U njegovu je gradnju uložen novac kojim se, prema nekim procjenama, mogla izgraditi autocesta od Vardara pa do Triglava. Ali simbol vojne moći bivše države doživio je neslavan kraj, kao i ona sama, uništen rukom vojske koja ga je stvorila. U podnožju planine Plješevice, na samoj granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, leže ostaci jednog od najskupljih vojnih projekata Hladnog rata uopće. Aerodrom Željava, kodnog imena "Objekt 505" ili "Klek", bio je kolosalni podzemni kompleks projektiran da izdrži nuklearni udar. 

Dokumentarno igrani film “Huston we have a problem!” raspliće priču o Jugoslavenskom svemirskom programu  koji se razvijao u tunelima Željave, piše aerodrom-zeljava.com.. Dokumentarac je djelo slovenskog redatelja Žige Virca u koprodukciji s HBO i objavljen je 2016. godine nakon čega je priča o Željavi ponovno oživjela. 

Kako je izgrađen najveći podzemni aerodrom u Europi

Odluka o izgradnji donesena je sredinom pedesetih godina, u jeku globalne napetosti. Nakon sukoba sa Staljinom, jugoslavenski vojni vrh strahovao je od invazije s Istoka, no neposredni povod bila je odluka Italije da 1954. godine stavi NATO-u na raspolaganje bazu Aviano. Jugoslavija je trebala odgovor: neprobojnu utvrdu smještenu duboko u svom teritoriju. Postojeće baze u Somboru i Batajnici smatrale su se previše ranjivima. Rodila se ideja o konceptu "bastiona", a inspiracija je pronađena u Švedskoj, s kojom je Jugoslavija tada vojno surađivala.

Nakon temeljitih studija, izbor je pao na hrvatsko selo Željava, u dolini podno Plješevice. Lokacija na granici Hrvatske i BiH bila je idealna. Planina je nudila savršenu prirodnu zaštitu od zračnih napada, a njezin geomorfološki sastav bio je pogodan za kopanje masivnih tunela. Avioni su mogli neprimjetno polijetati iz radarske sjene planine, što je bila ogromna taktička prednost. Položaj je aerodrom činio gotovo ravnomjerno udaljenim od svih važnih strateških ciljeva, omogućujući brzo djelovanje.

Gradnja najvećeg podzemnog aerodroma u Europi započela je 1955. i trajala je punih dvanaest godina. Projekt, obavijen velom tajne, ubrzan je 1968. nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku. Cijena je bila i ljudska: selo Željava djelomično je iseljeno, dok je obližnji Baljevac potpuno nestao. Njegovo groblje i danas se nalazi između ulaza 3 i 4 u podzemne galerije. Rezultat je bio zadivljujuće zdanje, pravi podzemni grad projektiran da izdrži izravan udar atomske bombe snage 20 kilotona, jednake onoj bačenoj na Nagasaki, pisao je portal Novosti. 

Arhitektura neuništivosti

Utroba Plješevice skrivala je ukupno 3,5 kilometara tunela. Glavni dio kompleksa činile su tri glavne galerije za smještaj zrakoplova, međusobno povezane u obliku slova 'M'. U produženom srednjem kraku nalazila se radionica za popravke, dok je sa strane postojala i dodatna galerija. Galerije su bile visoke osam i široke dvadeset metara, a njihov profil izrađen je prema dimenzijama lovca MiG-21. Mogle su smjestiti, prema procjenama, između 58 i 120 zrakoplova koji su se unutar objekta razmještali elektroakumulatorskim tegljačima. Svako parkirališno mjesto imalo je svoj priključak za gorivo. Četiri ulaza u tunele štitila su golema, armirano-betonska vrata teška i do 100 tona.

Objekt je bio projektiran za potpunu autonomiju od 30 dana. Imao je vlastite izvore električne energije, sofisticirani sustav ventilacije, bolnicu, pa čak i veliki restoran koji je odjednom mogao primiti tisuću ljudi. Tijekom kopanja otkrivena je rijeka ponornica, čime je riješen problem opskrbe vodom. Gorivo se dopremalo podzemnim cjevovodom dugim dvadesetak kilometara iz skladišta u bihaćkom naselju Pokoj. Na vrhu planine, Goloj Plješevici, nalazio se moćan radarski sustav s dometom od gotovo tisuću kilometara, dio jedinstvenog sustava zračnog motrenja i navođenja (VOJIN). Logističko središte s vojarnom bilo je u obližnjem Ličkom Petrovom Selu.

