Teretana u kojoj Rebecca Roberts (29) trenira nalazi se u neuglednoj industrijskoj četvrti u St Helensu, Merseyside. Soba je mala, strop nizak, glazba glasna, oprema neskladno velika. Tu su klade od 115 kg koje podiže iznad glave i kamenje. Najteži koji je podigla težak je 180 kg. Tu su i okviri koje koristi za vježbanje vuče automobila, bilo Ford Fieste ili njezine Honde CR-V te utezi kojima opterećuje šipku dok ne postanu dovoljno teški za njezino mrtvo dizanje. Njen rekord je 300 kg.

Na trometarskom posteru na zidu njezina je slika u crnoj majici i njezinim zaštitnim znakom, svijetlim tajicama. Kad je prije osam godina prvi put saznala za sport jake žene, mrzila je svoje tijelo, nije ga osjećala svojim, a duh joj je bio slomljen gubitkom majke, godinama u sustavu skrbi i silovanjem pod prijetnjom nožem, piše britanski Guardian.

Njezina je težina porasla na gotovo 190 kg i dane je provodila u crnoj majici s kapuljačom i u trenirci, radeći sve što je mogla da se sakrije. U svibnju 2016. godine, u dobi od 21 godine, ušetala je u teretanu kako bi upoznala Paula Savagea, natjecatelja u Strongmanu s kojim se dopisivala na internetu. Njihova je veza bila trenutna. Sljedeći mjesec živjeli su skupa i on joj je predložio da se pokuša natjecati. Četiri mjeseca kasnije okrunjena je za najjaču ženu Ujedinjenog Kraljevstva.

Bio je to početak nevjerojatnog uspona. Trenutno je najjača žena Ujedinjenog Kraljevstva, najjača žena Europe i najjača žena svijeta. Osvojila je šest svjetskih naslova: dva na svjetskom prvenstvu u hvatanju; dva u natjecanju za najjaču ženu u svijetu prirode; i dva u natjecanju za najjače žene svijeta.

Vježba po tri sata dnevno

Živi ono što naziva životom Clarka Kenta/Supermana, radeći od kuće kao analitičarka za osiguranje kvalitete, prije nego što se svake večeri odveze u teretanu kako bi trenirala tri sata, a zatim se natječe u arenama diljem svijeta. Čini sve što može kako bi održala vrhunsku kondiciju. Sada je veliko pitanje može li ostvariti svoju krajnju ambiciju: postati najjača žena koja je ikada živjela.

U areni, Roberts vuče kamione ili stoji između dva padajuća stupa, raširenih ruku držeći ih čvrsto poput drevnog boga. Lagano će podići bradu nakon nevjerojatno teškog mrtvog dizanja, univerzalni signal kolegicama natjecateljima: "Hajde onda, izvoli." Kad pobijedi, podiže svoj trofej iznad glave i korača po areni s velškom zastavom, utjelovljujući svoj osobni moto: zauzmi prostor i znaj svoju vrijednost.

Ali postoji i druga strana. Na Instagramu prikazuje smiješne i ranjive trenutke: podizanje masivne bučice koja se iznenada slomi u njezinim rukama; pada na pod, s vrtoglavicom, nakon što je pokušala potisnuti 120 kg iznad glave. Njezini treninzi mogu je dovesti do suza.

- Moraš tjerati svoje tijelo do krajnjih granica. Stalno pokušavate srušiti barijere za ono što ljudsko tijelo može postići - kaže. Na britanskom natjecanju "Strongest Woman" prošle godine, pobijedila je za jedan bod, u oštroj završnici protiv svoje najbliže suparnice, Lucy Underdown. Underdown je bila prva žena koja je izvela mrtvo dizanje od 300 kg, kaže Roberts, a "rušenje te barijere dalo je svim drugim ženama uvjerenje da se to može učiniti". Svake godine, kaže, žene su sve jače.

