Izbor novog predsjednika Vrhovnog suda u Hrvatskoj nipošto nije samo pravosudno, nego je riječ o prvorazrednom političkom pitanju. Bit će to veliki test vjerodostojnosti ne samo premijera Andreja Plenkovića i njegove parlamentarne većine, koja će na kraju izabrati budućeg predsjednika najvišeg suda u zemlji, nego i predsjednika Zorana Milanovića, koji je pak ovlašten predložiti Saboru budućeg predsjednika Vrhovnog suda i koji će na ovom primjeru pokazati je li bio ozbiljan u svojim obećanjima iz predizborne kampanje.
Naime, predsjednik Milanović nedvosmisleno je poručivao kako će za predsjednika Vrhovnog suda predložiti “moralno nepotkupljivu” osobu “beskompromisnog karaktera”.
- To vam obećavam! To je mali, ali važan doprinos u vraćanju povjerenja u pravosuđe. Predsjednik Vrhovnog suda odgovoran je za funkcioniranje sustava i na to mjesto treba doći najbolji, a ne najpodobniji - uvjeravao je Milanović u listopadu pretprošle godine u svojoj objavi na Facebooku, kad se jasno odredio prema ovom pitanju.
Sad, 15 mjeseci kasnije, došao je trenutak kad se od Milanovića očekuje da ispuni svoje obećanje.
Obećao je kandidirati “moralno nepotkupljivog” i “najboljeg, a ne najpodobnijeg”, a sad mora pronaći takvog kandidata, što u hrvatskim prilikama nipošto nije jednostavan zadatak. Posve je jasno da Milanović dosadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Đuru Sessu ne smatra najboljim kandidatom niti, kako doznajemo, planira predložiti njegov reizbor. Iako se predsjednik države nikad nije posebno bavio pravosuđem, jasno je što o njemu misli. U kampanji je u više navrata upozoravao da u Hrvatskoj ne postoji povjerenje u pravosuđe, a prije nekoliko mjeseci, u vrijeme svakodnevnog prepucavanja s premijerom Plenkovićem, ovako je opisao odugovlačenje sudskih procesa: “Teli mi se krava, krsna mi je slava”. Što Milanović misli o pravosuđu nedvosmisleno potvrđuju i njegove nedavne žestoke polemike s Vladimirom Šeksom i dosadašnjim predsjednikom Županijskog suda u Zagrebu i vršiteljem dužnosti predsjednika novog Visokog kaznenog suda Ivanom Turudićem.
Međutim, Milanović nije usamljen u svojim kritikama stanja u pravosuđu. Hrvatska je, kad je o pravosuđu riječ, među najlošijim članicama Europske unije. Naše je sudstvo po percepciji građana loše, neprofesionalno i korumpirano. Čak 80 posto građana, na što upozorava i predsjednik Milanović, ne vjeruje sudstvu. Sustav je premrežen klijentelizmom i korupcijom, a dio sudaca očito je uključen u financijske i političke “dealove”, dok ostali šute. Riječ je o sustavu koji je kadrovski popunjen još devedesetih, i to po kriterijima koji nisu bili stručni, a sad je gotovo hermetički zatvoren. Suci se sami biraju, sami kontroliraju i razrješuju, i to u sustavu u kojem podobni prolaze puno bolje od profesionalnih i neovisnih, koje se ne može kontrolirati. Na djelu je negativna selekcija sudaca bez profesionalnih referenci i po kriteriju političke podobnosti. Svakodnevno svjedočimo nevjerojatnim presudama koje sramote Hrvatsku pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Pritom je važno naglasiti da suci ne podnose ni najmanju kritiku, kao da nisu dio ovoga društva, pri čemu takav odnos najbolje personificira upravo Sessa, bivši dugogodišnji predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i doživotni počasni predsjednik te udruge, koji svaku kritiku rada hrvatskih sudova i presuda u pravilu kvalificira kao nedopušteno miješanje u neovisnost pravosuđa.
Predsjednik Milanović, ako je mislio ozbiljno, morat će predložiti kandidata kojemu je cilj promijeniti stanje u hrvatskom sudstvu, a ne očuvati sadašnje stanje, na čemu je svih ovih godina ustrajno radio Sessa. Zbog toga je ovo kadrovsko pitanje od tolike važnosti. Iako se aktualnom uspostavom Visokog kaznenog suda, po mišljenju struke, krši i sužava ustavna ovlast Vrhovnog suda da kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, predsjednik najvišeg suda u zemlji ujedno je i čelnik sudbene vlasti, a Vrhovni sud, kako stoji u Ustavu, osigurava jedinstvenu primjenu prava. Zato je važno hoće li na čelu Vrhovnog suda biti zagovornik kontinuiteta ili promjena.
Svojedobno su se pojavile špekulacije da bi Milanović u Vrhovni sud mogao poslati svog šefa kabineta Orsata Miljenića, koji je svojedobno bio i Milanovićev ministar pravosuđa i koji sigurno zna kakve promjene trebaju Vrhovnom sudu. Kako neslužbeno doznajemo, Miljenić se ipak ne planira javiti na ovih dana objavljeni poziv Državnog sudbenog vijeća zainteresiranim kandidatima da do sredine veljače podnesu prijave sa životopisom i programom rada, ali ne zato što ne misli da taj posao ne bi mogao dobro obaviti, nego zato što smatra da bi njegov odlazak sa sadašnje političke funkcije u Uredu predsjednika u Vrhovni sud bio “nehigijenski”. Taj je problem možda mogao biti djelomično prevladan da je Miljenić, recimo, prije pola godine napustio Pantovčak i vratio se odvjetništvu, ali sad je za tako nešto prekasno.
Iako se možda može činiti da je poziv DSV-a preuranjen, s obzirom na to da Sessi mandat ističe tek u srpnju, DSV je u ovom slučaju samo poštovao proceduru, prema kojoj DSV postupak izbora novog predsjednika Vrhovnog suda pokreće šest mjeseci prije isteka mandata aktualnom predsjedniku. Nakon raspisivanja poziva kandidatima, kako je to precizirano zakonskim izmjenama iz 2018. godine, DSV imena kandidata koji zadovoljavaju propisane uvjete upućuje predsjedniku države, koji onda Saboru predlaže jednog od kandidata, o kojem se zatim izjašnjava Opća sjednica Vrhovnog suda, koju čine svi suci tog suda, zatim saborski Odbor za pravosuđe i na kraju Sabor većinom glasova.
