Kineski sud osudio je Hui Ka Yana, osnivača posrnulog nekretninskog diva Evergrandea, na doživotni zatvor, čime je stavljena točka na jednu od najdramatičnijih korporativnih priča u povijesti Kine. Nekad najbogatiji čovjek Azije, čije se bogatstvo na vrhuncu procjenjivalo na više od 45 milijardi dolara, pretvorio je Evergrande u simbol korporativne ekspanzije tijekom dugogodišnjeg buma na kineskom tržištu nekretnina. No, nakon što se njegovo carstvo urušilo pod teretom duga većeg od 300 milijardi dolara, Hui se našao u mreži službenih istraga koje su ga na koncu dovele do doživotne robije zbog financijske prijevare, pronevjere i podmićivanja. Sud je naložio i konfiskaciju cjelokupne njegove imovine.

Hui Ka Yan, na mandarinskom poznat kao Xu Jiayin, rođen je 1958. u siromašnom selu Jutaigang u provinciji Henan. Njegova životna priča, koja je kasnije opisana i u biografiji “Poteškoće su moje dragocjeno bogatstvo”, započela je u teškim uvjetima. Majka mu je umrla od sepse kad je imao samo osam mjeseci, pa ga je odgojila baka. Otac mu je bio umirovljeni vojnik koji je nakon uspostave komunističke države radio kao skladištar. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno neimaštinom; jeo je rezance od batata i nosio zakrpanu odjeću. Jednom je kao dječak pješke otišao do obližnjeg grada i, vidjevši razliku između urbanog i ruralnog života, čvrsto odlučio napustiti selo.

Nakon završetka srednje škole, kratko je radio u tvornici cementa, a potom i kao vođa proizvodnog tima u svom selu. Prekretnica je stigla 1978. godine, nakon što je Kina ponovno uvela prijemne ispite za fakultete. Iz drugog pokušaja upisao se na studij metalurgije na Institutu za željezo i čelik u Wuhanu. Nakon diplome 1982. godine, zaposlio se u državnoj čeličani Wuyang, gdje je brzo napredovao od pomoćnika voditelja do direktora pogona. Tamo je proveo deset godina.

No, potaknut ekonomskim reformama Deng Xiaopinga, Hui je 1992. godine, s 34 godine, odlučio napustiti siguran posao u državnoj tvrtki. S ušteđevinom od dvadeset tisuća juana i životopisom na više od trideset stranica, uputio se na jug, u Shenzhen, novoosnovanu posebnu ekonomsku zonu koja je postala epicentar kineskog gospodarskog čuda. Pridružio se trgovačkoj tvrtki, a dvije godine kasnije predložio je širenje poslovanja na tržište nekretnina u Guangzhouu, glavnom gradu provincije Guangdong. S malim timom koji su činili vozač, blagajnik i prodavač, uspješno je vodio projekt "Zhudao Garden" i tvrtki donio zaradu veću od 200 milijuna juana. Taj uspjeh dao mu je samopouzdanje da krene samostalnim putem.

U ožujku 1996. Hui je osnovao tvrtku koja će kasnije postati poznata kao Evergrande. Ime, koje na kineskom znači "vječnost i veličina", bilo je odraz njegovih golemih ambicija. Jašući na valu neviđene urbanizacije i buma na tržištu nekretnina, Evergrande je primijenio agresivan model rasta temeljen na zaduživanju. Postali su najveći zajmoprimac u američkim dolarima među svojim konkurentima i jedno vrijeme najveći developer u Kini po prodaji. Na svom vrhuncu, tvrtka je gradila više od 1300 projekata u 280 gradova diljem zemlje. Poslovni model bio je jednostavan i riskantan: "visok dug, visoka poluga, visok promet". Evergrande je često prodavao stanove i prije nego što su bili izgrađeni, a novac od pretprodaje koristio je za financiranje novih projekata, umjesto za dovršetak već prodanih. Ovaj sustav funkcionirao je dokle god su cijene nekretnina rasle, a krediti bili lako dostupni.

