Vjeronauk je opet u fokusu javnosti, opet se nadugačko i naširoko priča o njemu, kao da je u pitanju neki temeljni predmet znanosti i obrazovanja, a ne doktrina zasnovana na čistoj fikciji, koja je usput i u potpunoj suprotnosti sa znanošću, znanstvenim istinama i svemu onome što bi djeca trebala učiti u školama.

Hrvatska je, kako stvari stoje, još stoljećima daleko od toga kad će njezina Vlada osporiti Vatikanske ugovore, prestati stotinama milijuna proračunskih kuna zatrpavati Kaptol, izbaciti vjeronauk iz javnih škola i vratiti ga onamo gdje mu je i mjesto - u crkve. Štoviše, vjeronauk i vjerski sadržaji kroz udžbenike ulaze u druge predmete, nedavno se tako govorilo o čitanci iz hrvatskog jezika u kojoj se nalaze sadržaji potpuno neprimjereni tom predmetu.

Taj udžbenik je već četiri godine u uporabi, no nijedan ministar nije imao petlje da ga ukloni. Uopće, strah hrvatskih ministara znanosti i obrazovanja od ekipice s Kaptola velik je i stalan, to je zaštitni znak ekipice iz Donjih Svetica (kako prikladna adresa), tko god da ih je imenovao i ondje postavio. No nisu crkveno i sekularno, popovi i političari nespojive suprotnosti, kako to na prvi pogled može izgledati i kakve bi trebale biti u istinski slobodnim, demokratskim društvima koja su u dosluhu s vremenom, a kakvih je danas vrlo malo.

Hrvatsko društvo to svakako nije. Zapravo, hrvatski političari i popovi uopće ne teže takvom društvu, njima su potrebni zatucani, neobrazovani ljudi koji ne misle, nego vjeruju, ukratko - žele masu koju je lako mijesiti i oblikovati prema vlastitim potrebama. Zato i jedni i drugi opstruiraju provedbu kurikularne reforme, zato i jedni i drugi žele vjeronauk u školama. Zato je, na primjer, nadležno ministarstvo iz eksperimentalnog programa dualnog obrazovanja koje se provodi od ove godine, a obuhvaća četiri zanimanja (dimnjačara, staklara, trgovca i kozmetičara), izbacilo povijest, geografiju i biologiju, ali su ostavili vjeronauk.

"Treba se pitati", kaže s tim u vezi ministrica znanosti i pobrazovanja, "je li njima važnija geografija ili im je važnija njihova struka kod poslodavaca". Meni njezine riječi zvuče zastrašujuće, zlokobno. Ovdje se, dakle, ne radi o tome da iz škole iziđu što kompletnije osobe, ljudi koji će osim specifičnih znanja i vještina za koja se školuju posjedovati i znanje o sebi i svijetu koji ih okružuje, što bi trebala biti svrha i krajnji cilj obrazovanja.

Brvno u oku Nadbiskup napada školstvo, štiti prodekanicu s lažiranim CV-em

Ovdje se radi isključivo o tome da se u školama proizvede hrpa nemislećeg radnog mesa i kostiju za poslodavce. Uzme li se k tome u obzir što sve Crkva čini u zatiranju znanstvenih činjenica, te prirodnih ljudskih nagona i osjećaja, poput seksualnosti i ljubavi, može se zaključiti da će popovima i političarima napokon uspjeti masovno proizvesti ljudsko biće koje neće imati pojma ni o sebi ni o svijetu koji ga okružuje.

A davno je uočeno da su takve osobe sklone beznađu, usamljenosti, podređivanju autoritetu, strahu od odgovornosti, bijegu u mitsko, nemoćnom buntu i neprirodnom, patološkom prepuštanju sudbini. Riječju, takve osobe bez problema će prihvatiti bilo koju i bilo kakvu vladavinu, uključujući i autoritarnu diktaturu.


"Sistem autoritarne diktature ne postoji samo u totalitarnim državama. Nalazimo ga u crkvenim i akademskim organizacijama, među komunistima i u parlamentarnim demokracijama. Predstavlja težnju svojstvenu čovječanstvu u cjelini koja svoje postojanje duguje suzbijanju životnih funkcija. Osnovni činioci spomenutog sistema su mistifikacija životnog procesa, istinska, materijalna i društvena bespomoćnost, strah od odgovornosti pred uobličavanjem vlastitog života. Od tuda želja za varljivom sigurnošću i pasivnim ili aktivnim autoritetom."

Riječi su ovo psihoanalitičara Wilhelma Reicha, čija su djela bila nepoželjna i spaljivana jednako u nacističkoj Njemačkoj četrdesetih, kao i u demokratskim Sjedinjenim Američkim Državama šezdesetih godina prošlog stoljeća, a sumnjamo da će se ona ikad naći na širem popisu literature hrvatskih srednjoškolaca. Može se reći da Reich nije bio simpatičan nijednom autoritarnom sistemu, a naročito Crkvi i državi.

Njegove opservacije o primarnim ljudskim nagonima te njihovu suzbijanju i potiskivanju, poznate kao seksualna ekonomija, objašnjavaju mnogo toga što se danas događa oko nas. Reich, recimo, tvrdi da čovjek odgajan u atmosferi osporavanja života i seksualnosti stječe tzv. strah od zadovoljstva, strah od ugodnog nadražaja. Strah te vrste je plodno tlo za diktature, iz njega se razvija strah od slobodnog, nezavisnog života.

Središnja točka razvoja ličnosti u autoritarnom kalupu, zaključuje Reich, nije roditeljska ljubav, nego autoritarna porodica. A najznačajniji instrument tog procesa je suzbijanje seksualnosti kod djece i mladih pred zrelošću. Prethodne natuknice uzete iz Reichove knjige "Funkcija orgazma", pored ostaloga, objašnjavaju zašto su kler i konzervativna politika zainteresirani da zgrabe hrvatsko školstvo u smrtonosni zagrljaj.

Svi ravnatelji veterani 'Od Divjakice me više ništa ne čudi. To je suludo!'

I zašto je spolni, tj. zdravstveni i građanski odgoj nepoželjan u hrvatskim školama, za razliku od vjeronauka. Što je Hrvatsku smjestilo u društvo najzatucanijih europskih država. U Hrvatskoj, na primjer, samo 44 posto građana, kako je pokazalo jedno istraživanje, smatra da je evolucija prirodno vođeni proces. Ostali vjeruju da je svemir, Zemlju i čovjeka stvorio Bog, i to prije nekoliko tisuća godina. Uz malčice prakse, takvi će vjerovati u bilo što.