Da je krenulo krivo on bi se jedini vratio s Mjeseca
Tri tenora, uzmimo za primjer, to su Luciano Pavarotti, Placido Domingo i... onaj treći. Tijekom točno pola stoljeća za ogromnu većinu od milijarda ljudi koji su živjeli na planetu, to vrijedi i za posadu Apolla 11.
Dakle, na Mjesec su prvi putovali Neil Armstrong, Buzz Aldrin i... zaboga, onaj što je cijeli dan kružio po orbiti oko Mjeseca na visini od 90 kilometara, čekajući da mu se vrate ona prva dva s mjesečevim modulom. Tom astronautu čak je i obuka bila drugačija. Mnoštvo puta je išao na posebne vježbe bez Armstronga i Aldrina.
Michael Collins na godišnjicu spuštanja misije Apollo 11 na Mjesec ima 89 godina i u odličnoj je formi. Jedna od stvari kojoj se čovjek kod njega mora diviti je i fantastična otpornost na stres. Jer, već desetljećima, kad god je riječ o njemu, mediji svaki put pišu o "zaboravljenom astronautu Apolla 11", svaki put uvijek i iznova podsjećaju svijet na njega, koji kao da ga odmah nakon čitanja/ gledanja priloga ili članka odmah zaboravlja.
To ide dotle da čak i danas, kad ga tražite po internetu po imenu i prezimenu, sva je prilika da ćete prvo kao rezultat dobiti irskog revolucionara Michaela Collinsa kojega su u borbama za nezavisnost 1922. u zasjedi ubili britanski agenti.
Čekao sam lansiranje i pitao se kolika će mi biti dnevnica
Što se astronauta Collinsa tiče, njega svaki, ali baš svaki put novinari pitaju: "Jeste li bili najusamljeniji čovjek u povijesti?" ili "Jeste li bili užasno usamljeni", odnosno nebrojeno sličnih varijacija na tu temu. Tako je bilo odmah po povratku s Mjeseca 1969. kad se predsjednik Nixon ponosno naslikavao uz njih. Tako je bilo kad je Sanjay Gupta na 40. godišnjicu razgovarao s njim za CNN.
Iste godine njegovu je usamljenost spominjao Guardian. BBC je prije tri godine otkrio i to da je, onako "usamljen", črčkao kalendar na zidu svog modula, udaljen od Zemlje oko 384.400 kilometara. Čak i NASA, kada je na svojim stranicama na 40. obljetnicu Apolla 11 na Mjesecu objavila izbor pitanja iz Collinsovih intervjua, prvo je pitanje bilo... OK, shvatili smo.
Sada je New York Timesu, valjda prvom u nizu, bilo jasno da bi čovjeku toga moglo biti već pomalo puna kapa. Uostalom, to im je i rekao. Direktno. I po zilijunti put morao je Collins objašnjavati da nije bio usamljen.
"Bio sam u tom svom malom, predivnom prostoru. Sve je bilo moje. Ja sam bio vladar, zapovjednik tog mjesta i bilo je prilično komotno. Čak sam imao i toplu kavu", barem je ovo posljednje bilo nešto novo.
Njegov položaj je bio donekle apsurdan. On je u trenucima spuštanja na Mjesec bio bez premca najbliži čovjek Aldrinu i Armstrongu koji su se na površini naslikavali, pozirali, isprobavali sve i svašta. A ipak, kako se Collins u svom modulu tada nalazio s "one" strane Mjeseca u odnosu na Zemlju, on je bio jedini čovjek koji nije imao niti teoretske šanse gledati direktan TV prijenos.
On nije čuo Armstrongove pjesničke, dramatične riječi: "Ovo je mali korak za..." No, po povratku na Zemlju, i Collins je bio tražena roba. Dao je nebrojene intervjue, a pitanja čak nisu uvijek bila konfekcijska. Ili to svakako nisu bili njegovi odgovori.
"U kakvom ste bili raspoloženju dok ste 16. srpnja 1969. čekali lansiranje", pitali su ga.
"Razmišljao sam o dnevnicama, znate, koliko ću dolara po kilometru dobiti za ovo putovanje."
Zafrkavao se, naravno, možda mu je već tada bilo svega dosta. A onda je ozbiljno odgovorio da je nervozno nabrajao sve što treba napraviti da ne bude nikakve greške:
"Jer, to je bio taj dan. To nije bilo zafrkavanje. To je bilo to."
Smislio je 18 planova za spasiti Aldrina i Armstronga
Dalje je odgovarao da uopće nije sumnjao da će Armstrong obaviti spuštanje kako treba, kao iskusan pilot. Nije sumnjao da će ovaj to srediti kako spada niti kad im je u lunarnom modulu, zbog dugog traženja savršenog mjesta za slijetanje, ostalo goriva za još niti 30 sekundi leta. Collinsa nije brinuo taj dio, niti najmanje. On je više bio zabrinut za povratak.
