatrao da se sa Sovjetima ne može raspravljati i dogovarati, nego da jedino reagiraju na 'zakon sile'.

Taj opis utjecao je na kasniju američku politiku 'zatvaranja' prema Sovjetima i širenju komunizma, što je gotovo uzrokovalo nuklearni rat 16 godina poslije.

Nakon neuspješnog pokušaja invazije u Zaljevu svinja 1961. godine, te nakon što je SAD počeo širiti nukearne projektile u Turskoj i Italiji, kubanski vođa Fidel Castro i predsjednik SSSR-a, Nikita Hruščov, dogovorili su se da na Kubu smjeste instalacije nuklearnih projektila kako bi spriječile bilo kakve daljnje pokušaje invazije Kube od strane SAD-a.

CIA je za to saznala preko sovjetskog špijuna, pukovnka Olega Penkovskija, koji im je slao ratne planove, tajne dokumente i druge korisne informacije.

14. listopada 1962. godine, američki špijunski zrakoplov preletio je iznad Kube i potvrdio da se ondje zaista nalaze sovjetske rakete. Zbog toga su tijekom 13 dana, od 16. do 28. listopada, SAD i Sovjetski Savez bili najbliže međusobnom nuklearnom uništenju tijekom Hladnog rata. 

16. listopada

Američki predsjednik John F. Kennedy informiran je o fotografskim dokazima koji su potvrdili da se na Kubi nalaze sovjetski projektili, te je primio sve prikupljene informacije. Odmah su predložena dva moguća poteza: ili da krenu u zračni napad i invaziju ili da se upute u pomorsku karantenu uz prijetnje daljnjim vojnim opcijama.

Predsjednik nije mijenjao dnevni raspored, kako se javnost ne bi zabrinula.

17. listopada

Američke vojne snage počele su formirati baze na jugoistoku SAD-a, nakon što je ponovljen izviđački let špijunskog zrakoplova U-2 potvrdio daljnji razvoj na lokaciji projektila na Kubi. Ondje su naime postavljene srednje i dalekometne rakete koje su mogle pogodili kontinentalni dio SAD-a.

18. listopada

Sovjetski ministar vanjskih poslova, Andrej Gromijko, održao je sastanak s Kennedyjem u Bijeloj kući, pri čemu je uvjeravao američkog predsjednika da oružje služi isključivo u obrambene svrhe. Kennedy nije to smatrao istinom, ali nije bio spreman ni za rasprave, nego je samo upozorio Gromijka da će biti 'smrtnih posljedica' ako se na Kubi nalazi i oružje za napad.

19. listopada

Kennedy se pridržavao uobičajenog rasporeda i otišao je na put, dok su njegovi savjetnici ostali raspravljati o sljedećem mogućem koraku.

20. listopada

Bijela kuća je naredila 'karantenu' Kube. Blokadu su prozvali karantenom, jer je, tehnički gledano, 'blokada' ratni čin. Bilo koji sovjetski rat koji je prevozio oružje na Kubu mogao je biti okrenut i vraćen kući. Predsjednik je odglumio prehladu kako bi se ranije vratio kući i kako bi Amerikanci nastavili živjeti u blaženom neznanju.

21. listopada

Kennedy se nakon nedjeljne mise susreo s generalom Walterom Sweeneyjem iz zračnog zapovjedništva za taktičko razmatranje. General Sweeney mu nije mogao obećati, sa stopostotnom sigurnošću, da će uspjeti uništiti sve rakete.

22. listopada

Nakon tjedan dana čekanja, Kennedy je napokon obavijestio javnost o tome što se događa i stavio američku vojsku u stanje pripravnosti. Dodao je kako SAD neće okončati 'karantenu' dok SSSR ne ukloni svoje projektile.

Posebno formirano povjerenstvo savjetovalo je da krenu u invaziju Kube, premda bi to uzrokovali masovnu odmazdu SSSR-a. SAD se umjesto toga prebacio u stanje pripravnosti za obranu.

23. listopada

Organizacija američkih država (OAS) podržala je američku blokadu, čime je potez SAD postao međunarodno legitiman. Inače, Kuba je ranije iste godine izbačena iz OAS-a.

