U Viškom kanalu 20. srpnja 1866. sudarile su se dakle dvije flote u bitci koja će zauvijek promijeniti tijek pomorskog ratovanja. S jedne strane stajala je mlada, tehnički nadmoćna mornarica Kraljevine Italije, a s druge heterogena, slabije opremljena flota Habsburške Monarhije. Bio je to prvi veliki okršaj oklopnjača na otvorenom moru, sukob koji je izgledao unaprijed odlučen. Ipak, ishod je iznenadio Europu, osiguravši austrijsku prevlast na Jadranu za idućih pola stoljeća i stvorivši legendu koja živi i danas - kako u povijesnim knjigama, tako i na morskom dnu.

U jeku Prusko-austrijskog rata 1866. godine, Italija, kao pruski saveznik, vidjela je svoju priliku. Cilj je bio jasan: vojno poraziti Austriju na moru, ovladati Jadranom i pripojiti "neoslobođene" mletačke posjede na njegovoj istočnoj obali, Istru i Dalmaciju. Ključna točka tog ambicioznog plana bio je otok Vis, strateški pozicioniran i utvrđen, nazivan "Gibraltarom Jadrana". Zapovjedništvo nad moćnom talijanskom flotom povjereno je admiralu Carlu Pellionu di Persanu, šezdesetogodišnjem aristokratu, kojemu je politika više ležala od ratovanja. Njegov prvi pohod prema Visu završio je kao "šetnja lijepom pučinom" i povratkom u Anconu neobavljena posla. Pod pritiskom javnosti i vrhovnog zapovjedništva, Persano je 16. srpnja ponovno isplovio, ovaj put s čvrstom namjerom da zauzme otok koji je branilo tek 1.833 vojnika.

INTERVJU: ORLANDOV STUP 'Moja je najveća sreća u tome što sam kip pa ne moram plaćati najamninu'

Njegova flota bila je impresivna: 12 modernih oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova s ukupno 641 topom. Nasuprot njemu, u Fažanskom kanalu kraj Pule, sidro je digao mladi i energični 37-godišnji kontraadmiral Wilhelm von Tegetthoff. Njegova austrijska flota bila je brojčano i tehnički slabija, sa samo sedam oklopnjača i 532 topa. No, Tegetthoff je imao aduta u rukavu: posade njegovih brodova bile su iskusne i disciplinirane, a veliku većinu, čak 5000 od 7871 mornara, činili su Hrvati - prekaljeni pomorci iz Dalmacije, Istre i Primorja, navikli na ćudi Jadrana.

"Evo ribara!": Bitka odlučena u tri ključna poteza

Talijanski napad na Vis započeo je 18. srpnja. Persanove oklopnjače bombardirale su Komižu i višku luku, no unatoč dvodnevnoj žestokoj paljbi, austrijski branitelji na otoku nisu popuštali. U zoru 20. srpnja, dok se talijanska flota pripremala za konačni desant, na horizontu se pojavio dim. Bila je to Tegetthoffova eskadra koja je, unatoč jakom jugu, punom parom jurila u pomoć opkoljenom otoku. Ugledavši austrijske brodove, admiral Persano je, prema legendi, podcjenjivački dobacio: “Ecco i pescatori!” (Evo ribara!). U tom trenutku donio je katastrofalnu odluku. Neposredno prije početka bitke, odlučio je premjestiti svoju admiralsku zastavu s oklopnjače "Re d'Italia" na tek pristiglu, moćnu oklopnjaču "Affondatore". Taj je manevar stvorio potpunu pomutnju u talijanskim redovima; njegovi kapetani više nisu bili sigurni odakle dolaze zapovijedi. Tegetthoff je tu zbunjenost iskoristio. Svjestan inferiornosti svog topništva, naredio je manevar koji će ući u sve udžbenike pomorske taktike.

Umjesto da se upusti u artiljerijski dvoboj na daljinu, svoju je flotu postrojio u tri formacije klina i punom brzinom se zabio u središte talijanske linije. Cilj je bio izazvati metež i dovesti do borbe izbliza, u kojoj bi njegovi brodovi mogli iskoristiti svoje snažne pramčane kljunove, namijenjene upravo probijanju protivničkih oplata. Vrhunac bitke dogodio se oko 11 sati ujutro. Tegetthoffov zapovjedni brod, "Erzherzog Ferdinand Max", svom se silinom zario u bok zbunjenog "Re d'Italia". Talijanski div, pogođen na mjestu gdje ga je Persano netom napustio, nagnuo se i potonuo za manje od tri minute, povukavši sa sobom u dubinu gotovo 400 članova posade. Nedugo zatim, eksplodirala je i druga talijanska oklopnjača, "Palestro". Šok i nevjerica zavladali su među Talijanima. Demoralizirana i obezglavljena, nekoć ponosna flota dala se u bijeg prema Anconi. Pobjeda je bila potpuna. Talijani su izgubili dvije oklopnjače i 643 čovjeka, dok su Austrijanci imali 38 poginulih i samo jedan teže oštećen brod.

