Malo je onih koji danas pamte hrvatski tekstilni brend "Nada Dimić", a još je manje onih koji znaju ulogu i važnost antifašistkinje i narodne heroine, mučene i ubijene u logoru Stara Gradiška 1942. godine, po kojoj je ta tvornica trikotaže i pozamanterije dobila ime. Zato je dvodijelna istraživačka i edukativna izložba "Sanja Iveković: Nada Dimić File 2023/Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa", nedavno otvorena u velikoj dvorani Tehničkog muzeja "Nikola Tesla", važan podsjetnik na taj tekstilni div iz razdoblja socijalizma. Međutim, izložba nije koncipirana tako da slavi prošlost nego se njome na temelju prikupljenih činjenica usmjerava pažnja javnosti na sudbinu tvornice uništene u manje-više neuspješnoj privatizaciji te na devastaciju industrijskog naslijeđa iz socijalizma. Također, izložba podsjeća na značaj radničkih i ženskih prava, koja su u socijalizmu bila na visokoj razini, kao i na vrijednosti koje nosi lik Nade Dimić.

Izložba se sastoji od dvije cjeline, koje su međusobno povezane i odlično se dopunjuju te govore o dva usporedna procesa koja su se događala u Hrvatskoj u devedesetima: uništavanju i gašenju industrije te brisanju antifašističkog naslijeđa. U prvom dijelu objedinjeni su radovi Sanje Iveković, naše najpoznatije konceptualne i multimedijske umjetnice, koja se prva počela baviti likom i djelom Nade Dimić i istoimenom tekstilnom tvornicom, pa taj dio funkcionira i kao svojevrsni pregled njezinog bavljenja Nadom Dimić.

A u drugoj cjelini kustosica Kosjenka Laszlo Klemar nastoji tekstom i dokumentima, arhivskim materijalima i odličnim fotografijama prikazati povijest te tekstilne tvornice. Za postav, kao i istraživački aspekt izložbe, zaslužna je Barbara Blasin, grafička dizajnerica i fotografkinja te autorica istraživačkog projekta i knjige "Ženski vodič kroz Zagreb", a u sklopu izložbe je produkt dizajnerica Sanja Rotter izvela repliku performansa Sanje Iveković "Repetitio est mater".

Sanja Iveković je angažirana umjetnica, koja se umjetničkim jezikom prva počela baviti likom Nade Dimić te industrijskim nasljeđem socijalizma. U svojoj umjetničkoj praksi uglavnom propituje društvene i političke teme, često iz feminističke pozicije, pa se tako, primjerice, u radu "Ženska kuća", izloženom u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti, referirala na problem zlostavljanja žena i potrebu za postojanjem sigurnih skloništa. Izlagala je na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama, od Pariškog bijenala do Dokumente, a bila je i prva hrvatska umjetnica koja je u njujorškoj MoMa-i imala retrospektivnu izložbu, "Sweet violence/Slatko nasilje", još 2011. godine. U stalnom postavu tog prestižnog muzeja nalazi se i njezina slavna fotomontaža "Dvostruki život". U sklopu retrospektivne izložbe "Radovi srca" u Kunsthalle u Beču objavila je knjigu o svojoj majci Neri Šafarić-Iveković, antifašistkinji i pjesnikinji, koja je tijekom Drugog svjetskog rata deportirana u Auschwitz.

"Umjetnici su bili prvi koji su već u devedesetima upozorili na uništavanje socijalističkog industrijskog i antifašističkog naslijeđa, a institucije su se uključile tek kasnije. Zato rad Sanje Iveković nema samo umjetničku nego i društvenu vrijednost", ističe kustosica Kosjenka Laszlo Klemar te dodaje da izmještanje tih radova iz uobičajenoga konteksta umjetničkih muzeja i galerija u Tehnički muzej "Nikola Tesla", čija je povijest usko povezana s industrijom, a danas ima bitnu ulogu u istraživanju i očuvanju industrijskog nasljeđa, daje dodatnu dimenziju njihovu čitanju te apostrofira razmjere i posljedice društvenih, ekonomskih i političkih promjena u Hrvatskoj nakon 1990-ih.

Zgrada tvornice "Nada Dimić" smatra se važnim segmentom zagrebačke industrijske baštine, koja ima istaknute arhitektonske, povijesne, kulturne i društvene vrijednosti. Sagrađena je 1910. godine prema projektu arhitektonskog studija Hönigsberg i Deutsch za tvrtku Edmund Moster i Drug, koja je u to vrijeme proizvodila, prva u svijetu, grafitne mehaničke olovke prema patentu Slavoljuba Penkale. Tvornica se zvala Penkala i uspjeh je bazirala na proizvodnji pisaćeg pribora. Zatim je 1919. godine zagrebački arhitekt Rudolf Lubynski projektirao dogradnju trećega kata te preoblikovao ulično pročelje kakvo se zadržalo sve do danas. Od 1950-ih tvornica mijenja tip produkcije, ali i svoj naziv, te postaje tekstilna industrijska tvornica "Nada Dimić", ujedno "radnički simbol države, ali i integralni dio identiteta grada". U danima slave i uspjeha zapošljavala je više od 2000 radnika, od čega su 95 posto bile radnice, a njezini proizvodi bili su simbol kvalitete i dizajna. Od devedesetih, kad se počelo s privatizacijom, pogotovo nakon 2003. godine, kreće njezina devastacija, a brend "Nada Dimić", jednako kao narodna heroina, prepušteni su zaboravu. Marina Pretković u svom znanstvenom radu napominje da je građevina danas "suočena sa zanemarivanjem vlasnika i nadležnih institucija te propada bez nove namjene, poput mnogih objekata zagrebačke industrijske arhitekture". Zgrada je danas potpuno prazna i devastirana, ruglo u središtu Zagreba.