Američki brodovi su raspoređeni na blokirajuće položaje oko Kube, a sovjetski teretnjaci vezani za Kubu, s vojnom opremom, u najvećoj mjeri su zaustavljeni (prošao je jedino tanker Bukurešt). U sovjetskoj ambasadi održan je sastanak državnog odvjetnika SAD-a, Roberta Kennedyja, i veleposlanika SSSR-a.

24. listopada 

Hruščov je osudio američku karantenu kao čin agresije. "Vi, gospodine predsjedniče, ne proglašavate stanje karantene nego postavljate ultimatum i prijetite da ćete, ako ne udovoljimo vaših zahtjevima, koristiti silu. Razmislite o tom što govorite! I želite me uvjeriti da pristanem na to! Što bi značio pristanak na ovakve zahtjeve? To bi značilo da se rukovodimo u odnosima s drugim zemljama - ne vođeni razumom - nego pristajanjem na tuđu samovolju. Vi više ne zvučite razumno, nego nas pokušavate zastrašiti."

Papa Ivan XXIII. apelirao je na obojicu predsjednika da rade na postizanju mira.

25. listopada

SAD je zatražio hitan sastanak UN-ovog Vijeća sigurnosti, gdje je sovjetski ambasador zanijekao da na Kubi postoje projektili. Američki ambasador u UN-u, Adlai Stevenson, rekao je sovjetskom ambasadoru da je "spreman čekati da na vrbi rodi grožđe" dok ne dobije odgovor od SSSR-a. Nakon toga je UN-u predočio fotografije s Kube.

Glavni tajnik UN-a, general U Thant, zamolio je za 'razdoblje hlađenja', što je Kennedy odbio jer su projektili i dalje bili na Kubi, piše Business Insider. 

26. listopada

Američke vojne snage bile su u stanju pune pripravnosti za početak rata. Brodovi za Kubu su ili ostali na mjestu ili su promijenili smjer kretanja, dok su neki pregledani i dopušteno im je daljnje kretanje.

Projektili na Kubi su postali operativni i nastavila se izgranja, te su sovjetski bombarderi IL-28 počeli zauzimati kubanski zračni prostor. 

Strahujući od naposrednog napada, Castro je predložio Hruščovu da SSSR prvi napadne SAD.

No sovjetski šijun, Aleksander Fomin predložio je diplomatsko rješenje: da se svi projektili maknu, u zamjenu za obećanje da SAD nikad neće napasti Kubu. Sličan prijedlog je pismenim putem i sam Hruščov poslao Kennedyju.

27. listopada

U drugom, strožem ali javnom pismu, Hruščov je pristao na povlačenje projektila ako Kennedy obeća da nikad neće napasti Kubu, ali i ako makne američke Jupiter projektile iz Turske.

U-2 koji je krenuo u izvidnicu na kubanskom terenu je oboren, pri čemu je poginuo pilot Rudolph Anderson. Niti jedna strana nije željela sukob, unatoč tome. 

SAD je ignorirao Hruščovljevu javnu ponudu i odlučio prihvatiti prvu, poslanu dan ranije, dodajući da će kao znak dobre volje maknuti Jupiter rakete iz Turske, nekoliko mjeseci kasnije. 

Američki brodovi su zaustavili sovjetsku podmornicu, punu nuklearnih torpeda, ispod linije blokade, a američki zrakoplov su MIG-ovi protjerali iznad poluotoka Kamčatka, na ruskom dalekom istoku.

Te iste večeri, SSSR i SAD postižu dogovor kako bi izbjegli sukobe.

28. listopada

Sovjeti javno obznanjuju da će maknuti projektile u zamjenu za obećanje da SAD nikad neće napasti Kubu, pri čemu ne spominju dogovor o povlačenju američkih projektila iz Turske. 

Projektili su ukrcani i vraćeni u SSSR početkom studenog 1962. godine, a krajem istog mjeseca završio je i američki embargo Kubi. Sovjetski bombarderi su napustili zemlju krajem godine, a Jupiter projektili uklonjeni su iz Turske do kraja travnja 1963. godine.

Tad je uspostavljena i izravna veza, tzv. crveni telefon, između SSSR-a i SAD-a, kako bi se osigurala direktna komunikacija između dvije velesile u budućnosti.