Što se prevladavajućeg stava u EU tiče, današnji referendum u Turskoj bit će trenutak u kojem će ta zemlja ili ostati parlamentarna demokracija ili će postati autoritarna država. Mnogi u Europi smatraju da je Turska pod Recepom Tayyipom Erdoganom autokratska još od neuspjelog vojnog udara sredinom prošle godine.

U svakom slučaju, odlučuje se o tome da li da se ovlasti predsjednika rapidno povećaju, a činjenica je i to da Turska već neko vrijeme jako nije nalik onoj izrazito proeuropskoj zemlji od prije samo nekoliko godina. Koliko se promijenila objasnio je BBC.

Prema istraživanjima javnog mišljenja tijesno vodstvo ima blok koji zagovara širenje Erdoganovih ovlasti. Ovim promjenama ustava parlamentarna demokracija bila bi zamijenjena predsjedničkim sustavom i Erdogan bi mogao ostavi na vlasti do 2029.

Prekretnica

U ranim jutarnjim satima 16. srpnja 2016. dvadesetak turskih vojnih komandosa iskočilo je iz tri Black Hawk helikoptera kod hotela Turban u turističkom mjestu Marmaris. Čuli su se pucnjevi, pobunjeni vojnici blokirali su glavne prometnice u Istanbulu i Ankari, u tijeku je bio pokušaj vojnog udara. U gradiću na obali Egejskog mora komandosi su tražili Erdogana, koji je provodio odmor u privatnoj vili uz hotel. U hotelu su komandosi ubili dvojicu iz osiguranja, ali Erdogana nisu uhvatili.

On se išuljao iz vile, uz najuže osiguranje pobjegao je do helikoptera, njime do aerodroma Dalaman, a odatle privatnim mlažnjakom za Istanbul. Kako ga ne bi presreli vojni lovci, pilot se na radaru predstavio kao običan putnički let. U 3 ujutro Erdogan je bio na aerodromu Atatürk u Istanbulu i puč je time propao. Ono što se događalo do zore bila je, recimo to tako, formalnost. U pravilu pristalice Erdoganove stranke AKP na ulicama su izišli pred vojsku i poginulo je, što njih što vojnika, 265 ljudi.

Još od 1923. to je bio prvi put da je vojni puč propao. Prethodna četiri bila su uspješna. Erdogan je te noći od umalo zarobljenog i zatočenog u trenutku postao moćniji nego ikad. Narednih mjeseci prigrabio je tolike poluge vlasti i progonio tolike protivnike da se po moći približio čak i utemeljitelju moderne Turske Mustafi Kemalu Atatürku. Nije mu bilo dovoljno 11 godina kao premijer, a apsolutno mu ne pada na pamet pristati biti donedavno čisto protokolarni predsjednik.

O tome je ovaj referendum. Turska je danas ovakva: vrlo nacionalistička, možda i ekstremno, politički islamski konzervativnija nego ikad još od 1923., potresaju je teroristički napadi, donedavno ogroman ekonomski rast je stao, pozatvarani su deseci tisuća sudaca, vojnika, policajaca, novinara, profesora, učitelja...

Turska je preko glave umiješana i u rat u Siriji, tri milijuna izbjeglica su joj se slila kao bumerang. Praktično ima rat u kurdskom dijelu zemlje. Istodobno, u godinama prije rata preko granice, Turska je izgradila srednju klasu, izgradila dobru infrastrukturu, bolnice, škole, oslobodila se političkog stiska vojske.

Unutrašnjost zemlje

Iako je AKP od 2002. naglo narastao po popularnosti, unutrašnjost Turske je ono odakle Erdogan uživa najsnažniju glasačku podršku. U gradu Rizeu, odakle on potječe, njeguje se njegov kult ličnosti. A to nije i jedino takvo mjesto u Turskoj. U Rizeu od 2006. postoji Sveučilište Recep Tayyip Erdogan.

Razlog zašto je unutrašnjost ta koja apsolutno prednjači u podršci predsjedniku jest to što su to pretežno tradicionalni prostori, skloniji vjeri, a Erdoganov izraziti nacionalizam u svojoj srži nosi vjerski konzervativizam. Skoro stoljeće sekularne vladavine turski muslimani iz tih područja, za razliku od onih iz Istanbula, Izmira, Ankare... pamte kao doba kad su bili "crni Turci" za razliku od "bijele turske buržoazije".