Cijena megalomanije

Točna cijena izgradnje aerodroma Željava nikada nije službeno objavljena, no procjene se kreću u zapanjujućim rasponima, od 4,5 do čak devet milijardi američkih dolara. Većina stručnjaka slaže se oko iznosa od oko 8,5 milijardi dolara, što bi u današnjoj vrijednosti bio višestruko veći iznos. Kako bi se ta svota stavila u perspektivu, vojni analitičari izračunali su da se tim novcem mogla izgraditi moderna autocesta s četiri trake od Triglava u Sloveniji do Gevđelije u Makedoniji. Neki ekonomisti idu toliko daleko da tvrde kako je Jugoslavija, bez tolikog izdvajanja za vojne potrebe, još sedamdesetih godina mogla dosegnuti životni standard tadašnje Austrije. Ta golema investicija bila je posebno bolna za regiju u kojoj je kompleks izgrađen. Dok su se milijarde slijevale u beton i čelik ispod Plješevice, veći dio Like nije imao ni asfaltirane ceste. Razvoj tog kraja, naslonjenog na granicu s Bosnom i Hercegovinom, bio je desetljećima ograničen zbog vojnih potreba. Paradoksalno, selo Željava, koje je postalo svjetski poznato zbog aerodroma, polako je nestajalo. Prije početka gradnje, 1900. godine, imalo je gotovo 900 stanovnika. Do 1991. ostalo ih je 150, a danas u njemu živi tek tridesetak, uglavnom starijih osoba. Golemi vojni kompleks, [spomenik ljudskoj genijalnosti, ali i gluposti, kako ga opisuju, nikada nije donio prosperitet kraju u kojem je niknuo.

UZBUNA OKO ŽELJAVE Tajna ličkog Objekta 505: Koštao je milijarde, sad tamo niče grad migranata

Aerodrom je službeno počeo s radom 1968. i desetljećima je bio dom 117. lovačko-avijacijskog puka, kojeg su činile 124. i 125. eskadrila opremljene lovcima MiG-21. Ondje je bila stacionirana i 352. izviđačka eskadrila. Postrojbe na Željavi smatrale su se elitom, a služba u bazi bila je stvar prestiža za najbolje pilote i tehničare, koji su s obiteljima živjeli u Bihaću. Svoju pravu borbenu svrhu aerodrom je ispunio tek na kraju postojanja Jugoslavije. S početkom Domovinskog rata, JNA ga je koristila za zračne napade na Hrvatsku, uključujući raketiranje odašiljača na Sljemenu i napad na Banske dvore.

Posljednji dani "Objekta 505"

U proljeće 1992., s početkom rata u BiH, vojni vrh JNA procijenio je da bi se aerodrom mogao naći u okruženju i pasti u ruke hrvatskih ili bosanskohercegovačkih snaga. Donesena je odluka o njegovu potpunom uništenju. Svi avioni i vrijedna oprema prebačeni su u Srbiju, a osoblje je evakuirano. Po nekim izvorima bilo je to 15. svibnja, ali smatra se da je operacija uništenja, po zapovijedi generala Blagoja Adžića, izvedena je u zoru 16. svibnja 1992. godine.

Pripadnici posebne inženjerijske postrojbe aktivirali su, prema procjenama, više od 50 tona eksploziva precizno postavljenog na ključnim infrastrukturnim točkama. Točno u 5 sati i 20 minuta odjeknula je prva eksplozija. Trideset pet minuta kasnije, serija detonacija razorila je svih pet pista, a nešto prije sedam sati snažna grmljavina iz dubine planine zatresla je i obližnji Bihać. Najveći podzemni aerodrom u Europi nepovratno je uništen, simbolički označavajući kraj države koju je trebao štititi.

Od ponosa do opasne ruševine

Danas je Željava avetinjsko mjesto. Piste su zarasle u korov, a vanjski objekti nestali su u vegetaciji. Podzemni objekt "Klek" nije se urušio, ali je teško oštećen i opasan, s komadima betona koji prijete sa stropova. Cijelo područje godinama je bilo minirano zbog crte razdvajanja tijekom rata. Dodatnu štetu nanijeli su pljačkaši sekundarnih sirovina. Vlada Republike Hrvatske pokušala je 2002. prodati kompleks, no bez uspjeha. Grad Bihać razmatrao je obnovu pista za civilnu upotrebu, ali se odustalo u korist manjeg aerodroma. Bilo je ideja i o prenamjeni vojarne u Ličkom Petrovom Selu u centar za azilante, no i to je propalo. Zarasli tuneli danas su samo opasna atrakcija za avanturiste, nijemi svjedok megalomanskog projekta koji je progutao milijarde.