Robertsova je odrasla u Bangoru, u sjevernom Walesu, kao srednje dijete i najstarija kći. Majka joj je bila invalid, a otac je radio tri posla. 

- Imali smo roditelje pune ljubavi, išli smo na odmor dva puta godišnje. Imali smo sve što smo mogli poželjeti, pa i više - rekla je Robertsova. Jedne nedjelje, kada je imala 12 godina, sve se promijenilo. Otac joj je otišao na posao, a majka je ležala na sofi na kojoj je provela noć nakon što je ozlijedila stopalo.

- Uvijek bismo imali nedjeljnu večeru i bilo nam je jako čudno što nema mirisa kuhanja. Pa smo ušli, a moja mama je i dalje ležala na sofi - prisjetila se. Pokušali su je probuditi. Nije bilo odgovora. Otrčali su do susjeda da dignu uzbunu. Majčino srce je otkazalo. Nakon njezine smrti, otac joj je propao.

- Bilo je teško. Morala sam preuzeti ulogu majke svojoj obitelji, jer moj tata nije kuhao za nas, nije čistio, nije nam prao odjeću, nije se o nama brinuo - kazala je Rebecca dodavši kako to nije bila njegova krivnja jer je ubrzo postalo jasno da više ne može raditi.

Zanemarivanje je utjecalo na njezin školski život. U školu je išla prljava i poderana pa su je često maltretirali. Godinu i pol nakon što joj je umrla majka, Robertsova i njezina braća i sestre – osim najstarijeg brata, koji je mogao živjeti samostalno – bili su pod skrbi socijalne službe. Udomiteljski smještaj je prekinut i djeca su razdvojena.

- Bila sam krupnija i mrzila sam vježbati pred ljudima, jer su moji nasilnici bili u razredu i uvijek bi me zezali. U sportu bih uvijek bila zadnja izabrana. Mrzila sam kad su učitelji rekli: "biraj partnera". Nikad nisam imala partnera - kaže. U ljetnim mjesecima ipak je briljirala u atletici. Njezina visina značila je da je izabrana za bacanje kugle te je s 14 godina postavila velški rekord i briljirala na 200 metara. Ali nije bilo podrške da nastavi ići dalje pa je odustala od sporta. Tijekom godina pod skrbi koferi su joj uvijek bili "spremni za polazak". Sa 16 godina dopušteno joj je da se preseli u vlastitu kuću, prvu od tri u kojima je živjela prije svoje 18. Ništa nije bilo trajno ili stabilno. Primala je 70 funti tjedno. Bila je zabrinuta za svog mlađeg brata, pa je dio toga potrošila da ga vodi na sate tenisa.

- Uvijek bih organizirala nedjeljnu večeru za svoju obitelj. Svaki tjedan pozvala bih ih sve u svoju malu kuću - prisjetila se u intervjuu za Guardian. Morala se brinuti i o ocu kojemu je u 46. godini dijagnosticirana Pickova bolest, oblik demencije. Mogao bi zaboraviti da mora pogledati prije nego što prijeđe cestu. Kad su ga otpustili iz bolnice vratio se u obiteljsku kuću, a kad ga je Rebecca posjetila otkrila je da je struja isključena i da je u hladnjaku bio samo pljesniv maslac. 

- Išla sam na sastanke s njegovim savjetnicima boreći se za njegovo pravo da se o njemu brine i da dobije njegu koja mu je potrebna - rekla je. Na kraju su ga smjestili u starački dom gdje su se o njemu dobro brinuli sve dok nije umro prošle godine, u dobi od 62 godine. Rebecca je ostala bliska sa svojom braćom i sestrama, ali njezine tinejdžerske godine zvuče nevjerojatno usamljeno. Roditelji su je uvijek poticali da teži većim i boljim stvarima - njezin je otac bio talentirani maratonac, a on i njezina mama učili su je da nikad ne odustaje. Unutar sustava skrbi, kaže, najveće ambicije za nju bile su da dobije težak posao i da se kloni droga i kriminala.

