Rusija se ponovno suočava s ozbiljnom krizom goriva, a nestašice benzina, ograničenja prodaje i dugi redovi na benzinskim postajama mnoge podsjećaju na početak devedesetih. Upravo je to razdoblje ostalo zapamćeno kao jedno od najtežih u novijoj ruskoj povijesti, obilježeno ekonomskim slomom, rastom cijena i osjećajem potpune nesigurnosti. Vladimir Putin godinama je devedesete opisivao kao "strašne, gladne, hladne i beznadne", koristeći ih kao simbol kaosa iz kojeg se Rusija oporavila pod njegovom vlašću. Današnji prizori s benzinskih postaja zato imaju posebno snažnu političku težinu: opet se pojavljuju slike koje je Kremlj desetljećima predstavljao kao prošlost koja se više ne smije i neće ponoviti.

Uzrok tadašnje velike krize goriva ležao je u dramatičnom padu proizvodnje nafte. Rusija je naslijedila naftnu industriju u rasulu. Godine sustavnog zanemarivanja, nedostatka ulaganja i zastarjele tehnologije, problemi vidljivi još u kasnom sovjetskom razdoblju, eksplodirali su s ekonomskim kaosom tranzicije. Prema podacima S&P Global Plattsa, proizvodnja sirove nafte i kondenzata pala je za nevjerojatnih 4,2 milijuna barela dnevno samo između 1990. i 1994. godine. Bio je to slobodan pad za industriju koja je desetljećima bila kralježnica sovjetskog gospodarstva. Ovaj kolaps nije bio izoliran incident, već simptom šireg raspada. Tranzicija s planskog na tržišno gospodarstvo, provedena kroz "šok terapiju", izazvala je hiperinflaciju koja je 1992. godine dosegnula čak 2.509 posto, uništavajući ušteđevine i prekidajući lance opskrbe ključne za funkcioniranje energetskog sektora.

Unutarnji slom, a ne globalna nestašica

Za razliku od naftnih šokova iz 70-ih, ruska kriza nije bila potaknuta vanjskim čimbenicima. Svjetske cijene nafte tijekom 1980-ih i ranih 1990-ih bile su relativno niske, što je dodatno smanjilo prihode od izvoza i ograničilo mogućnosti za modernizaciju. Pravi uzrok ležao je unutra. Sovjetski Savez je, unutar svog zatvorenog tehnološkog i ekonomskog sustava, dosegnuo svojevrsni "vrhunac proizvodnje nafte". Iako su rezerve bile goleme, postojeća tehnologija i metode ekstrakcije dosegnule su svoje limite. Proizvodnja je rasla sve do 1987., a onda je počeo strmoglavi pad. Plansko gospodarstvo generiralo je iracionalne poticaje; geolozi su, primjerice, bili plaćeni po broju izbušenih metara, što ih je navodilo da buše mnogo plitkih umjesto nekoliko dubokih bušotina, jer je to bilo brže i donosilo veće bonuse. Cijeli je sustav bio izrazito energetski neučinkovit, gutajući resurse koji su se mogli izvoziti.

Redovi za benzin i uspon oligarha

Posljedice su bile razorne za obične građane. Putinove riječi vjerno su oslikavale svakodnevicu. Pad proizvodnje izravno se odrazio na dostupnost goriva, stvarajući duge redove na benzinskim postajama. U nekim regijama uvedeni su bonovi za gorivo, a na ulicama Moskve pojavili su se ilegalni prodavači benzina iz kanistara. Energetska kriza značila je i probleme s opskrbom strujom i grijanjem, što je bilo posebno teško tijekom oštrih ruskih zima. Životni standard strmoglavio se, plaće su kasnile ili se uopće nisu isplaćivale, a životni vijek muškaraca pao je sa 64 na samo 57 godina između 1990. i 1994.

U tom kaosu, proces privatizacije državnih poduzeća postao je leglo korupcije. Program vaučera, zamišljen da stvori "narodni kapitalizam", pretvorio se u svoju suprotnost. Većina građana, osiromašena inflacijom i neupućena u tržište dionica, prodavala je svoje vaučere za sitan novac, ponekad tek za bocu votke. To je omogućilo maloj skupini povezanih pojedinaca, bivših dužnosnika i crnoburzijanaca, da za smiješne iznose preuzmu kontrolu nad ključnim resursima, uključujući divovske naftne kompanije poput Yukosa. Rođena je klasa oligarha.

Oporavak ruske naftne industrije započeo je tek krajem 1990-ih. Ključni poticaj došao je izvana - rast svjetskih cijena nafte početkom 2000-ih napunio je državnu blagajnu i omogućio stabilizaciju gospodarstva. Paradoksalno, i financijska kriza iz 1998. imala je neke pozitivne efekte. Devalvacija rublje učinila je domaću proizvodnju konkurentnijom. Privatizacija je, unatoč kaosu, otvorila vrata stranim ulagačima koji su donijeli prijeko potrebnu tehnologiju i znanje. Zapadne tvrtke pomogle su revitalizirati stara i iscrpljena sovjetska polja, postižući stope ekstrakcije o kojima se u SSSR-u moglo samo sanjati. To je iskustvo oblikovalo Rusiju kakvu poznajemo. Dolaskom Vladimira Putina na vlast 2000. godine, država je započela proces ponovnog preuzimanja kontrole nad strateškim energetskim sektorom, smatrajući ga ključnim alatom nacionalne moći.