Baš su mu rekli Erdogan poludio od gnjeva, Spiegel ga reklamira kao despota

Erdogan je, inače, rođen u Istanbulu, u svoje vrijeme bio je i gradonačelnik tog megapolisa, sve dok ga sud po slovu sekularnih zakona nije strpao u zatvor zbog vjerske poezije. "Džamije su naše vojarne, kupole su naši štitovi, minareti su naše bajunete...", govorio je, ali nije zaglavio jako dugo. Koliko god da ga danas optužuju za više od milijarde dolara koliko je navodno ilegalno priskrbio obitelji, on zbog konzervativnog stava i siromašnog porijekla slovi za "jednog od običnih".

Milijuni takvih upijaju svaku njegovu riječ, vjeruju mu do neba. Kad su europske vlade spriječile njegove ministre u kampanji za njega među Turcima po EU uoči referenduma, on je rekao: "Ustanite protiv unuka nacista! Podržite referendum!" A sljedbenici su mu bili u ekstazi.

Druga strana Turske

Prvi pravi otpor Erdoganovom grabljenju ka vlasti dogodio se 28. svibnja 2013. kada su ekološki aktivisti suprotstavili izgradnji prodajnog centra u parku Gezi, blizu Trga Taksim. Nije to bio neki posebno raskošan park, ali je Istanbulcima do njega bilo stalo. Ali i biznisu da ga izbetonira kao i sve uokolo. Zato su interventni policajci upali, spalili šatore prosvjednika i rastjerali ih palicama.

Na to je pokuljao gnjev urbane Turske. Na ulice su izašli milijuni; ljevičari, Kurdi, navijačke skupine, LGBT aktivisti, svi redom, čak i neki umjereni islamisti. Erdogan, koji se do tada prodavao za demokratskog, proeuropskog državnika, slao je ogromne policijske snage s bojnim kolima, suzavcem, vodenim topovima, preplavio je turske gradove nasiljem. Mnogi iz AKP-a su mu tada savjetovali puno mekši pristup, no on je od tog trenutka ušao u bunker i na agresivne pozicije spram "svih drugih".

Zabranio je pobačaj, ograničio prodaju alkohola, ženama poručio da rađaju... Vjerojatno je nezadovoljni dio AKP-a bio onaj odakle su ubrzo procurile snimke Erdoganovih telefonskih razgovora koje su dokazivale da su i on i mnogi ministri sudjelovali u korupciji ogromnih razmjera. Bila je još uvijek 2013. i Erdogan je svaki tjedan stao izvlačiti novu skupinu "izdajnika Turske". A zemlja je odjednom postala zloglasna po najvećem broju novinara po zatvorima.

Napad na EU 'Hrvati su mali fašisti koji žele rat sa Srbima'

Nakon neuspjelog puča postalo je još i puno gore. Ono što je prije moglo praviti neugodnosti, poput spominjanja odnosa vlasti prema Kurdima, sada završava optužbama za terorizam, pratećim suđenjima, zabranjivanjem medija. Danas je u Turskoj oko 80 posto medija pod direktnom ili indirektnom kontrolom predsjednika Erdogana. "Svaka kritika države, kritika je njega osobno", kazao je Erol Onderoglu kojem prijeti 14 godina zatvora. Sekularni Cumhuriyet doživio je pak razbijanje kompletne redakcije, zatvaranje cijelog uredništva, napad i policije i AKP-ove svjetine na zgradu.

Pod napadom

Izvještaj BBC-a nastavlja se pregledom terorističkih napada. A na njih Erdogan je reagirao ekstremno: "Ne postoji razlika između terorista koji drže bombu ili strojnicu i onih koji koriste svoje pero ili poziciju da bi opravdali njihove ciljeve." Rekao je to nakon što je, vlasti tvrde ISIL, u terorističkom napadu na kolodvor pobijeno 103 ljudi u listopadu 2015. Terorističkim napadima PKK-a, zabranjene kurdske stranke, Erdogan je zadobio podršku i manjeg dijela Kurda.