Silovana je pod prijetnjom nožem

Odlučila je ići na sveučilište i dobila mjesto za studij forenzičke psihologije i kaznenog pravosuđa na "Liverpool John Moores". Na sajmu brucoša tražili su je da igra za ragbi tim.

- Bila je još jedna djevojka koja je bila viša od mene i bilo je ljudi koji su izgledali kao ja. Rekla sam: 'Ovo je nevjerojatno.' Bio je to prvi put da sam stvarno osjetila da negdje pripadam. I našla sam nešto što volim raditi - rekla je Robertsova. Počela je igrati za sveučilišni tim  "Waterloo Ladies", tadašnju žensku momčad na razini Premiershipa. Cilj joj je bio, odlučila je, igrati za Wales.

Ali njen život je ubrzo bio uništen. Na ljetnim praznicima nakon prve godine sveučilišta, bez obiteljskog doma u koji bi se vratila, ostala je u Liverpoolu. Jedne je noći izašla u klub i, nakon što je izgubila prijatelje i shvatila da joj je telefon 'crkao', odlučila je krenuti kući. Iza ugla na kojem je bilo taksi stajalište silovana je pod prijetnjom nožem. Policija ju je pronašla na kolniku 20 minuta nakon napada te su je odmah odveli na sudsko vještačenje. Kao rezultat njezina opisa, njezin je napadač uhićen dva- tri sata kasnije. Poricao je da je ikada vidio visoku brinetu, ali njegov DNK je bio posvuda po njoj. Pala je u duboku depresiju.

- Nisam mogla izaći iz kuće bez napadaja panike. Imala bih telefon zalijepljen za ruku kad god bih izlazila iz kuće, jer ga nisam mogla ostaviti. Čak i sada, prva stvar koju uvijek napravim kad izađem iz kuće je provjeriti imam li telefon- kaže. Nekoliko tjedana nakon napada, ozlijedila se igrajući ragbi.

 - Sletjela sam na donji dio leđa i oštetila disk, ligamente i živce - prisjetila se. Bilo je tako loše da nije mogla hodati te je bila na morfiju šest mjeseci. Oslanjala se na svoju obitelj jer je izgubila mnogo povjerenja u ljude.

Tri puta se pokušala ubiti

- Nisam se mogla baviti nikakvim sportom, a i dosta sam dobilana težini. Dijelom zbog ozljede, a dijelom zato što sam psihički prolazila kroz mnogo toga nakon silovanja... Samo bih ostajala u kući i prejedala se - rekla je Robertsova. Nastavila je raditi na dobivanju diplome, jer si je obećala da će završiti studij. No osjećala je da je zbog ozljeda lišena ragbijaških ambicija, a zbog silovanja društvenog života.

- Udaljila sam se od svojih sveučilišnih prijatelja, jer su izlazili na piće, uživali su u životu, a to je bilo nešto što nisam mogla - kaže dodavši da nije izlazila u klub nakon napada 2014. godine. Trebalo je više od godinu dana da njezin silovatelj bude osuđen, a Roberts kaže da se pokušala ubiti najmanje tri puta. S Paulom Savageom povezala se na stranici za upoznavanje "Plenty of Fish". Ispričala mu je se o svojim ragbijaškim danima i kako je išla u teretanu kako bi poboljšala svoju igru. Bio je strastven prema Strongmanu, posvećen tome da i sam postane vrhunski natjecatelj. Pristao je biti njezin trener. Dana 9. svibnja 2016. ušetala je u teretanu kako bi fa upoznala.

