U svakom je ratu isto jer zlikovci su ‘oni drugi’. Ne naši

Unatoč sad već tradicionalnim plemenskim peripetijama i smicalicama tipičnim za Bosnu i Hercegovinu, Mostar je konačno dobio novog gradonačelnika. Dok se građani nakon desetljeća sustavne blokade Grada nadaju nekakvom jedinstvu i normalizaciji života, brojni novinari, sociolozi, politolozi, mlatitelji slame opće prakse i slučajni prolaznici suočeni s mikrofonima i kamerama brojnih medija po ne znam koji put traže odgovore na pitanje što se to točno događa s ovim gradom kojeg se olako naziva „gradom slučajem“. Zahvaljujući jedinstvenom spoju balkanskog, orijentalnog, mediteranskog i srednjoevropskog štiha, Mostar je dugo vremena slovio kao socijalistička avangarda i simbol zajedništva u bivšoj zajedničkoj državi. Međutim, početkom ratnih devedesetih Mostar se vidno podijelio, a famozno zajedništvo su s nevjerojatnom lakoćom zamijenile političke intrige i erupcija nesnošljivosti i mržnje. 
Volim Mostar, ali ga ne idealiziram i ne smatram najboljim i najljepšim gradom na svijetu. Jer on to nije. Za razliku od Ive Andrića koji, kad piše o Mostaru, u njemu vidi “svjetlost”, moje prve asocijacije na Mostar su poslovični javašluk i kaos. Ali onaj simpatični i podnošljivi kaos koji ti se toliko uvuče pod kožu da kasnije i u jednom od najuređenijih društava na svijetu osjećaš nemir i dosadu. To je vjerojatno i razlog zašto mu se neprestano vraćam.