Oko 500 ljudi pobijeno je u 30 terorističkih udara u posljednje dvije godine. Kurdski militanti ciljali su u pravilu policiju i vojsku. ISIL je udarao na civile. PKK je primirje prekinuo 2015., za što je, prema mnogima, kriv Erdogan koji je primirje namjerno minirao kako bi pobijedio na izborima u studenom 2015. koje je izgubio na izborima mjesec prije. Ako je to bila namjera, uspio je, a moglo bi poslužiti i na ovom referendumu. Na jugoistoku Turske izbio je pravi rat, UN tvrdi s nekih 2000 ubijenih vojnika i civila.

Turska vojska tvrdi da je pobila nekoliko tisuća militanata. Najgora razaranja pretrpjela su neka predgrađa većinski kurdskog Diyarbakira. Takvo stanje dalo je Erdoganu "opravdanje" da 13 parlamentaraca izrazito progresivne prokurdske stranke HDP zatvori zbog navodnih veza s PKK-om, odnosno zbog "terorističke propagande" i "pripadnosti terorističkoj organizaciji". Ujedno je Erdoganova vlada smijenila i 86 gradonačelnika u kurdskim područjima.

Parlamentarcu Ziyi Piru prijeti 23 godine zatvora. On strahuje da će stotine tisuća raseljenih Kurda izgubiti pravo glasanja na referendumu. "S rezultatom 'za' na referendumu Erdogan će utvrditi autoritarni režim koji bi Tursku mogao odvesti u diktaturu. Ukoliko bi ispalo 'ne', Erdogan će shvatiti da ne može biti uspješan bez glasova Kurda", kazao je Pir. Turskoj prijeti nasilje sa svih strana. Granica sa Sirijom jedva da postoji, njome prolaze islamisti raznih vrsta.

Gülenisti

Za puč prošle godine vlast je optužila sljedbenike klerika Fetüllaha Gülena koji je već neko vrijeme u egzilu u SAD-u. Čak i ljudi koji su nekoć bili njegovi sljedbenici, svjedoče da je pokret iza njega u pravom smislu riječi kult. Said Alpsoy osobno je vidio kad je Gülen jednom prilikom jeo naranču i odbacio koru na pod, da bi jedan od njegovih liječnika koru odmah zgrabio i pojeo je. Svjedočenja su nevjerojatna.

Sljedbenici se grabe za koštice maslina koje Gülen pojede kako bi ih pojeli oni, brišu svoje lice odbačenim rupčićima koje je ovaj upotrijebio brišući nos i suze tijekom dirljivog bogoslužja u džamiji. Smatra ga se umjerenim islamistom. On je od 60-ih organizirao ogromnu mrežu škola, sveučilišta, medija, raznih ustanova kao "vjerski-inspiriran, apolitičan, kulturni i obrazovni pokret".

Njegovi ljudi nikad nisu rekli "idemo preuzeti državu", nego "državu su preuzeli neprijatelji vjere, idemo je vratiti pravim vjernicima, pobožnim muslimanima Anadolije". Gülen je bio Erdoganov saveznik i pomogao mu u izgonu sekularista iz vojske sve do 2013. kad je izbio onaj skandal sa snimkama o korupciji Erdogana. Erdogan je odmah optužio Gülena da ga je prisluškivao, njegovu organizaciju kao paradržavnu, na kraju i da je bila ona koja je pokušala puč.

Na Zapadu u to da su puč pokrenuli gülenisti, ne vjeruje nitko. U progonima nakon puča stradalo je na ovaj ili onaj način 160.000 ljudi, čaki stotine akademika, a tko nije završio u zatvoru, taj je proglašen "petom kolonom". Mnogi iz opozicije optužuju Erdogana da je puč iskoristio kako bi se obračunao sa svima koje smatra politički nepodnošljivom opozicijom sebi samom.

