Još, nakon gotovo dvadeset godina, dok prolazim pored elitne Sedme gimnazije u Zagrebu osjetim grč u želucu. U tu školu sam se upisala sasvim slučajno, prosjek ocjena nije mi bio pet nula, a nisam ni pripadala zlatnoj mladeži devedesetih, kao mnoge moje školske kolege iz tog vremena. U mojoj generaciji Sedmu su polazile unuka prvog predsjednika Tuđmana, kći Gojka Šuška te djeca drugih ministara i ambasadora.

U tu školu sam upala tako da je moja nastavnica hrvatskog jezika u kumrovečkoj osnovnoj školi poslala jedan moj sastavak na državno natjecanje koji je dobio drugu nagradu, a ta činjenica osigurala mi je direktan upis u bilo koju srednju školu. Vjerojatno jedan od niza razloga zašto sam se ondje četiri godine osjećala kao statistička pogreška.

Odabrana ekipa Hrastovci, U ime obitelji... Reformirat će obrazovanje

Bez interneta, društvenih mreža ili utjecajnih prijatelja, moja je mama negdje načula da je Sedma najbolja srednja škola i ja sam se, nakon pohađanja četiri različite osnovne, s 14 godina našla u đačkom domu na Borongaju pokušavajući shvatiti koji tramvaj vozi do Križanićeve.

I danas se, kad slušam mitove bivše HDZ–ove ministrice i tadašnje ravnateljice Sedme gimnazije Ljilje Vokić o superiornosti njezine škole, njezina mandata u tadašnjoj vladi te ideji odgoja i obrazovanja za kakvu se zalaže članica Društva Hrvatska žena, gorko nasmijem. Stvari obično nisu crne ili bijele, najčešće ih takvima oboji naša subjektivnost, dok se stvarnost utapa u nijansama sive, ali postoje određene vrijednosti i društveni konsenzusi koji su objektivan lakmus papir stanja u kojem živimo.

Jedan od takvih primjera je bolno jednostavan transparent koji je izronio iz mora sličnih na nedavnom prosvjedu za kurikularnu reformu "Jokić, a ne Vokić". Na prvi pogled djeluje gotovo banalno i pojednostavljuje kompleksnost politike odgoja i obrazovanja, ali na drugoj razini u svojoj jednostavnosti toliko je dubok da se iz njega može iščitati čitava dvadesetogodišnja krvna slika obrazovnog sustava u Hrvatskoj, pa ako hoćete, i samog života.

Treba naglasiti da se u ispravnom čitanju tog transparenta uopće ne radi o Borisu Jokiću i Ljiljani Vokić osobno, radi se o skupu vrijednosti koje su se u njima kao predstavnicima politike obrazovanja sintetizirale. Od onih najopćenitijih, koje sam kao đak čuvene Vokićkine Sedme imala priliku osjetiti na vlastitoj koži, do onih konkretnih koje će osjetiti naša djeca idućih godina školovanja.

Jedan od primjera je uvijek aktualan odnos prema devedesetima, za neke ljude u ovom društvu, kao i za bivšu ravnateljicu, one će uvijek biti najsjajnija točka, doba u kojem su strmoglavo uzletjeli, ostvarili sjajne karijere, zgrnuli velika bogatstva, materijalno osigurali generacije svojih potomaka i sve to postigli bez iznimke jašući na valu domoljublja, žrtve i hrvatstva. Za ilustraciju, Ljilja Vokić je sasvim ozbiljno u jednom intervjuu odgovarala na pitanje što razlikuje hrvatsku ženu u odnosu na druge žene na svijetu.

To doba odlikuje i silna patrijarhalnost, povratak religijskim mitovima koji društvo bezrezervno guraju unazad. S druge strane, postoje ljudi kojima je to bilo najgore doba u životu, koji su izgubili bližnje, domove, ostali bez posla, ne uspijevajući se umrežiti u dvjesto odabranih, ljudi koje je taj sustav vrijednosti šutnuo na marginu jer nisu upadali u paradigmu, kriva nacionalnost, miješani brakovi, seksualna orijentacija, ateziam, pogrešno ime, jezik itd.

Ljudi koji danas žele krenuti dalje uzimajući u obzir neka druga postignuća osim društvenih okolnosti. Jokić, a ne Vokić. Iz Sedme gimnazije bježala sam redovito i sustavno, hvatajući sve moguće krivine kako bih ondje provela što manje vremena. Nisam bila lijena, znanje me je privlačilo, voljela sam čitati, ali u Vokićkinu školskom sustavu mnoga znatiželjna djeca završavala su u magarećoj klupi. Ako vam je pak roditelj bio dekan, mogli ste se i po mjesec dana ne pojaviti na nastavi, baš kao na fakultetu.

Paradoksalno, u tretmanu predvladavajuće paradigme osobno mi nije nimalo pomagalo što sam bila direktni proizvod devedesetih, u očima profesora i mnogih kolega bila sam dijete iz doma, predmet sažaljenja ili poruge iako je službena verzija slavni rat stavljala na pijedestal vrijednosti. Klasna razlika očitovala se u markiranoj odjeći u kojoj su djeca dolazila u školu, maturalnim zabavama za koje čujem da se i danas održavaju u Sheratonu, a sve začinjeno golemim raspelom na ulazu u školu.

Da se oduprem vlastitom skliznuću u crno-bijelu sliku, treba reći da se moralo zaista i učiti. Na prvom polugodištu prvog razreda iz predmeta fizike bilo je zaključeno dvadesetak jedinica, atmosfera tjeskobe, čestih plakanja, učenja formula napamet, povremenih vrijeđanja od strane profesora također je bila dio atmosfere elitne škole.

Trk u prapovijest Kurikularna reforma: Da s Karamarkova puta ne skrenemo!

Preopterećenost golemom količinom gradiva učenika opće gimnazije u kojoj je svaki od 17 predmeta jednako važan s posebnim naglaskom na prirodne, svakako je pridonosilo, možete misliti, razvoju znatiželje i kritičkog mišljenja. Baš suprotno, njegovalo se klanjanje autoritetu, razvijanje anksioznosti sve do konačnog cilja na horizontu roditeljskih očekivanja koji se zvao pravo-ekonomija-medicina

Sama Ljiljana Vokić, koja sad na sav glas kritizira zaustavljenu reformu školstva, nije zgorega ponoviti, ostat će zapamćena po nekoliko odabranih izjava, od one da se još ustane kad u prostoriju uđe muškarac, da je u svojemu mandatu zaposlila troje Srba pa do njezina nevjerojatna uvida prilikom intervjua koji je dala portalu Veritas.hr da nikad nije imala problema jer je žena te da samo nesigurne i slabe žene traže neka svoja prava.

Kraj je još jedne školske godine, godine 2017., u kojoj je u jednoj osnovnoj školi u centru Zagreba prije nekoliko tjedana ponedjeljak nakon nedjelje u kojoj je većina učenika imala prvu pričest bio neradni i nije bilo nastave. Praksa koju je uveo ravnatelj da se djeca i gosti s pričesne žurke odmore.

Kraj je školske godine 2017. u kojoj roditelji ove ostale djece moraju na posao pa neka se nevjernici snađu. Kraj je 2017. u kojoj je u hrvatskim školama, s čijom su suvremenošću novi predvodnici reforme zadovoljni, informatika izborni predmet tek od petog razreda. Kraj školske godine u kojoj netko vrijedan, uporan i s najboljim namjerama prema ovom društvu i našoj djeci, netko kao Jokić, polako odustaje. Možda je dovoljno reći da je kraj.