Prvi dio izložbe "Sanja Iveković: Nada Dimić File 2023" objedinjuje umjetničke radove Sanje Iveković vezane za narodnu heroinu Nadu Dimić i istoimenu tvornicu. Riječ je o radu "Nada Dimić", zatim o dokumentaciji performansa "Repetitio est mater", koji je Sanja Iveković izvela prvi put u Dubrovniku 1998. godine, a zatim i u Zagrebu, potom o dokumentaciji umjetničke intervencije "Nada Dimić S.O.S.", kojom je inicirala restauriranje tvorničkog loga, do rada "Timeline", koji je posebno za ovu izložbu dopunjen recentnim dokumentarnim materijalom. Teoretičarka Ivana Bago pojašnjava da je umjetnica u radu "Nada Dimić File", odnosno "dosjeu", prikazanom kao galerijska instalacija, sabrala i zajedno izložila materijalne ostatke blistavije prošlosti te tvornice u socijalizmu i njeno tadašnje stanje bankrota u procesu privatizacije, kad je u tvornici većina radnika (mahom žene) dobila otkaz, a preostalima nisu isplaćene plaće. Zaključuje da je umjetnica ovu tvornicu istraživala kao ogledni primjer razornih posljedica postsocijalističke tranzicije.

U tom dijeli izložbe posebno se ističe rad "Nada Dimić", nastao u sklopu projekta Gen XX još 1997. godine, kojim je Sanja Iveković reafirmirala antifašističku baštinu te usmjerila pozornost na junakinje antifašističke borbe. Drugim riječima, taj rad je u razdoblju u kojem su rat, nacionalizam i privatizacija u prvi plan izbacili novi val konzervativizma, pri čemu istaknuto mjesto zauzimaju tradicionalni rodni odnosi i patrijarhalne vrijednosti, kako je to pojasnila Ivana Bago, pozvao mlade žene u Hrvatskoj "da prisvoje alternativno žensko naslijeđe, koje porijeklo vuče iz generacije revolucionarnih partizanki". Rad se sastoji od šest erotiziranih fotografija supermodela posuđenih s oglasa svjetskih firmi. Originalni tekst oglasa je izbačen, a upisano je ime i prezime narodne heroine NOB-a, od Dragice Končar, Ljubice Gerovac i Anke Butorac do sestara Baković i njezine majke Nere Šafarić, te godina njezina uhićenja, deportacije u logor i smrti. Umjetnica je svojedobno izjavila da je taj rad nastao "iz želje da se suprotstavi nacionalističkom ludilu u Hrvatskoj", te je zbog toga "izazvao brojne reakcije jer u to vrijeme nije bilo popularno spominjati komunističku prošlost".

No najvažniji je rad "Timeline", koji je Sanja Iveković u manjem opsegu predstavila 2000. godine u HDLU, a zatim ga je posebno za ovu izložbu dopunila recentnim dokumentima. Rad u formi vremenske lente, dugačke desetak metara, donosi kronologiju propasti tvornice "Nada Dimić". Počinje sa stvarnom osobom Nadom Dimić, koju predstavlja, primjerice, njezinom fotografijom iz policijskog arhiva, te njezinim pismom o teroru ustaša u Karlovcu, koje je poslala Partijskom komitetu u Zagrebu neposredno prije uhićenja 1941. godine. Pismo je potpisala kodnim imenom Milka, a u zadnjem odlomku navela je da "ovih dana hapse u Karlovcu sve Srbe, Židove i bivše članove Udbe te ih streljaju". Niz se nastavlja s nekoliko knjiga koje spominju Nadu Dimić. To su "Heroine Jugoslavije" Krste Bijelića, u kojoj je reproduciran njezin crtež, te "Politička ekonomija" Jakova Tironija, koju je umjetnica pronašla u tvornici u vrijeme stečajnog postupka, 2000. godine. S tom knjigom prelazi se s osobne priče na događaje koji su se proteklih 20-ak godina obrušili na nekadašnju tvornicu "Nada Dimić" i doveli do njezina sloma.

