Zoran Milanović trebao je posjetom Crnoj Gori popraviti relativno blijed dojam kojega je Hrvatska ostavila u izvršenju diskretne zadaće koja joj je “stavljena u amanet” ulaskom u Nato: mentorirati tu državicu  na putu prema Zapadu, dati joj podršku u razvoju krhkih institucija, izvući maksimum iz prozapadne orijentacije koja se tu pojavila kao neka vrst povijesnog endema u zemlji koja je, premda mala, stalno na vjetrometini geopolitičkih konflikata  – tamo se zadnjih par stoljeća stalno tuku interesi  Rusije, Srbije, Turske, Italije, Britanije, Amerike. 

U Velikom Gatsbyju, središnji lik romana s posebnim ponosom ističe odličje koje je dobio  ratujući u Crnoj Gori,  pisac  Jamesa Bonda Ian Fleming dio radnje Casina Royale smješta u Montenegro, turski sultan u crnogorska brda u akciju šalje maršala Omer Pašu Latasa, čovjeka koji je Rusima oteo Krim, zapovjednika europskog dijela turske vojske. 

Petrovići se orođuju s talijanskom i ruskom kraljevskom odnosno carskom obitelji, što dokazuje da je Crna Gora znatno važnija od svoje površine ekonomske  ili populacijske snage. Diskretni znak da hrvatska podrška nadilazi simboličnu razinu, predstavljao je, zapravo, ratni brod kojim je Milanović – na veliko iznenađenje javnosti -  doplovio u Crnu Goru, koju u zadnje vrijeme opet snažno ljulja val čiji je epicentar u Beogradu ili u Moskvi. 

U Podgorici je – znakovito - otvoren i poseban ured NATO-a, kako bi spriječio Ruse da “ruju i rovare”, što im zasad i  uspijeva. Pred Hrvatsku postavljeni zadatak - koji ima i svoju unutarnju logiku, geopolitičku ekonomsku i sigurnosnu - s vremenom je postajao sve važniji. No prema Crnoj Gori u hrvatskim strukturama još postoji stanoviti zazor, distanca, zbog događaja iz ‘90-ih kad je ta država bila agresor na jug Hrvatske i dio Miloševićeve alijanse zla. Zazor prema bivšem “drugom oku u glavi” povijesno je razumljiv, no vrijeme koje je proteklo od rata, logika, politika, i ekonomija, morali bi voditi prema traženju hrabrijih iskoraka, to prije što je Hrvatska izvela širok i dubok ekonomski prodor u Crnu Goru a politička ravnoteža u njoj nije uzor stabilnosti. 

Robna razmjena dvije zemlje bila je 2019. 211 milijuna eura, uz golem hrvatski suficit. Razmjena se uglavnom svodi na  naš izvoz. Crna Gora je među 4 top zemlje kad je riječ o hrvatskim investicijama u inozemstvo. Od 1993. do danas uložili smo 227 milijuna eura; obrnutih investicija skoro da i nema. HT je kupio 76 posto crnogorskog telekoma za 123 milijuna eura, IT i elektroindustrija su ekspanzivne, u Crnoj Gori djeluje preko 50 hrvatskih tvrtki. Ledo apsolutno dominira na tržištu sladoleda s 80 posto tržišta na 2500 prodajnih mjesta. 

Ina drži 45 posto crnogorskog tržišta plina, 15 posto tržišta goriva i 18 posto maziva, sa 170 zaposlenih ljudi. Podravka, Končar i slične tvrtke imaju značajan izvoz, Gredelj radi popravak putničkih vagona a veliki bi poslovi mogli biti i u tzv. namjenskoj industriji, vojnim proizvodima. Crna Gora ima šarolik sastav stanovništva - onih koji se iskazuju kao etnički Crnogorci ima podjednako kao i onih koji se osjećaju kao Srbi, čak i nešto manje, pa su za političku prevagu ključni predstavnici manjina. 

Mali raj "Crna Gora prestiže hrvatski turizam, to je novi Monaco!"

Zadnje crkvene procesije dovele su do zaoštravanja zeleno- bijelih sukoba. Dio crnogorski raspoloženog svećenstva osniva autokefalnu, samostalnu crnogorsku crkvu kojoj se prosrpski svećenici s Amfilohijem Radovićem, jednim od predvodnika srpskog nacionalizma, žestoko suprotstavljaju. Ni manje države ni složenije slike. Tome treba dodati i Mila Đukanovića, kontroverznog lidera koji je u Centralni komitet SK Crne Gore ušao još 1979., a od 1989. drži vlast u toj zemlji, s kraćim pauzama. 