- Bila je to ljubav na prvi pogled. Čim sam ga upoznala vidjela sam sigurnost i ljubav. Samo sam pomislila: ti si moja osoba - kaže. Počela je ići s njim u teretanu četiri večeri tjedno i ostajati kod njega. Počeli su živjeti i trenirati skupa. Nekoliko mjeseci nakon što su se upoznali, rekao joj je da će za pet godina bez sumnje biti najjača žena na svijetu. Bio je uvjeren da ima potencijal, mogao ga je vidjeti u njezinoj građi i atletskom duhu iz njezinih dana u ragbiju, bacanju kugle i sprintu na 200 metara.

Jedino dostupno natjecanja bilo je "Najjača žena u Velikoj Britaniji", tako da nije bilo šanse da se probije kroz lokalne događaje. Sada se natjecanja odvijaju u arenama i na rasprodanim stadionima, a u ponudi su ozbiljne nagrade. Ako pobijedi na svom sljedećem natjecanju, "Rogue Invitational", za nekoliko tjedana, kaže da će kući odnijeti 120.000 dolara. Nada se da će, ako nastavi pobjeđivati, moći kupiti kuću i uspostaviti stabilnost kakvu nikad nije imala kao dijete.

Prije osam godina bilo je sasvim drugačije. Prvo natjecanje održano je na parkiralištu teretane.

- Više se ljudi natjecalo nego gledalo, a jedini ljudi koji su gledali bili su obitelj i treneri - kaže Rebecca. Sa samo četiri mjeseca treninga je pobijedila. Njezina je nagrada bila posuda zastarjelog proteinskog praha. Kad se prijavila na natjecanje za najjaču ženu svijeta 2019. godine, bila je sedma, ali do natjecanja 2021. godine bila je u drugom obliku i načinu razmišljanja. Iako je svjesna koliko je Covid bio užasan, kaže da joj je dao vremena "da nauči voljeti sebe". Kao rezultat treninga, svakodnevnih šetnji, pravilne prehrane i oslobađanja od nekih uobičajenih stresova potpuno se promijenila i pobijedila na natjecanju.

View this post on Instagram

A post shared by Rebecca Roberts - Worlds Strongest Woman (@rebeccarobertsstrongwoman)

Savageovo zapanjujuće predviđanje se obistinilo. U samo pet godina postala je najjača žena na svijetu. No slavlje nije potrajalo. U ožujku 2022. godine Savageu je zatajilo srce. U bolnici je bio dva tjedna, nakon čega mu se srce počelo oporavljati. Ali ujutro 4. prosinca 2022. godine par je bio u krevetu, kada je on izdahnuo. Imao je 36 godina. Dan prije nego što je umro, poslao je mail organizatorima "Arnold Sports Festivala" u Ohiju – prestižnog godišnjeg natjecanja nazvanog po Arnoldu Schwarzeneggeru – kako bi djevojci osigurao mjesto. Na dan njegova sprovoda dobila je pozivnicu.

- Nakon što je Paul preminuo, jednostavno sam se posvetila teretani - kaže Rebecca kojoj je dečko na svakom natjecanju govorio  da budem jaka. Sa sobom uvijek ima ogrlicu s njegovim pepelom na čijoj poleđini je ugravirano 'budi jaka." Cilj joj je postati najjača žena koja je ikada živjela.

- Za mene to je osvajanje pet naslova najjače žene na svijetu - kaže. Rekord od četiri naslova drži poljska atletičarka Aneta Florczyk, koja je osvojila titule između 2003. godine i 2008. godine.

- Ali da budem iskrena,  učinila je to u vrijeme kada se zapravo nitko nije natjecao u tom sportu. Sad je mnogo  teže osvojiti titulu najjače žene na svijetu - rekla je Robertsova i spomenula britansku natjecateljicu Donnu Moore, koja je tri puta pobijedila na natjecanju, posljednji put 2019. u 39. godini. 

- Ne dosežete svoju vrhunsku snagu sve dok ne budete u srednjim ili kasnim 30-ima. Još nisam napunila 30... a imam dvije. Dakle, ima vremena - zaključuje Rebecca.