Hui je postao lice kineskog korporativnog uspjeha, a njegovo bogatstvo je 2017. dosegnulo 45,3 milijarde dolara, čime je postao najbogatiji čovjek u Kini. Njegov uspon pratio je i raskošan životni stil. Poznata je postala fotografija iz 2012. na kojoj nosi remen marke Hermes, zbog čega je dobio nadimak "Belt Xu". U knjizi "Crveni rulet" opisano je kako je Hui tražio jahtu kao “plutajuću palaču za čašćenje dužnosnika” daleko od očiju javnosti. Tvrtka je čak imala i vlastitu plesnu i pjevačku trupu, "Evergrande Song and Dance Troupe", sastavljenu od mladih žena koje su zabavljale moćne goste. Njegovo carstvo nije se zaustavilo na nekretninama. Diverzificirao je poslovanje ulaganjem u flaširanu vodu, turizam, zdravstvo, električna vozila, pa čak i profesionalni nogomet, kupivši za 100 milijuna juana nogometni klub Guangzhou, koji je postao jedan od najuspješnijih u Kini. Dugi niz godina, Hui je uspijevao izbjeći krize likvidnosti koristeći svoje veze s tajkunima u Kini i Hong Kongu koji su kupovali dionice i obveznice tvrtke.

Mit o Evergrandeu kao "vječnom i nesalomljivom" počeo se rušiti. Kinesko vodstvo je 2016. uvelo princip da su "kuće za život, a ne za špekulaciju", a ključni udarac stigao je 2020. godine uvođenjem politike "tri crvene linije". Ova nova pravila postavila su stroga ograničenja na zaduživanje nekretninskih tvrtki, čime je presječen dotok jeftinog novca koji je bio gorivo za Evergrandeov rast. Za tvrtku koja je bila udžbenički primjer modela "tri visine", ovo je bio početak kraja. Bez pristupa novim kreditima, Evergrande više nije mogao ispunjavati svoje goleme financijske obveze. Krajem 2021. godine, tvrtka je službeno proglasila bankrot na svoje dugove, koji su u tom trenutku premašivali nevjerojatnih 300 milijardi dolara, iznos veći od cjelokupnog vanjskog duga Argentine. Kolaps je bio katastrofalan. Ostavio je za sobom stotine tisuća kupaca koji su uplatili životnu ušteđevinu za stanove koji vjerojatno nikada neće biti dovršeni. Ostavio je i vojsku neplaćenih dobavljača i vjerovnika, kako u Kini tako i u inozemstvu, koji se sada bore za povrat barem dijela svojih teških gubitaka. Kriza se brzo proširila na cijeli sektor, uzrokujući potrese u drugom po veličini svjetskom gospodarstvu, gdje nekretnine čine značajan dio BDP-a. Nakon neuspjelih pokušaja restrukturiranja, sud u Hong Kongu je početkom 2024. godine izdao nalog za likvidaciju tvrtke, što je označilo konačni pad nekad moćnog diva.

Dok se tvrtka urušavala, vlasti su stezale obruč oko Huija. U rujnu 2023. odveden je i stavljen pod tzv. "stambeni nadzor", vrstu policijske mjere koja prethodi formalnom uhićenju. Istraga je otkrila financijsku prijevaru zapanjujućih razmjera. Kineski regulator za vrijednosne papire optužio je Evergrandeovu glavnu podružnicu da je u dvije godine napuhala prihode za više od 560 milijardi juana (oko 78 milijardi dolara), što je daleko nadmašilo poznate skandale poput Enrona. Zbog svoje uloge u reviziji lažiranih izvješća, kažnjena je i globalna računovodstvena tvrtka PricewaterhouseCoopers.

U travnju 2026. godine, Hui je na sudu u Shenzhenu priznao krivnju po osam točaka optužnice, koje su uključivale ilegalno prikupljanje javnih depozita, prijevaru pri prikupljanju sredstava, pronevjeru i korporativno podmićivanje. Prema navodima državnih medija, iznos uključen u kazneno djelo bio je "iznimno velik", okolnosti "posebno gnusne", a šteta za društvo "iznimno teška".

Presuda od 20. kolovoza 2026. donijela je doživotni zatvor za Huija, konfiskaciju sve imovine, te novčane kazne za Evergrande i njegovu podružnicu u ukupnom iznosu od 15,82 milijarde juana.