Đukanović je, uz američku asistenciju, sudjelovao u dovođenju Vučića na vlast u Srbiji (kako bi se izopćili radikali), a dvojica čvrstorukaša i danas imaju slojevit odnos koji određuju kompleksni motivi. 

- Aleksandar Vučić ima i u Srbiji problem sa SPC-om, koji je podivljao i otrgnuo se kontroli - kaže za Express Zoran Kusovac, analitičar Jane’s Defencea. 

- Njemu je dugoročni cilj staviti SPC pod kontrolu, ali mu odgovara da to učini kad je Crkva slaba a ne jaka, kad je već načne Milo Đukanović. Dakle, on pušta SPC da se troši u Crnoj gori da bi njemu doma bio slabiji kada digne glavu i krene nešto zahtijevati. Do sada je ta taktika bila izrazito uspješna. Svima u Crnoj Gori jasno je da je Crnogorska pravoslavna crkva mrtvorođenče. Cilj je da se SPC rasrbi, tj. da se od nje napravi CPC. Kako će to točno kanonski biti urađeno, Milu je svejedno.

Njemu je bitno da se zove crnogorska, da se ne zove srpska i da ne negira Crnu Goru i ne srbuje otvoreno. A hoće li to biti kao autonomna mitropolija ili kako već, to njega ne uzbuđuje previše. Milo može s Amfilohijem  (ako ga uskoro ne izaberu za patrijarha SPC);  više ga brine Joanikije koji je direktno sluga Beograda a i budala. Nitko ne razumije da je Amfilohije u zadnjih 20 godina stvorio sve kanonske preduvjete da Crnogorska crkva postoji kao autokefalna. 

On je “obnovio” Budimljansko-nikšićku eparhiju i može sutra odvojiti dio Mileševske pa  će imati tri, koliko mu je po svim kanonima i uzusima dosta. Gojko Perović, rektor Bogoslovije i Amfilohijev izvršitelj (ne i nasljednik jer je ženjen) to je polujavno i rekao, kaže Kusovac. Crna Gora je već godinama cilj specijalnih operacija Srbije i Ruske Federacije.  

Iskušane su mnoge metode, uključujući i puč koji su trebali izvesti srpski plaćenici i ruski agenti FSB-a i SVR-a. Uhićeni su i suđeni. Ne svi. Cilj je bio destabilizacija vlasti koja bi onda zaustavila integraciju Crne Gore u Sjevernoatlantski savez, i državu, preko Beograda, vratila pod utjecaj Kremlja.  

PREDNOST PRED PLENKIJEM Peti predsjednik: Osvojio je Pantovčak - što i kako dalje?

Hrvatska je još pri ulasku u NATO, dobila diskretnu zadaću da takav scenarij učini što manje izvjesnim, no  iz ranije navedenih razloga taj angažman nije bio energičan. Milanovićev ulazak u Boku na ophodnom brodu HRM-a dijelom je stoga ispravno protumačen kao izravna hrvatska podrška naporima crnogorske Vlade u stabilizaciji sigurnosnog stanja. Uzgred budi rečeno, baš dok je trajao Milanovićev posjet Podgorici, Cetinju i Kotoru, u Budvi se odvijala drama oko predaje lokalne vlasti (gubitak vlasti srpskih stranaka) pa se postavlja  pitanje što je pravi interes Aleksandra Vučića u Crnoj Gori. Kusovac kaže: 

- Primarni interes Aleksandra Vučića nije nikakvo pripajanje Crne Gore, vjerojatno čak ni njena potpuna destabilizacija. Koliko god to izgledalo čudno, Vučiću odgovara Crna Gora koju kontrolira Milo Đukanović. Oni su u prošlosti imali i ideoloških i osobnih tenzija, ali nikada taj sukob nije prerastao u osobnu netrpeljivost, čak ni u osobno suparništvo. 

