Odluka predsjednika Zorana Milanovića da za predsjednika Vrhovnog suda ne predloži ni jednu od triju osoba koje su se javile na javni poziv koji je raspisalo Državno sudbeno vijeće (DSV) naišla je na predvidive reakcije u javnosti, prvenstveno od strane čelnika parlamentarne većine, ali i opozicije, koji Milanovića optužuju za kršenje zakonske procedure. Naime, Ustav propisuje da predsjednika Vrhovnog suda bira Sabor na prijedlog predsjednika Republike, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog saborskog odbora, dok je zakonskim izmjenama Zakona o sudovima 2018. godine u proceduru uveden i DSV, koji šest mjeseci prije isteka mandata aktualnog predsjednika najvišeg suda u zemlji raspisuje javni poziv kandidatima, koji uz prijavu moraju podnijeti i program rada. 

Međutim, predsjednik Milanović ne planira postupiti po toj zakonskoj odredbi, naglašavajući činjenicu da njegova ovlast proizlazi izravno iz Ustava. Kaže da je zakon kojim je DSV ubačen u postupak kao “poštanski ured” bespredmetan i da je ta odredba donesena iz “bog te pitaj kakvih motiva”, naglašavajući pritom - i to s visoko podignutim prstom - kako je riječ o javnom pozivu, vjerojatno želeći naglasiti razliku između javnog poziva i natječaja. 

Ovdje treba naglasiti kako su zakonske izmjene procedure izbora predsjednika Vrhovnog suda, unatoč uvjeravanju kako je posrijedi želja da se, u skladu sa zahtjevima GRECO-a, tijela Vijeća Europe za borbu protiv korupcije, osigura transparentnost procesa i javna provjera predloženih kandidata, ponajprije rezultat zapleta oko izbora aktualnog predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse od strane tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović prije četiri godine. Naime, predsjednica je namjeravala kandidirati tadašnjeg predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića, a kad je shvatila da nema potporu premijera Plenkovića, predložila je Sessu, i to doslovce u zadnji trenutak, zbog čega Milanović sad poručuje da će predložiti svojega kandidata na vrijeme i kako će biti dovoljno vremena za javnu raspravu o njegovu prijedlogu. Računajući da će predsjednica osvojiti još jedan mandat na Pantovčaku, vladajuća većina promijenila je zakon želeći veću kontrolu nad procesom izbora, ali pritom nije računala na to da bi na Pantovčaku mogla dobiti Milanovića, koji je i dosad nebrojeno puta pokazao kako ne voli da ga bilo tko kontrolira. 

Važeća zakonska procedura izbora predsjednika Vrhovnog suda omogućuje kontrolu cijelog postupka i nametanje kandidata, čemu se Milanović žestoko opire. Mišljenja ustavnih stručnjaka o Milanovićevu potezu se razlikuju. Dok jedni misle kako je Milanović prekoračio svoje ovlasti, drugi mu daju za pravo podsjećajući na njegove ustavne ovlasti i pravo da predlaže kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. 

Analizom cijelog slučaja i razgovorom s pravnim stručnjacima došli smo do zaključka kako se u ovom slučaju radi o pokušaju da se zakonom zaobiđe procedura koju je utvrdio ustavotvorac, odnosno da se zakonom promijeni Ustav. Premda izričit, takav zaključak nije teško opravdati, s obzirom na to da zakonske izmjene iz 2018. ne nadograđuju i ne poboljšavaju ustavnu proceduru izbora predsjednika Vrhovnog suda, nego tu proceduru remete, iako Ustav daje Saboru mogućnost da propisuje ustrojstvo sudova, u što spada i propisivanje izbora predsjednika sudova, pa tako i predsjednika Vrhovnog suda. Naime, Ustav u postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda uključuje četiri aktera: predsjednika, Opću sjednicu Vrhovnog suda, nadležni saborski odbor i saborsku sjednicu. Međutim, Ustav ne propisuje samo tko sudjeluje u postupku, nego i redoslijed postupanja. Predsjednik po Ustavu najprije bira osobu za koju misli da je najbolji kandidat ili kandidatkinja, a onda o prijedlogu raspravljaju nadležni saborski odbor i Opća sjednica Vrhovnog suda, koji o prijedlogu daju neobvezujuće mišljenje, a potom o njemu odlučuju saborski zastupnici na saborskoj sjednici. 

