Što se prevladavajućeg stava u EU tiče, današnji referendum u Turskoj bit će trenutak u kojem će ta zemlja ili ostati parlamentarna demokracija ili će postati autoritarna država. Mnogi u Europi smatraju da je Turska pod Recepom Tayyipom Erdoganom autokratska još od neuspjelog vojnog udara sredinom prošle godine.
U svakom slučaju, odlučuje se o tome da li da se ovlasti predsjednika rapidno povećaju, a činjenica je i to da Turska već neko vrijeme jako nije nalik onoj izrazito proeuropskoj zemlji od prije samo nekoliko godina. Koliko se promijenila objasnio je BBC.
Prema istraživanjima javnog mišljenja tijesno vodstvo ima blok koji zagovara širenje Erdoganovih ovlasti. Ovim promjenama ustava parlamentarna demokracija bila bi zamijenjena predsjedničkim sustavom i Erdogan bi mogao ostavi na vlasti do 2029.
Prekretnica
U ranim jutarnjim satima 16. srpnja 2016. dvadesetak turskih vojnih komandosa iskočilo je iz tri Black Hawk helikoptera kod hotela Turban u turističkom mjestu Marmaris. Čuli su se pucnjevi, pobunjeni vojnici blokirali su glavne prometnice u Istanbulu i Ankari, u tijeku je bio pokušaj vojnog udara. U gradiću na obali Egejskog mora komandosi su tražili Erdogana, koji je provodio odmor u privatnoj vili uz hotel. U hotelu su komandosi ubili dvojicu iz osiguranja, ali Erdogana nisu uhvatili.
Još od 1923. to je bio prvi put da je vojni puč propao. Prethodna četiri bila su uspješna. Erdogan je te noći od umalo zarobljenog i zatočenog u trenutku postao moćniji nego ikad. Narednih mjeseci prigrabio je tolike poluge vlasti i progonio tolike protivnike da se po moći približio čak i utemeljitelju moderne Turske Mustafi Kemalu Atatürku. Nije mu bilo dovoljno 11 godina kao premijer, a apsolutno mu ne pada na pamet pristati biti donedavno čisto protokolarni predsjednik.
O tome je ovaj referendum. Turska je danas ovakva: vrlo nacionalistička, možda i ekstremno, politički islamski konzervativnija nego ikad još od 1923., potresaju je teroristički napadi, donedavno ogroman ekonomski rast je stao, pozatvarani su deseci tisuća sudaca, vojnika, policajaca, novinara, profesora, učitelja...
Turska je preko glave umiješana i u rat u Siriji, tri milijuna izbjeglica su joj se slila kao bumerang. Praktično ima rat u kurdskom dijelu zemlje. Istodobno, u godinama prije rata preko granice, Turska je izgradila srednju klasu, izgradila dobru infrastrukturu, bolnice, škole, oslobodila se političkog stiska vojske.
Unutrašnjost zemlje
Iako je AKP od 2002. naglo narastao po popularnosti, unutrašnjost Turske je ono odakle Erdogan uživa najsnažniju glasačku podršku. U gradu Rizeu, odakle on potječe, njeguje se njegov kult ličnosti. A to nije i jedino takvo mjesto u Turskoj. U Rizeu od 2006. postoji Sveučilište Recep Tayyip Erdogan.
Razlog zašto je unutrašnjost ta koja apsolutno prednjači u podršci predsjedniku jest to što su to pretežno tradicionalni prostori, skloniji vjeri, a Erdoganov izraziti nacionalizam u svojoj srži nosi vjerski konzervativizam. Skoro stoljeće sekularne vladavine turski muslimani iz tih područja, za razliku od onih iz Istanbula, Izmira, Ankare... pamte kao doba kad su bili "crni Turci" za razliku od "bijele turske buržoazije".
Erdogan je, inače, rođen u Istanbulu, u svoje vrijeme bio je i gradonačelnik tog megapolisa, sve dok ga sud po slovu sekularnih zakona nije strpao u zatvor zbog vjerske poezije. "Džamije su naše vojarne, kupole su naši štitovi, minareti su naše bajunete...", govorio je, ali nije zaglavio jako dugo. Koliko god da ga danas optužuju za više od milijarde dolara koliko je navodno ilegalno priskrbio obitelji, on zbog konzervativnog stava i siromašnog porijekla slovi za "jednog od običnih".
Milijuni takvih upijaju svaku njegovu riječ, vjeruju mu do neba. Kad su europske vlade spriječile njegove ministre u kampanji za njega među Turcima po EU uoči referenduma, on je rekao: "Ustanite protiv unuka nacista! Podržite referendum!" A sljedbenici su mu bili u ekstazi.
Druga strana Turske
Prvi pravi otpor Erdoganovom grabljenju ka vlasti dogodio se 28. svibnja 2013. kada su ekološki aktivisti suprotstavili izgradnji prodajnog centra u parku Gezi, blizu Trga Taksim. Nije to bio neki posebno raskošan park, ali je Istanbulcima do njega bilo stalo. Ali i biznisu da ga izbetonira kao i sve uokolo. Zato su interventni policajci upali, spalili šatore prosvjednika i rastjerali ih palicama.