Naprotiv, to je odnos dvojice sposobnih balkanskih pragmatika koji znaju kada posegnuti za zakonitim sredstvima a kada stvari treba raditi i drugim načinima. Takes one to know one. Pritom je Đukanović  u više navrata, najčešće diskretno ali po potrebi i otvoreno, pritekao u pomoć Vučiću, kada mu je trebalo. I obratno. Što se onda događa? Zoran Kusovac ovaj rebus rješava opisujući unutarnju konfiguraciju srpske društvene i političke scene. 

- Vučić osobno očito ne predvodi destabilizaciju Crne Gore, kaže on, nego igra igru koju mu nameću nacionalistički krugovi u crkvenom i sigurnosnom establišmentu srbijanske duboke države. Vučić ne želi sprečavati destabilizaciju Crne Gore jer bi time on sam došao u sukob s krugovima s kojima ne želi otvarati sukob, prije svega Srpskom pravoslavnom crkvom, ali i sa svim nositeljima ruskih utjecaja. Vučić se uzda da Đukanović to može sam hendlati ali, ako mu se obrati, uopće ne isključujem mogućnost da Vučić, lukavo, u najmanju ruku barem ne odmogne Milu ako ne i da mu učini onoliko koliko bi prema njegovom očekivanju Milo u odgovarajućoj situaciji učinio njemu. 

Vučić naime zna da mu sutra, u situaciji kada treba pogurati nešto za Srbiju u EU i NATO, Đukanović može samo priskočiti u pomoć a ne tražiti unaprijed ikakvu naplatu ili mu se svetiti. Vučić zna da je Milo previše iskusan političar da bi politiku svodio na osobne odnose. Dakle,  tu uvijek stoji mogućnost koristi za obojicu. Jedan drugom mogu vjerovati da će onaj drugi na zahtjev, ako je jednome potrebno, pokrenuti strogo ograničenu i kontroliranu krizu – taman onakvu kakva ovome prvome treba i taman da bude jaka koliko treba i traje koliko treba. Važna je i, kako smo rekli, i geopolitika. 

Hrvatska je jedini izlaz Crne Gore na zapad, preko Dubrovnika. Krenu li prema Bosni, Crnogorci nalete na Trebinje, Foču i Višegrad. Kosovo je s druge strane, kao i Sandžak, Peć, Đakovica, Sjenica, Prijepolje: ne sasvim EU destinacije.  Na jugu je Albanija. Spomenuli smo već ekonomske interese Hrvatske u Crnoj Gori, King ICT je glavni diler klima uređaja. Usput budi rečeno - ne i najmanje važno -  Crnogorci bi kupili ratne ophodne brodove iz Brodosplita, iste kao onaj s kojim je Milanović uplovio u Tivat. 

Propale inicijative Sva 'balkanska proljeća': Dođu do ljeta i padnu u zaborav

Htjeli su i kupiti  i oružje od HS-a ali to je zaustavljeno zbog školskog broda Jadran kojega su Crnogorci ukrali početkom rata a sada, za Milanovićeve posjete,  mudro sklonili negdje u zavjetrinu. Odluka da se zbog Jadrana blokira prodaja oružja Crnogorcima baš i nije mudra,  kažu naši izvori. Hrvatska vojska, naime, ne bi mogla održavati Jadran, jer je to preskupo. 

“On je kao super zahtjevna ljubavnica. To je činjenica, ali je izlaz da brod zajednički koriste tri NATO članice iz bivše SFRJ: mi, Crna Gora i Slovenija. Svake dvije godine nosio bi drugu zastavu. Na njemu bi se obučavali vojni pomorski časnici, ali i kadeti trgovačke mornarice.” 

Ipak mi smo kao Amerikanci u Churchillovoj doskočici - posegnemo za pravim rješenjem tek kad isprobamo sva pogrešna. Postoji, zaključimo,  još jedan jak razlog zašto Đukanović  i Vučić neće ići u međusobni rat. 

- Kod njih dvojice, zaključuje Kusovac, uvijek postoji, makar i podsvjesna (iako ja mislim da je potpuno svjesna) spoznaja o mogućoj Herceg-Bosna situaciji – ako mi bude potreba bježati, bježim kod kolege. Evo na primjer, Sveto Marović, osuđen je u Crnoj Gori, a sjedi u Beogradu. Milu tako više odgovara: pravosuđe uradilo svoje, kurva Sveto nedostupan a ne iznose se neprijatne stvari iz vremena suradnje niti Đukanović demantira glasine da je u stvari pomogao Svetu da ne završi u zatvoru unatoč sudu...