PROMJENA NA VRHU Plenković i Milanović traže pravo lice za vrhovni sud
U trenutku kad predsjednik izabere kandidata i pošalje ga Saboru, tad se otvara i javna rasprava, što je također jako važan trenutak u postupku izbora, koji zapravo onemogućuje pomalo naivnu argumentaciju kojom bivši ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, tvrdnjom da predsjednik može predložiti i nekoga i bez osnovne škole, pokušava opravdati zakonske izmjene 2018., koje su donesene u njegovu mandatu. Teza da predsjednik može predložiti nekog bez osnovne škole teško je zamisliva jer nije teško zamisliti reakciju javnosti i ostalih aktera u postupku izbora, Sabora i Opće sjednice Vrhovnog suda u slučaju da predsjednik predloži neobrazovanog i lošeg kandidata. 

Sabor odlučuje o prijedlogu predsjednika temeljem mišljenja nadležnog saborskog odbora i Opće sjednice Vrhovnog suda, ali i na temelju javne rasprave. 

Tako, naime, izgleda izbor predsjednika Vrhovnog suda u Ustavu. Zakonskim izmjenama Zakona o sudovima 2018. propisano je da se kandidati trebaju javiti na javni poziv koji raspisuje DSV, što još ne dovodi u pitanje ustavnu proceduru niti ograničava ovlasti predsjednika. Javni poziv ne propisuje dodatne kriterije koje kandidati moraju zadovoljiti osim onih općih koje moraju zadovoljiti svi koji žele postati suci Vrhovnog suda, a kakve obično propisuju javni natječaji. Osobe koje su se javile uz životopis dostavljaju i svoje programe, pokušavajući uvjeriti predsjednika da su one najbolji kandidati za najvišu sudačku funkciju. 
Sve do tog trenutka zakonske izmjene ne remete Ustavom propisanu proceduru. Naprotiv, poboljšavaju je zato što od kandidata traže da predstave svoje programe i uvjere javnost da su oni najbolji izbor.

Međutim, zakonske izmjene iz 2018. ne zaustavljaju se na ovome. U predzadnjem stavku članka 44a Zakona o sudovima, naime, navodi se da će predsjednik zatražiti mišljenje nadležnog saborskog odbora i Opće sjednice Vrhovnog suda o svim kandidatima koji su se javili. Drugim riječima, Zakon o sudovima ne predviđa da predsjednik izabere jednu osobu, koju će onda uputiti Vrhovnom sudu i Saboru na očitovanje, kao što je to propisano Ustavom, nego se o kandidatima najprije izjašnjavaju Opća sjednica i nadležni saborski odbor, koji onda svoje mišljenje šalju predsjedniku, a koji onda na temelju mišljenja tih tijela predlaže “svog” kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Zato nije teško zamisliti u kakvoj bi se situaciji Milanović zatekao da je, u skladu sa zakonskom procedurom, poslao imena aktualnog predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse te odvjetnika Lidije Horvat i Šime Savića, koji su se javili na javni poziv, na očitovanje Općoj sjednici Vrhovnog suda i saborskom odboru, i da je, primjerice, s Opće sjednice Vrhovnog suda dobio odgovor kako je Sessa najbolji kandidat, s čime bi se vjerojatno suglasio i saborski odbor. I što bi se dogodilo kad bi Milanović poslao svoj novi prijedlog toj istoj Općoj sjednici Vrhovnog suda i saborskom odboru, čije je mišljenje odlučio ignorirati? 
Tek ta odredba članka 44a dovodi Milanovića u znatno nepovoljniju poziciju i remeti proceduru kako je propisana Ustavom. U toj situaciji rasprava ne počinje njegovim izborom kandidata, nego prijedlogom koji su mu dostavili saborski odbor i Opća sjednica Vrhovnog suda. U toj situaciji Milanović bi svoju odluku morao braniti u svjetlu prijedloga koji su mu nametnuli Sabor i Vrhovni sud, dok po Ustavu on nameće Saboru i Vrhovnom sudu svog kandidata.