Ljudi iza pobjede: Čelična srca i hrvatska vještina

Iako se pobjeda kod Visa često pripisuje isključivo genijalnosti admirala Tegetthoffa, ona ne bi bila moguća bez ljudi koji su činili srce njegove flote. Prije isplovljavanja iz Fažanskog kanala, Tegetthoff je navodno izjavio: “Ovdje danas leži 21 naš brod, od kojih šest oklopljeno, no i iza drvenih oplata naših brodova kucaju čelična srca.” Ta su "čelična srca" većinom pripadala hrvatskim mornarima. Njihovo intimno poznavanje Jadrana, njegovih vjetrova i struja, bilo je neprocjenjivo. Bili su to ljudi od mora, iskusni pomorci koji su vještinom upravljanja brodovima omogućili Tegetthoffu da provede svoj smioni plan. Dok se Persanova flota, sastavljena od mornara iz različitih, netom ujedinjenih talijanskih država, mučila s koordinacijom, hrvatski mornari na austrijskim brodovima funkcionirali su kao jedan. Lokalne predaje, pisao je Morski.hr, čak govore da su međusobno komunicirali na hrvatskom jeziku, dodatno zbunjujući Talijane i ubrzavajući izvršenje zapovijedi. Hrabrost tih ljudi očitovala se u ključnim trenucima.

'ZABRANJENI GRAD' Sasvim običan vikend u predgrađu Moskve. Ruskinja vesla na supu dok gori Elektrostal

Najupečatljiviji je primjer Nikole Karkovića s Hvara. U trenutku kada je "Ferdinand Max" probio bok "Re d’Italia", Karković je navodno skočio na tonući talijanski brod, zgrabio i odsjekao njegovu zastavu te je ponio kao ratni trofej. Bio je to simboličan čin koji je utjelovio duh cijele bitke: pobjedu vještine, hrabrosti i odlučnosti nad sirovom tehničkom snagom. Priča o Karkoviću, kao i o nebrojenim drugim mornarima iz Istre, Dalmacije i Boke Kotorske, svjedoči da su upravo oni bili ključni faktor koji je donio prevagu u Viškom boju.

Pula, glavna luka Austro-Ugarske

Paradoksalno, pobjeda kod Visa nije imala izravan utjecaj na ishod rata. Austrija je na kopnu poražena od Pruske i mirovnim ugovorom morala je Italiji prepustiti Veneciju. No, za Jadran, posljedice su bile goleme. Talijanske aspiracije prema istočnoj obali zaustavljene su za idućih 50 godina. Za Pulu, pobjeda je značila početak zlatnog doba. Nakon gubitka Venecije, Pula je definitivno postala glavna i jedina ratna luka Austro-Ugarske Monarhije, a viška pobjeda potvrdila je ispravnost te odluke. Uspjeh je bio kruna vizije nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana, brata cara Franje Josipa, koji je kao zapovjednik mornarice od 1854. do 1864. transformirao zapuštenu austrijsku mornaricu u četvrtu pomorsku silu Europe.

PARTIZANSKE KORAČNICE Padaj silo i nepravdo, Bilećanka... Zbor vraća pjesme koje i dalje lome Hrvatsku

Upravo je on inzistirao na razvoju Pule, ulažući golem novac u izgradnju Pomorskog arsenala i isušivanje močvara koje su grad činile žarištem malarije. S vremenom je, međutim, sjećanje na bitku prolazilo kroz različite faze, postavši ono što povjesničari, slijedeći francuskog autora Pierrea Noru, nazivaju "mjestom sjećanja". Kako navodi jedna akademska analiza, dok se u Monarhiji pobjeda slavila kao trijumf carstva, u objema Jugoslavijama bila je prešućivana. Tek u samostalnoj Hrvatskoj sjećanje na nju ponovno oživljava, ali u novom ruhu. Posebno nakon obilježavanja 150. obljetnice 2016. godine, Viška bitka se u hrvatskom povijesnom narativu sve više interpretira kao simbol "otpora hrvatskih mornara i hrvatskog naroda" talijanskoj agresiji, postajući tako važan element u izgradnji suvremenog nacionalnog identiteta.

Osim povijesnog i simboličkog nasljeđa, Viška bitka ostavila je i jedno opipljivo - olupine koje leže na dnu mora, sjeverozapadno od Visa. Desetljećima su raspirivale maštu ronilaca, ponajviše zbog legende da je "Re d'Italia" sa sobom u dubinu odnio sanduke sa zlatom vrijednim desetke milijuna eura. Ta je legenda dobila novu dimenziju 2005. godine kada je objavljeno da je olupina locirana, što je odmah izazvalo kontroverzu. Splitski koraljar i ronilac Lorenz Marović iz Komiže ustvrdio je da je on prvi pronašao olupinu i prijavio je Ministarstvu kulture pet dana prije nego što je službena hrvatsko-francuska ekspedicija objavila svoj pronalazak. Marović je optužio ministarstvo za namjerno otezanje i pokušaj da ga se izigra za nagradu od 10 posto vrijednosti nalaza koja mu po zakonu pripada, pohranivši točnu GPS poziciju kod javnog bilježnika. Slučaj je dobio i političku dimenziju, kada su zastupnici talijanske desnice zatražili da se Hrvatskoj zabrani istraživanje olupine, osporavajući joj pravo na brod koji se može tretirati i kao ratni plijen i kao kulturno dobro pronađeno u hrvatskim teritorijalnim vodama.

* uz korištenje AI-ja