Putem novinskih članaka, raznih dokumenata i drugih eksponata, poput modela za izradu tvorničkog žiga, specijalno napravljene makete zgrade tvornice Bore Kovačevića i originalnih ormarića, tipičnih za velike socijalističke divove, za evidentiranje dolazaka radnika, umjetnica bilježi sudbinu tvornice i njezinih radnika od devedesetih do danas. Dakle, od privatizacije i pretvaranja društvenog poduzeća u dioničko društvo Endi-International 1993. godine, preko štrajka radnika zbog neisplaćenih plaća i otvaranja stečajnog postupka 2000. godine pa do brisanja tvornice iz sudskog registra. Tijekom tih godina tvornica je promijenila mnoge vlasnike, od dvojca Ante Nobila i Milana Carića, preko Željka Keruma, kad je zgrada najviše devastirana, pa do IGH i Stipić grupe te posljednjeg B2 Kapitala, koji navodno prodaje ruiniranu zgradu za puste milijune. Svi ti vlasnici imali su različite ideje o namjeni, svrsi i budućnosti zgrade bivše tvornice "Nada Dimić". Primjerice, IGH i Stipić grupa željeli su je preurediti u rezidencijski biznis kompleks, ali niti jedna od njih nije zaživjela. Također su "Urbane tehnike" svojedobno napravile projekt obnove, no ništa se nije realiziralo. Sve to je potkrijepljeno novinskim člancima, kao što su "Tvornički kompleks samo je i dalje propadao".

Druga cjelina, "Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa" nastoji prikazati povijest i rad tvornice "Nada Dimić" na temelju dokumenata, primjerice, sudske registracije i drugih arhivskih materijala iz Hrvatskog državnog arhiva, reklama sa sloganom "Naši proizvodi zadovoljit će i vaš ukus", tvorničkih biltena iz 1960-ih, pohranjenih u NSK, te rijetkih fotografija, koje su snimljene u tvorničkim pogonima u pedesetim godinama. Te fotografije su iznimno vrijedne jer se iz njih mogu saznati mnogi povijesno značajni podaci o tvornici, napominje Kosjenka Laszlo Klemar, od veličine pogona i radne atmosfere do korištenja popularnih "singerica". Među tim fotoprikazima nalazi se i fotografija spomen ploče Nadi Dimić, snimljena 2002. godine, kojoj se poslije gubi trag. Također su zanimljive reklame iz šezdesetih, koje su se snimale u povodu modnih revija i nastupa na sajmovima, kao što je Međunarodni sajam u Leskovcu 1961., kad je tvornica dobila Zlatnu medalju za proizvode od tada novog dolan pletiva od akrilnih vlakana. U toj cjelini izložena je i brončana bista Nade Dimić, rad kipara Grge Antunca iz 1959. godine, koja se nekad nalazila u dvorištu tvornice, a nakon njezina stečaja završila je u depou Muzeja grada Zagreba.

"Mislili smo da bi bilo važno progovoriti o tome što je danas ostalo od tvornice 'Nada Dimić' te na temelju 'ostataka tvornice' rekonstruirati njezinu ulogu i značaj u tom vremenu. No ispostavilo se da danas, 23 godine nakon njezinog stečaja, ne postoji cjelovita dokumentacija o tom dijelu naše industrijske baštine. Od te materijalne industrijske baštine nije ostalo ništa, osim biste", pojašnjava kustosica Kosjenka Laszlo Klemar te dodaje da je oko 1800 šivaćih strojeva vjerojatno završilo na rezalištu. No cjelina je ipak donekle sastavljena, pa tako znamo da je u tvornici radilo više od 2000 radnika, a od toga oko 95 posto žena, te da se vodstvo tvornice, kao, uostalom, i u svim ostalim socijalističkim proizvodnim divovima, brinulo o zdravstvenim, kulturnim i sportskim potrebama svojih zaposlenika. Naime, tvornica "Nada Dimić" imala je industrijsku ambulantu i odmaralište u Crikvenici, djelovali su biciklistički klub i judo sekcija, a radnici su u budućem omladinskom klubu Kulušić imali svoju kulturnu oazu. Također su izgradili samački dom i rješavali stambeno pitanje svojih zaposlenika, što zorno govori o funkcioniranju tvornice po mjeri čovjeka i njegovih potreba.

Kustosica napominje da izložba povezivanjem narodne heroine Nade Dimić, čije je ime gotovo nestalo iz zagrebačke i hrvatske javnosti, i ugašene tvornice upućuje na dva procesa, tipična za devedesete u Hrvatskoj: brisanje antifašističkog nasljeđa i uništavanje industrije, koja je u socijalizmu bila glavni generator gospodarskog i društvenog razvoja. "Izložba upozorava na još zanemareno industrijsko nasljeđe socijalizma i njegovu poziciju disonantnog nasljeđa, koje izaziva oprečne reakcije u društvu. Time se, nažalost, doprinosi njegovu propadanju, ali se i problematiziraju mogućnosti istraživanja i muzealizacije naše industrijske baštine koja je fizički u potpunosti ili većim dijelom izgubljena", zaključila je kustosica Kosjenka Laszlo Klemar.