Zbog toga Milanović odbijanjem zakonske procedure pokušava izbjeći zamku postavljenu od strane parlamentarne većine, kojom se osigurava nametanje kandidata za čelno mjesto u Vrhovnom sudu, a time i nastavak reprodukcije aktualnog klijentelističkog, klanovskog i koruptivnog pravosudnog modela. Dakako da je i predsjednik dužan poštovati zakon, ali samo u mjeri u kojoj taj zakon ne remeti zadaće koje mu propisuje Ustav. Dužnost je predsjednika zaštita ustavnog poretka i predsjednik mora reagirati u situaciji koja odstupa od ustavom propisane procedure. 

Naravno, u tom se trenutku postavlja pitanje zašto predsjednik nije od Ustavnog suda zatražio ocjenu ustavnosti spornog zakona, a to je ujedno i najsnažniji prigovor koji se predsjedniku Milanoviću u ovom slučaju može uputiti. Iako predsjednik kaže da je on u toj situaciji izjednačen s ostalim građanima, to nije baš točno. Milanović očito nema povjerenja u Ustavni sud, premda je na njegov kadrovski sastav i sam utjecao, ne želeći se dovesti u situaciju da na svoj argumentirani zahtjev dobije ponižavajući odgovor, zbog čega namjerno minimizira činjenicu da on ima puno jaču poziciju pred Ustavnim sudom od običnih građana. Dok obične građane može odbiti i ne pokrenuti postupak, Ustavni sud na predsjednikov zahtjev mora pokrenuti postupak. 

Međutim, predsjednik nema dužnost podnijeti takav zahtjev koji, osim toga, može podnijeti niz drugih aktera, uključujući saborske zastupnike ili Vrhovni sud, koji su također mogli zatražiti odgovor od Ustavnog suda je li postupanje u postupku izbora predsjednika Vrhovnog suda u ustavnim okvirima, ali ni oni ni predsjednik to nisu učinili. Drugim riječima, prigovor predsjedniku da je mogao zatražiti očitovanje Ustavnog suda podjednako vrijedi i za Sabor.

TROJE KANDIDATA U ovoj državi nema poštenog* suca za Vrhovni sud
Milanović zasad rješavanje ovog pitanja želi zadržati u političkoj sferi. Zbog toga poziva Plenkovića i lidera SDP-a Peđu Grbina na razgovor, pomirljivo poručujući da neće predlagati nekog tko bi bio trn u oku HDZ-u. Ako predsjednik misli da predloženi kandidati nisu dovoljni dobri i ako želi predložiti nekog drugog, on mora uvjeriti javnost i ostale aktere u postupku da je njegov prijedlog bolji od ostalih kandidata koji su se javili na javni poziv. Iako se mogu čuti drukčija mišljenja, malo je vjerojatno da bi Ustavni sud, s obzirom na dosadašnju praksu, rušio odluku Sabora kojom je za predsjednika Vrhovnog suda izabran netko tko se nije javio na poziv. 
Premijer Plenković zasad poručuje kako izbor nekoga tko se nije ni prijavio na natječaj smatra nezakonitim. Međutim, ovdje je problem što zakon ne poštuje Ustav. Osim toga, premijer ovdje govori o natječaju, iako je riječ o javnom pozivu, a javni poziv i natječaj nisu isto. 

