Vladimiru Iljiču Lenjinu pripisuje se misao prema kojoj postoje desetljeća u kojima se ništa ne događa, ali i tjedni u kojima se događaju desetljeća. Povijest ne teče linearno - katkad miruje poput uspavanog mora, katkad eksplodira poput vulkana, mijenjajući pejzaž do neprepoznatljivosti. Trenutačno živimo upravo u takvom povijesnom trenutku, nesigurni u kakvom ćemo se svijetu sutra probuditi - ako se uopće probudimo.

Nedavno održana Münchenska sigurnosna konferencija trebala je biti manifestacija zajedničkih vrijednosti Zapada. Međutim, teško je oteti se dojmu kako predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, koja je zadnjih mjeseci postala značajna poput bijele bojice na bijelom papiru, i američki potpredsjednik J. D. Vance imaju sasvim različite ideje o tim vrijednostima.

Smiješak je nestao s Heusgenova lica, zamijenjen mješavinom nelagode i nesigurnosti. Ono što se u Münchenu zbilo nazvao je “europskom noćnom morom”. Ironija povijesti - prije nekoliko godina, kao njemački veleposlanik pri Ujedinjenim narodima, Heusgen se još smijao izjavi američkog predsjednika Donalda Trumpa kad je kritizirao europsku ovisnost o ruskom plinu. Danas isti taj Heusgen dočekuje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, koji na svojim plećima mora ispraviti upravo tu kardinalnu pogrešku Europe. No više od toga, vidljivo je bio šokiran govorom američkog potpredsjednika Vancea, koji je u maniri političkog hillbillyja isprovocirao prisutne do granica intelektualne izdržljivosti.

'Onome tko se boji vlastitog birača nema pomoći'

Dok su novinari izvan konferencijske dvorane manje ili više apatično pratili rutinske riječi Frank-Waltera Steinmeiera ili Ursule von der Leyen, upravo je Vanceova pojava najavila potencijalnu prekretnicu. Atmosfera se zgusnula: hoće li SAD povući trupe iz Europe? Možda definirati novu strategiju prema Ukrajini? Ali Vance, kao pravi protagonist jednog neočekivanog zapleta, odlučio je u maniri jednog hillbillyja razočarati sva očekivanja. Umjesto vanjske politike, održao je nekakvu propovijed Europi upozoravajući na opasnost “iznutra”, na samocenzuru i gubitak slobode mišljenja.

“Onome tko se boji vlastitog birača i ne zna što treba braniti nema pomoći”, hladno je poručio. Nitko nije očekivao ovaj oblik iskrenosti - brutalan, izravan, gotovo bolno stvaran. Vanceova kritika pogodila je u samu srž europskog samopoimanja, razotkrivajući prazninu koja se godinama skrivala iza lijepih, diplomatski upakiranih riječi.

Ovaj govor, koji je stekao gotovo mitski status čim je izgovoren, izazvao je trenutačni šok među europskom političkom elitom. Kritika vlastitih uvjerenja uvijek je bolna, osobito kad je opravdana. Ali prava bit nije u povrijeđenom ponosu Europe - nego u činjenici da zajedničke vrijednosti, o kojima se tako često govori, zapravo nikad nisu bile jasno definirane. Europa i SAD, ispostavlja se, možda i ne dijele zajedničke ideale, što je bolno vidljivo upravo na primjeru Ukrajine i predsjednika Zelenskog. Zelenski, uvijek nepokolebljiv, zahtijevao je europsku vojsku i konkretna sigurnosna jamstva. Umjesto toga, dobio je tek mlaka obećanja, nejasna poput Nostradamusovih proročanstava.

Europa se mora suočiti s vlastitim slabostima

Za razliku od Europe, SAD djeluje pragmatično i nemilosrdno, žureći se prema ukrajinskim mineralima, kreirajući pritom nove “alternativne činjenice”, bez obzira na europske interese ili žrtve ukrajinskog naroda. Ako ovo smatramo zajedničkim vrijednostima, onda smo ih zaista shvatili vrlo kreativno.

Geopolitika je oduvijek bila poligon interesa i sebičnosti. Međutim, dugo proklamirani zapadni konsenzus upravo se raspada naočigled svih - ako ga je uopće ikad bilo. Zasluga J. D. Vancea je upravo u tome što je tu nelagodnu istinu brutalno razotkrio. Budućnost će zahtijevati više od umiljato-neutralnih riječi starije generacije političara koji probleme pokušavaju riješiti deklarativno, a ne stvarnim djelovanjem.

Probudi li se Europa iz svoje noćne more, bit će nalik junaku koji se trgne iz dubokog sna, opterećen jezivim sjećanjima, ne znajući što je stvarnost, a što privid. Nekoliko dugih trenutaka trajat će nevjerica - što je bilo san, a što stvarnost? Postoji li još onaj svijet koji je Europa mislila da poznaje ili je i on nepovratno izgubljen u vihoru povijesti? Potom bi uslijedila nelagodna jasnoća, spoznaja da se iz noćne more ne može tek tako prijeći natrag u ugodnu iluziju prošlosti. U tim prvim trenucima dezorijentiranosti nakon zimskog sna Europa bi morala posegnuti za konkretnim potezima - definirati jasnu strategiju prema političkim nasilnicima, suočiti se s vlastitim slabostima poput energetske ovisnosti ili političke neodlučnosti te napokon prestati živjeti u svijetu površnih deklaracija.