Računao je, ako bi tada nešto krenulo po krivu, Armstrong i Aldrin zaglavili bi oko Mjeseca u nekoj uvrnutoj orbiti i Collins bi tada morao smišljati i nemoguće kako bih ih spasio. Smislio je čak 18 različitih planova. Unaprijed. Dobro, a što bi učinio da se pokazalo da ih ne može spasiti?
"Nisam namjeravao počiniti samoubojstvo. Vratio bih se sam i oni su to znali, iako nisam o tome razgovarao s njima niti oni sa mnom. Ali, to ne bi bio sretan povratak kući."
U jednom odgovoru je rekao da im se po povratku nije baš previše obradovao.
"Bili su prljavi. Znate, od koljena na niže njihovi lijepi, bijeli skafanderi bili su puni prljavštine od stijena i prašine s Mjeseca. Pomislio sam: 'Uh, sve to ću morati unijeti u zapovjedni modul. I sve ću to morati čistiti.'"
Za Collinsa je jedno bilo jasno, nije bio u tako pjesničkom raspoloženju kao ostali, pa je zaboravio što im je prvo rekao kad ušli u "njegovu" letjelicu:
"Toliko puta su me to pitali. Ali, zaboravio sam."
Pričao je i da se pri slijetanju kapsule Apolla 11 u Pacifik najviše divio svim tim malim mehaničkim dijelovima "koji su radili točno onako kako je bilo predviđeno i odnijeli ih tamo kamo im je John F. Kennedy rekao da učine, bez najmanjeg zastoja".
Zar sam za ići u svemir baš morao jesti iguane u džungli!?
Sva trojica, i Armstrong i Aldrin i... onaj treći, da, Collins, bili su godište 1930., bili su testni piloti američkog ratnog zrakoplovstva i sva trojica su se, kao 32-godišnjaci, prijavili 1962. u NASA-u za svemirske letove. S tim što su njega prvo odbili. Pa se 1963. opet prijavio. I tada su ga prihvatili.
U sklopu obuke išli su posvuda, tako i u Veliki kanjon kako bi ih tamo poučavali osnovama geologije ili u džunglu kako bi učili tehnike preživljavanja. Jer, tko zna kamo je kapsula mogla pasti.
"Kad sam se upisao za astronauta, niti sam znao niti sam pitao na kakvim bi se mjestima sve mogao odvijati trening. Ali, znate, da mi je netko tada rekao da ću jesti iguane u džungli u Panami, ipak bih pitao: 'Je li to baš neophodno?'"
Njegova prva misija bila je Gemini 10, jedna od prethodnica Apolla u kojima je NASA istraživala kako točno manevrirati u orbiti, pa i pristajati. Collins, zapravo, uopće nije trebao biti u Apollu 11, nego u Apollu 8, što je bio prvi let oko Mjeseca, ali bez slijetanja. Zeznulo ga je, barem je tako tada mislio, to što mu je iskliznuo jedan disk u kralježnici, imao je problema pri hodanju i morao je na operaciju.
I tako su ga dobro sredili da su ga poslali prvom sljedećom prilikom, na sam Mjesec. U neku ruku. Kad se malo razmisli, NASA je Collinsom očito bila tako zadovoljna da su ga namjeravali poslati čak i u misiju Apollo 17, kao zapovjednika. No, on je na tome zahvalio još i prije lansiranja Apolla 11, jer jer zaključio da mu život astronauta oduzima previše vremena koje bi inače proveo s obitelji.
1970. je otišao iz NASA-e, postao je pomoćnik državnog tajnika za odnose s javnosti, potom direktor Nacionalnog zračnog i svemirskog muzeja... Imao je i još uvijek ima jako dobar život. U tom životu, ipak, najživlje mu je sjećanje Mjeseca dok su mu se približavali:
"Ispunio je cijeli prozor i izgledao je apsolutno trodimenzionalno. Svjetla područja bila su puno svjetlija, tamna puno tamnija, konture su bile tako jasne. Sunce je bilo iza nas, svjetlost Sunca obasjavale su Mjesečev disk punih 360°. Bio je to najveći spektakl koji se može vidjeti u životu."
Barem je tako mislio sve dok se nisu okrenuli na drugu stranu i vidjeli Zemlju. Vrlo zanimljivo, o tome je Collins pričao s istim strahopoštovanjem, dubokim dojmovima zbog kojih su mu se promijenile perspektive, kao i svi astronauti redom koji su to vidjeli:
"Najviše me iznenadio taj dojam krhkosti. Ni danas ne znam zašto, ali imao sam dojam da je Zemlja tako mala, tako sjajna, tako prekrasna, da je to dom i da je krhka."