Premijer Plenković također spominje “teoretsku mogućnost” ukidanja natječaja, što onda pretpostavlja i ukidanje sporne zakonske odredbe, čime bi sva odgovornost za umanjivanje transparentnosti postupka pala na Milanovića. Plenković bi se time izvukao iz cijelog slučaja spašenog obraza, a Milanović bi dobio priliku predložiti kandidata baš kao što to Ustav i propisuje. I onda bi se vidjelo koliko je Milanović bio ozbiljan kad je optimistično najavljivao kako će na čelno mjesto u Vrhovnom sudu predložiti najboljeg, a ne najpodobnijeg kandidata i moralno nepotkupljivu osobu beskompromisnog karaktera. Ovdje nije riječ samo o pukom izboru novog predsjednika jednog suda, makar se radilo o najvišem sudu u zemlji, a pogotovo ne samo o proceduralnom sporu. Ovdje bi se trebalo raditi o koncepcijskom sporu o budućnosti hrvatskog sudstva. Od početka je bilo jasno da Milanović ne želi Sessu, u kojem vidi simbol svega što nije dobro u sudstvu, a zasad samo možemo pretpostaviti da Milanović u Vrhovni sud želi poslati nekoga tko će biti spreman ne samo priznati da je sudstvo problem, nego i suočiti se s tim problemom i proglasiti mu rat. Znamo da je Milanović dobar kad treba optužiti, napasti i rušiti. Sad će pokazati i koliko je spreman - i je li uopće - rješavati probleme. Suočit će se s golemim otporima, o čemu svjedoči i to kako je njegova odluka dočekana, ali to što bi Milanovića trebalo prepasti. Štoviše, i dosad su to bile njegove najdraže bitke, kad je bio sam protiv svih. I kao što je na početku premijerskog mandata za ravnatelja SOA-e postavio Dragana Lozančića, koji nije bio dio sustava, istu matricu mogao bi slijediti i sad, unatoč otporima. Tim više što su ustavnopravni argumenti u ovom slučaju u velikoj mjeri na njegovoj strani.

Zoran Milanović: 
Svojim potezom doveo je u pitanje zakonodavni okvir izbora novog predsjednika Vrhovnog suda pozivajući se na svoje ustavne ovlasti i otvarajući još jedan politički sukob s premijerom Plenkovićem i vladajućom većinom s krajnje neizvjesnim ishodom.

Andrej Plenković: 
Iako tvrdi da je Milanovićeva odluka nezakonita, Plenković ipak stidljivo najavljuje mogućnost promjene Zakona o sudovima, dobro znajući da će svaki Milanovićev prijedlog, s obzirom na to da kontrolira parlamentarnu većinu, morati dobiti njegovu suglasnost.

Ustavni sud: 
Iako se u ovom trenutku čini da se ni jedna ni druga strana, predsjednik i parlamentarna većina, a ni Vrhovni sud, ne žele obratiti Ustavnom sudu i od ustavnih sudaca zatražiti mišljenje o zakonitosti Milanovićevog postupanja u postupku izbora novog predsjednika Vrhovnog suda, ne treba isključiti da će se ovaj problem u jednom trenutku naći pred Ustavnim sudom, koji će morati ponuditi rješenje u duhu Ustava.

Državno sudbeno vijeće (DSV): 
Ovo tijelo na čelu sa svojim predsjednikom Darkom Milkovićem smatra da Milanović mora postupiti u skladu sa zakonskom procedurom i prihvatiti kandidate što mu ih je dostavio DSV, tvrdeći kako je zakon razrada Ustava, iako Ustav u odredbama o proceduri izbora predsjednika Vrhovnog suda nigdje ne spominje DSV.

Orsat Miljenić: 
Prije nekoliko mjeseci, kada se počelo govoriti o izboru novog predsjednika Vrhovnog suda, spominjalo se i ime šefa Milanovićevog ureda i bivšeg ministra pravosuđa, a čini se da je i sam Miljenić bio zainteresiran za taj položaj. Međutim, u međuvremenu je Miljenić odustao, zadovoljivši se ulogom glavnog Milanovićevog savjetnika.

Damir Kontrec: 
Predsjednik Građanskog odjela Vrhovnog suda ujedno je i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, kojoj je Sessa bio dugogodišnji čelnik, a sada je počasni predsjednik. Kao čelnik sudačke Udruge Kontrec dosljedno nastavlja tamo gdje je Sessa stao, štiteći sudačku kastu i ustrajno braneći suce od “neopravdanih” kritika medija.

Đuro Sessa: 
Predsjednik Milanović očito je poremetio njegov plan u kojem je on, kao jedini kandidat za predsjednika Vrhovnog suda iz sudačkih redova, što je porazan podatak za sudstvo i ponajbolje svjedoči o njegovom stanju, trebao biti i jedini izbor za predsjednika Milanovića i vladajuću većinu.