Samo vješala na gradskim trgovima mogu vratiti pravdu i poštenje u Hrvatsku, stoji u jednoj od objava na Facebook stranici Građani za Mislava Kolakušića, prigodno ukrašenoj i fotografijom omče koja se prijeteći klati u napetom iščekivanju svojih žrtava. U jednoj od zatvorenih Viber grupa HDZ-ovih članova slale su se poruke o "leđnom plivanju niz Savu, kao brzoj, jeftinijoj i ekološki osvještenijoj metodi" od "zatvaranja gamadi". Netko je spomenuo i "metak u čelo".

Vijećnica HDZ-a u Rijeci poručila je u jednoj televizijskoj emisiji da "u Rijeci nema Srba, pa im ne trebaju ni vrbe, ali ih po selima u Dalmaciji svakako ima". Majka predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nadovezala se porukom kako "Rijeka ionako malo glasa za Kolindu" jer je "više, neće reći čija". A Kolindina frizerka otpustila je kočnice: "Imat ćemo Srpkinju za prvu damu. Tužno, selim u Ameriku".

Užasna priča Iznosimo sve mračne tajne Mislava Kolakušića

Predsjednica se, slučajno, od toga nije ogradila. Fasade u hrvatskim gradovima pune su poruka poput "Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati" ili "U proljeće kad cvate vrba, pravićemo paprikaš od Srba", baš kao što su takvih poruka ispisanih sprejem bili puni predizborni plakati SDSS-a i Milorada Pupovca. Vješala, klanje, meci u čelo, "leđno plivanje niz Savu", vrbe za Srbe...

Sve to direktno ili indirektno povezano s političkim opcijama koje vladaju zemljom, s onima koje se promoviraju u nove, spasiteljske političke opcije ili koje na takvoj retorici žele mobilizirati građane. Ponekad su ovakve poruke uperene protiv nacionalnih skupina, nekad protiv političkih protivnika, nekad protiv stranačkih kolega, a nekad protiv apstraktnih krivaca ili žrtvenih jaraca.

HDZ je na govoru mržnje, "mecima u čelo" ili "Srbima na vrbama" gradio svoj put prema vlasti. Da bi se taj govor mržnje pretvorio u alat za obračune s vrhom HDZ-a, koji je pak postojano šutio dok se ta mržnja rigala po njihovim političkim protivnicima ili koristila za mobilizaciju najtvrdokornijeg biračkog tijela. Pobunio se tek kad je ta mržnja pokucala i na njegova vrata.

Pa je Andrej Plenković brže-bolje isključio desetak takvih vinovnika, koji su zatim krenuli naricati po medijima da su im narušena ljudska i demokratska prava. Davor Ivo Stier im poručio da se "ničega ne boje". Kao da se zapravo ne bi trebali bojati oni kojima se prijeti "metkom u čelo". Kako smo došli do toga? Kako je mržnja postala "normalna"?

Ne samo iracionalna, frustrirajuća mržnja, već politička mržnja, mržnja u politici, mržnja na kojoj se gradi politička agenda, mržnja koja više nema zadrške. Mržnja se širi da bi se zadržala ili osvojila vlast, da bi se dograbile pozicije, često diktatorske, pa čak i radi tako prozaičnih razloga kao što je Kolakušićeva želja da se domogne željenih 70.000 kuna plaće na Pantovčaku. Njegovi pristalice zbog toga bi vješali po gradskim trgovima.

Koga bi vješali? Svakog onog tko bi stao na put njihovu političkom favoritu. Ili svakog onog na koga bi taj favorit upro prstom. Ono što se, dakle, moramo zapitati je li frustracija ljudi u ovoj zemlji doista toliko duboka da se mora ispoljavati kroz takvu mržnju? Je li trovanje došlo u takav stadij da se spominju vješanja, čerečenja, strijeljanja, klanja?

Predsjednički izbori Crni labud 2: Plenkoviću i Kolindi spremaju pakao

Zar je stupanj tolerancije zaista toliko pomaknut da se takva mržnja može demonstrirati javno, bez kolebanja i nelagode, a često i bez sankcija? I ono najvažnije: je li mržnja stvarno tolika da politika na njoj može grabiti bodove? Ne radi se više ovdje samo o individualnim ispadima koji se mogu omaknuti na razini incidenta. Ovdje se radi o političkoj platformi.

Na mržnji se motiviraju i okupljaju birači, to postaje prevladavajući ton političke kampanje ili se na njima kreira atmosfera u kojoj pojedine političke opcije grabe glasove. Kolindina frizerka nije slučajno prozvala baš Škorinu ženu kao "Srpkinju", zbog koje bi se iselila iz Hrvatske. Poruka je da svi pravi Hrvati moraju birati Kolindu.

Nije slučajno Kolakušić ostavio vješala na stranici svojih sljedbenika, jer je to sektaški, nasilnički, uličarski bazen iz kojeg crpi političku podršku, baš kao prije njega Živi zid i slični pokreti. I ne diže se u kampanji slučajno psihoza protiv Srba i ćirilice, kao i prije pet godina, ne čačka se slučajno opet po ranama Vukovara kako bi Miroslav Škoro profitirao na "ratovima koji nisu gotovi". Ne bi bio prvi. I nažalost, neće biti zadnji.

"Ta mržnja ubija ovu zemlju", konstatirao je ovoga tjedna Ivo Goldstein komentirajući najnovije napade na ćirilicu u Vukovaru i huškanja na Srbe.

Nije to razularena nego strogo kontrolirana i usmjeravana mržnja, ona koja se godinama gradi i onda u kritičnim trenucima koristi. Ponekad se prodaje takozvana "pravednička mržnja", poput one na kojoj parazitira Kolakušić, čiji sljedbenici u njemu vide osobu koja će sve počistiti, svima se osvetiti, a onda i odgovorne "povješati". Takva je ujedno i najgora: jer je neodređena i neusmjerena, gotovo pa imaginarna, stoga arbitrarna i nepredvidiva. Svatko je potencijalna meta osvete i "pravde".

Prvi gospodin RH Otkrivamo: Sve o tajnom životu Jakova u sjeni Kolinde

Mržnja nije novost u hrvatskoj politici, ali ovakvih manifestacija mržnje nije bilo sve dok Tomislav Karamarko nije zasjeo na čelo HDZ-a. Korupcijski potop, financijska kriza, raspad gospodarstva i osiromašenje društva stvorili su plodno tlo za frustraciju i manipulaciju koja je fermentirala i metastazirala u nešto puno gore.

Mržnja je postala pogonsko gorivo. Ne samo za birače, nego i za politiku. A tu je onda krug zatvoren.