Iako se silno trude Crnu Goru pretvoriti u Monte Carlo, i dati privid blagostanja dovođenjem bogatih stranih turista i investitora, Antonela Rajčević, crnogorska aktivistica i novinarka, koja je predvodila višetjedne proteste u susjednoj državi misli drugačije:
"Super je ako ste milijarder ili milijunaš, ali to nije dobro mjesto za nas građane Crne Gore."
No, kako se bliži turistička sezona, od 'Balkanskog proljeća' neće biti ništa. Baš kao što je prije nekoliko mjeseci prognozirao Foreign Policy, to ovih dana piše i New York Times. Niti u Srbiji, niti u Crnoj Gori, niti u Albaniji masovni izlazak građana na ulicu i epidemija nezadovoljstva neće uroditi nikakvim promjenama na ovim prostorima.
Tijekom tri desetljeća na vlasti Đukanović je zemlju 2017. godine doveo u NATO, što je dočekano s oduševljenjem zapadnih dužnosnika i otvorilo Crnoj Gori put prema Europskoj uniji.
U isto vrijeme, kažu njegovi kritičari, on je efektivno pretvorio Crnu Goru u jednopartijsku državu, u svoj feud, gdje je njegova gotovo potpuna kontrola potkopala vladavinu prava, pa je zgrnuo veliko bogatstvo kako za sebe, tako i za svoju obitelj.
"Svaki ozbiljan posao u Crnoj Gori mora uključivati njegovu obitelj ili prijatelje", rekao je 31-godišnji Srđan Kosović, glavni urednik' Vijesti', jedan od nekoliko preostalih nezavisnih medija.
Predsjednikova sestra je glavni odvjetnik u zemlji, pomažući stranim ulagačima da se pridruže građevinskom bumu koji se širi po obali, a njegov brat vlasnik je 'Prve banke', najveće financijske institucije u zemlji. Sin Mila Đukanovića vodi najveću elektranu, a nećak sudjeluje u najvećim turističkim projektima u zemlji.
“ Bilo mi je dopušteno da funkcioniram kao poslovni čovjek sve dok sam Milu Đukanoviću financirao stranku. Na to moraju pristati svi u Crnoj Gori, a koji se tome usprotive dobiju metak u potiljak.", tvrdi danas Knežević sa sigurne distance.
Prosvjedi u Crnoj Gori počeli su 3. veljače, a mjesec dana kasnije Đukanovićeva je vlast počela istraživati Kneževića i tvrdilo se da je na njegovom primjeru predsjednik htio primiriti javnost stvarajući privid kako se bori protiv korupcije. Prosvjedi su ipak išli dalje tjedan za tjednom i to pod geslom "Odupri se".
No, prvi su prosvjede pokrenuli Srbi. U Beogradu, srpskoj prijestolnici, deseci tisuća ljudi okuplja se svake subote, pa je tako 1. lipnja održan 26. protestni skup, ali ono što je prvobitno bilo pokret na lokalnoj razini sada je uglavnom vođeno oporbenim političarima. Predsjednik Aleksandar Vučić već je toliko imun na proteste da je u međuvremenu samo dodatno pooštrio nadzor nad medijima, policijom i sudovima.
U Bosni i Hercegovini su protudržavni prosvjedi tijekom zime izblijedili, a zemlja ostaje nefunkcionalna kao i uvijek, podijeljena etničkim granicama koje su u međuvremenu samo dodatno učvršćene.
U Albaniji prosvjednici već mjesecima organiziraju skupove, čak pokušavaju osvojiti parlament jer zahtijevaju ostavku premijera Edija Rame, kojega optužuju za korupciju i manipuliranje izborima 2017. Ipak, Rama, kojeg podupiru i SAD i EU, sasvim je sigurno, ostat će na vlasti i dalje.
Mnogi su se na Balkanu nadali da bi izgledi za pridruživanje Europskoj uniji mogli ojačati demokratske procese u njihovim državama, no Bruxelles je trenutačno okupiran borbama s nacionalistima unutar EU i glavni interes Unije je samo da se na Balkanu zadrži mir i stabilnost, pa makar i pod cijenu gaženja demokracije.
U Crnoj Gori to je široko rasprostranjeno uvjerenje.
"Promjene koje je vlada učinila kako bi zadovoljila EU bile su kozmetičke", kaže Tatjana Crepulja, 44-godišnja političarka iz Kotora.
"Uhapsit će neke male ribe, ali glavna korupcija, korupcija u srcu ove vlade, ne čine ništa."
Kao mladić, Đukanović se pridružio Demokratskoj partiji socijalista, izravnom potomku komunista koji su vladali zemljom od kraja Drugog svjetskog rata do raspada Jugoslavije. Bio je jedan od "mladih lavova" Crne Gore 1989. godine, vodeći ulične prosvjede osuđujući korumpiranu vlast kao sjeme ratova na Balkanu. Dok je učvršćivao vlast tijekom 1990-ih, udružio se sa srbijanskim moćnikom Slobodanom Miloševićem.
Dok su se crnogorske snage borile u balkanskim ratovima, nijedna bitka se nikada nije vodila u Crnoj Gori, što mu i dalje pomaže u održavanju podrške među starijim biračima. Godine 1997. godine Zapad je shvatio da bi Đukanović mogao biti protuteža Miloševiću, pa su ga izdašno financirali. Tijekom godina Đukanović je mijenjao pozicije, od predsjednika Crne Gore do premijera ali je svaki put zadržao snažnu kontrolu nad moći. No, istovremeno je bio neprekidno optuživan za korupciju, što je kulminiralo 2005. kad ga se teretilo da je surađivao s talijanskom mafijom u švercu cigareta.
Kad se Crna Gora odcijepila od Srbije i postala samostalna 2006. godine sve su optužbe protiv Đukanovića pale u vodu i talijanski su mu sudovi priznali diplomatski imunitet. Ukratko - dok god EU nije u interesu da stane na kraj autokratima, u tim zemljama neće doći ni do kakvih promjena.