Ekonomija

Istiklal Caddesi, odnosno Avenija neovisnosti, glavna je ulica s dućanima u Istanbulu, donedavno simbol živosti grada. Stotine tisuća turista svakog su dana prolazile njenim kafićima, restoranima, trgovinama, a sad sve zjapi prazno. Nije samo do bombe koja je tamo prošle godine ubila četvero turista. Ulicu sad izbjegavaju i neki Istanbulci. Turizam je prekrasnoj Turskoj donedavno nosio 10 posto prihoda cijele ekonomije, bila je šesta turistička sila svijeta sa 42 milijuna turista.

Ekonomix Do jučer bahati Erdogan Berlinu: Spasite mi ekonomiju!

Bilo je to 2014. Prošle godine broj je pao na 25 milijuna, hoteli su radikalno snizili cijene samo da ih privuku nazad. Trgovci u Grand Bazaaru ne sjećaju se da je promet ikad bio ovako loš, navodno 80 posto slabiji nego prije dvije ili tri godine. A sve donedavno Turska je slovila kao najbrže rastuća ekonomija skupine G20 s rastom većim od 10 posto 2011. Teroristički udari doveli su do toga da ekonomija po prvi put pada od 2009.

Nezaposlenost se opet popela preko 12 posto, turska lira je od sredine 2016. izgubila četvrt vrijednosti u odnosu na dolar i mnogi se sjećaju one jezive 2001. kad je turska valuta, uslijed ekonomskog sloma, upala u vrtlog inflacije i u jednom trenutku u odnosu na dolar stajala jedan prema milijun i pol. Mnogi koji tradicionalno drže dućane na Grand Bazaaru, a koji su do sada redovito glasali za AKP, sada će, upravo zbog ovoga, glasati na referendumu protiv.

"Ja ovako mogu preživjeti još godinu, ali ne dulje od toga. Ovo će biti protestni glasovi protiv Erdoganovih laži. Mnogi se boje reći da će glasati protiv, ali će učiniti tako", kazao je Ali Avci u Grand Bazaaru. Uoči prošlih izbora, s plakata je vrištalo "AKP ili kaos!". Pobijedio je AKP, ali je kaos svejedno uslijedio. A Erdogan uporno ne razumije da narod, kad mu ne ide dobro, stvari poput predsjedničke palače nalik na nešto o čemu bi mogao sanjati, primjerice, jedan Nicolae Ceaușescu, može samo jezivo iritirati.

"Za" ilil "protiv"?

Prošlog tjedna guverneri Istanbula i Ankare zabranili su dva velika skupa kojima su organizatori htjeli zagovarati da se na referendumu glasa "protiv". Skupovi "za" odvijaju se nesmetano, gradski autobusi čak besplatno prevoze sudionike. U jednom ipak još uvijek koliko toliko progresivnom Istanbulu odnos plakata "za" i "protiv" je 20 prema 1. Simpatizeri vlade smatraju da je odnos EU protiv Erdogana posljedica toga što ga ne razumiju, da Turska udomljava najveći broj izbjeglica u svijetu.

A Turska ima sporazum s EU o milijardama eura za držanje izbjeglica kako ne bi nastavili glavnom svjetskom migrantskom rutom preko grčkih otoka na kojoj su se mnogi utopili. Na Zapadu se općenito smatra da je glavni razlog zašto EU ranije nije ovako čvrsto stala protiv Erdogana, u strahu da on ne pusti izbjeglice i migrante prema EU. Glas "za" na referendumu učvrstio bi mu vlast do 2029., njega i njegovu obitelj učinio bi nedodirljivim ikakvim kaznenim progonima, njegovu bi vlast zacementirao.

Mnogi se danas prisjećaju da je EU mogla 2005. natjerati Erdogana na proeuropske reforme. Istodobno se malo tko prisjeća da je upravo EU i 2002. i 2008. izvršila ogroman pritisak na ustavni sud u Turskoj koji je već praktično zabranio AKP. Zbog vjerskog ekstremizma, glasio je stav ustavnog suda. 2002. Prednjačile su demokršćanske stranke iz EU-a, posebno Angela Merkel i CDU s CSU-om. Upravo te 2002. godine AKP je ušao u europsku obitelj pučkih stranaka, u EPP, da bi 2013. ušao među desne populiste, u krajnje anti-EU Alijansu europskih konzervativaca i reformista.