Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kolokvijalno poznatiji i kao Haški sud, izricanjem presude u predmetu "Prlić i drugi" (famozna Haška šestorka) završio je svoj rad, i to 24 godine nakon osnivanja. Vrata će službeno zatvoriti na ceremoniji krajem prosinca ove godine u Haagu. Gašenjem ICTY-ja njegove će neriješene slučajeve preuzeti Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MMKS).

ICTY je bio prvi sud za ratne zločine koji je UN osnovao nakon nirnberškog i tokijskog procesa, na kojima se sudilo za nacističke i japanske zločine u Drugom svjetskom ratu. Osnovalo ga je Vijeće sigurnosti UN-a u svibnju 1993. kao odgovor na masovne zločine počinjene na području Hrvatske i BiH početkom 1990-ih.

Strogo čuvano Tajni CIA-ini dokumenti: "Prlić će dati Posavinu Srbima"

Nakon presude u slučaju tzv. Haške šestorke (koja zaslužuje posebnu temu) postavlja se pitanje koja je uopće bila svrha Haškog suda te u kojoj je mjeri ovaj međunarodni kazneni sud opravdao svoje postojanje. Iako je malo nezahvalno na ovako složena pitanja jednoznačno odgovarati, držim da nije, a za to postoje tri razloga:

1. Ako se uzme u obzir da nijedna krivnja za ratne zločine ne može biti mišljena bez kolektiva, kao što su ideološki, politički i vojni aparati koji su stajali iza optuženih ili osuđenih zločinaca, te, nimalo bezazlene emocionalne podrške od strane realne fikcije zvane "narod" (hrvatski, srpski, bošnjački) koji svaku presudu vlastitih "heroja", osim oslobađajuće, unaprijed proglašava nepravednom, onda je jako teško individualizirati krivnju za ratne zločine;

2. Ne treba zanemariti da Haški sud u 24 godine svog djelovanja nije uspio donijeti objektivnu povijest rata u Bosni i Hercegovini, te se još ne zna tko je tu koga, gdje i kako; 3. Haški sud nije pridonio pomirenju u Bosni i Hercegovini nego je ionako napete odnose samo dodatno zakomplicirao i još više zaoštrio. Naravno, potrebno je biti iskren i reći da su bez aktivne podrške političkih i društvenih elita u Bosni i Hercegovini te svih građana ovi ciljevi u samom startu bili teško dostižni.

U Bosni i Hercegovini paralelno egzistiraju tri različita društva. Sva tri su izolirana i okrutna. Ona su okrutna s obzirom na svu patnju koju su prouzrokovali među potlačenima i žrtvama i s obzirom na bezosjećajnost koju ta društva pokazuju u svom odnosu prema žrtvama vlastitoga kolektiva. Ovdje bih kao primjer iskoristio Hrvate i Bošnjake: Hrvati se prisjećaju i obilježavaju komemoraciju pokolja nevinih ljudi (op. Hrvata) u Križančevu Selu, Grabovici i Uzdolu.

Za Hrvate je to važan datum. No većina Hrvata se ne "sjeća" pokolja u Ahmićima, gdje su pobijeni žene i djeca. Vrijedi i obrnuto. Bošnjaci redovito komemoriraju obljetnicu masakra u Ahmićima, Srebrenici i Bugojnu, ali "zaboravljaju" na mjesta pokolja i stradanja "onih drugih", za koje su odgovorni Bošnjaci. I jedni i drugi imaju svoje kalendare, u kojima oni "drugi" nemaju svoj datum. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i "drugi" nemaju svoga kalendara. Tu je riječ o žrtvama koje ne smiju postojati u tuđoj javnosti.

Riječ je o ljudima koji ne smiju imati glas jer, kad bi oni progovorili, stvari bi se morale drastično mijenjati. Nedavno je u Mostaru bila organizirana molitva za tzv. Hašku šestorku i tom sam prilikom na društvenim mrežama napisao kako bi, pored molitve za zatvorenike, bilo još potrebnije (po)moliti se javno i za žrtve, jer kako je i prof. Mile Lasić izjavio neki dan: "Ključ pomirenja je prvo sram zbog svojih zločina, potom suze za sve žrtve". Mnogi toga još nisu svjesni.

BIRN Sve presude za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji na jednoj karti

Problem kod sva tri naroda u BiH je taj što ne vide loše poteze vlastitih predstavnika u posljednjem ratu te sami sebe promatraju isključivo kao žrtve. Ako ćemo promatrati stvarnost tim očima, onda nitko u BiH nije odvodio ljude u logore i protjerivao ih iz vlastitih stanova, nitko nije ubijao nevine civile, nitko nije doveo mudžahedine u BiH... Kad ih se pokuša suočiti s tim zlom, reagiraju neugodno, pa čak i neukusno. Jer to je uvreda njihovoj prividnoj svetosti.

Kad bismo konačno došli sebi i uvidjeli da je netko "naš" u "naše" ime počinio zločine i ostavio iza sebe nevine žrtve, onda bismo možda drukčije reagirali te osjetili sram, pa čak možda i nešto poduzeli da se ovaj vječito sumorni status quo promijeni.

No u nama očito postoji snažna potreba da se odupremo "prepoznavanju znakova vremena". Ne vidimo zdravim očima, znao je upozoriti Isus. Zbog čega? Upravo zbog toga što je našoj ljudskoj naravi lakše živjeti kao da ne vidimo, kao da ne razumijemo, kao da ne znamo. Jer priznanje da vidimo, znamo, razumijemo obvezalo bi nas na djelovanje. Odbijajući prepoznati znakove vremena, mi se štitimo od obaveze djelovanja i ostajemo začahureni u sigurnost vlastitog tora. Neovisno o tome što u njemu nešto smrdi.