Unatoč sad već tradicionalnim plemenskim peripetijama i smicalicama tipičnim za Bosnu i Hercegovinu, Mostar je konačno dobio novog gradonačelnika. Dok se građani nakon desetljeća sustavne blokade Grada nadaju nekakvom jedinstvu i normalizaciji života, brojni novinari, sociolozi, politolozi, mlatitelji slame opće prakse i slučajni prolaznici suočeni s mikrofonima i kamerama brojnih medija po ne znam koji put traže odgovore na pitanje što se to točno događa s ovim gradom kojeg se olako naziva „gradom slučajem“. Zahvaljujući jedinstvenom spoju balkanskog, orijentalnog, mediteranskog i srednjoevropskog štiha, Mostar je dugo vremena slovio kao socijalistička avangarda i simbol zajedništva u bivšoj zajedničkoj državi. Međutim, početkom ratnih devedesetih Mostar se vidno podijelio, a famozno zajedništvo su s nevjerojatnom lakoćom zamijenile političke intrige i erupcija nesnošljivosti i mržnje. 
Volim Mostar, ali ga ne idealiziram i ne smatram najboljim i najljepšim gradom na svijetu. Jer on to nije. Za razliku od Ive Andrića koji, kad piše o Mostaru, u njemu vidi “svjetlost”, moje prve asocijacije na Mostar su poslovični javašluk i kaos. Ali onaj simpatični i podnošljivi kaos koji ti se toliko uvuče pod kožu da kasnije i u jednom od najuređenijih društava na svijetu osjećaš nemir i dosadu. To je vjerojatno i razlog zašto mu se neprestano vraćam. 

Unatoč ljepotama i različitostima, Mostar je opet dio Bosne i Hercegovina koja je knjiški primjer jedne „zemlje slučaja“. 
Jedan od očitih znakova mostarske shizofrenije je Valentinovo. Ali ne Valentinovo kao dan ljubavi, nego famozni 14. veljače kao dan dvije suprotstavljene obljetnice. Dok se u istočnom dijelu grada obilježava Dan oslobođenja od fašizma, u zapadnom se dijelu mostarski franjevci prisjećaju mučki ubijene subraće. Jedni slave ulazak partizana u grad te konačno oslobođenje Mostara od okupacije sila Osovine, smatrajući i navodeći taj dan kao najveći u povijesti grada na Neretvi, drugi se još uvijek pitaju zašto nikad nitko nije odgovarao za ubojstvo sedmorice franjevaca koji su za vrijeme okupacije pomagali ugroženim srpskim i židovskim obiteljima u Mostaru. Te kobne večeri ubijeni su poglavar cijele zajednice fra Leon Petrović, inače prvi hercegovački doktor znanosti, gvardijan mostarskog samostana fra Grgo Vasilj i još petorica svećenika. Svjedočenja navode da su franjevci odvedeni iz samostana te sa žicom i kamenom oko vrata bačeni u Neretvu. Bez obzira što se fašizam/nacizam i komunizam ideološki ne mogu usporediti, teško je ostati nijem i indiferentan na činjenicu da je netko odlučio pod okriljem noći poubijati nekolicinu nevinih ljudi samo zato što vjerojatno nisu dijelili oduševljenje novim okupatorom da bi taj ubojica kasnije bio ovjenčan statusom narodnog heroja.
Iako fašizam i komunizam nisu identične ideologije, daju nažalost slične rezultate kada postanu vladajući sustavi. To se najbolje vidi u arhitekturi državnog aparata i anatomiji vršenja vlasti. Uvijek je u središtu svemoćna i sveznajuća partija koja nastoji kontrolirati sve društvene pore. I u jednom i u drugom sustavu ne poštuju se individualna, ekonomska, politička i građanska prava. Ne postoji pretpostavka nevinosti. Jedina konstanta je tajni kontrolni mehanizam koji kontrolira, prepoznaje i automatski odstranjuje strane elemente koji bi mogli ugroziti sam sustav.  Sve je ovo bilo dobro poznato i čuvenom Karlu Popperu kada je pisao svoju knjigu „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“. 

Partizansko groblje u Mostaru kao arhitektonski biser Bogdana Bogdanovića, čiju kontinuiranu devastaciju već godinama prešutno dozvoljavaju, pretvoren je s vremenom u ideološki toponim za manipulaciju Mostarom, pri čemu se Mostar svake veljače obavezno dijeli na antifašistički i fašistički dio. Nije sad nikakvo iznenađenje da se fašizam u Mostaru kao i u ostatku države veže (samo) za Hrvate. Građani se nadaju da će novoizabrani gradonačelnik i gradsko vijeće učiniti sve da se iz Mostara promptno odstrane nazivi ulica i škola koji strše i podsjećaju na kolaboratorsku sramotu. 
Sa zločinima na svim stranama treba se otvoreno obračunati, pa tako i s onima koji se skrivaju iza antifašizma kako se ne bi umanjila važnost i vrijednost plemenite antifašističke borbe. Ako konačno ne raščistimo s avetima prošlosti, na antifašističkom će pokretu ostati jedna velika mrlja. 

Dok su u Europi smrtni neprijatelji iz oba svjetska rada odavno sklopili mir i doživjeli katarzu zajednički osuđujući zločince i kriminalce, u Mostaru i ostatku Bosne i Hercegovine katarze još uvijek nema na vidiku.  Umjesto opjevane otvorenosti, Mostaru kao nasljeđe ostaje jedna shizofrena percepcija koja je doduše u većoj ili manjoj mjeri prisutna na cijelom Balkanu: u svakom ratu zlikovci mogu biti samo oni drugi, nikad „naši“. Jer kako drugačije nazvati ravnodušnost prema svima onima koji su nevino stradali. I to samo zato jer je zlikovac, kako se kaže, „naš osloboditelj“. Teško je razumjeti princip po kojem je jedan zločin neprihvatljiv, a drugi može proći i to samo zato što je eto naš.