Svi još pamte izravni televizijski prijenos stravične eksplozije svemirske letjelice Challenger koja je lansirana 28. siječnja 1986. godine na Floridi. Samo 73 sekunde nakon što se odvojila od lansirne rampe, letjelica se raspala i pala u Atlantik. Istraga je potvrdila da je razlog bio kvar na jednom od prstena koji povezuju bočne rakete, tzv. boostere, s velikim rezervoarom za gorivo.
Desni potisnik na kruto gorivo odvojio se od ostatka letjelice, a u 73. sekundi otkinula se aerodinamična kapa s vrha glavnog spremnika. Prije polijetanja ništa nije ukazivalo na nesreću. Kontrola leta naredila je zapovjedniku Francisu Scobeeju da 'podigne dovod goriva', on je to učinio i bila je to posljednja komunikacija s posadom.
Da su slušali inženjera Boba Ebelinga, koji je radio za kompaniju koja je proizvodila bočne rakete, možda bi obavili misiju i vratili se na zemlju živi. On je upozorio na ekstremno hladno vrijeme koje bi moglo prouzročiti probleme s prstenovima bočnih raketa. S još nekoliko kolega zamolio je da se lansiranje odgodi dok malo ne zatopli.
Kad se Ebeling požalio, odgovorili su mu da 'Challenger nije njegovo vlasništvo'. Poginulo je sedam astronauta među kojima je bila i učiteljica Christa McAuliffe koja je osvojila nagradno mjesto na NASA-inom edukativnom programu.
Međutim, iza kulisa odigravala se dodatna drama kao iz najnapetijih krimića Agathe Christie. Challengerov kokpit s posadom prošao je relativno neoštećeno kroz spektakularnu eksploziju. Posada, zarobljena u svojim sjedalima, još pet kilometara se dizala da bi tek onda počeli svoj posljednji pad dug dvadesetak kilometara. Prema svemu sudeći, posada je bila svjesna što im se događa čitavih zastrašujućih dvije i pol minute koliko je trajao pad kokpita.
NASA nije htjela da se ta verzija događaja proširi u javnosti. Godinama su tvrdili da je posada poginula u eksploziji, što bi bila relativno brza i bezbolna smrt. Istina je počela izlaziti na vidjelo otprilike dvije godine nakon eksplozije kada je novinar Miami Heralda Dennis Powell objavio stvarni tijek događaja.
Kad se shuttle raspao, dio s posadom nije izgubio pritisak zraka, barem ne odjednom. Osjetili su jedan malo snažniji udarac, ali vjerojatno ništa dovoljno snažno da ozlijedi posadu. Vjerojatno je to razlog zašto je posljednji zabilježen zvuk u kabini bio pomalo iznenađeni "uh oh". Četvero astronauta na zapovjednoj palubi mogli su vidjeti snažni bljesak i oblak pare. Svjetla su ugašena. Interkom je utihnuo.
Nakon nekoliko udaha, kisik je prestao dolaziti u kacige sedmero astronauta. Netko, vjerojatno astronaut Ronald McNair, uključio je zalihu zraka za hitne slučajeve (PEAP) pilotu Michaelu Smithu. PEAP zapovjednika Scobeeja bio je na teško dostupnom mjestu i nije aktiviran. Pod uvjetom da kabina nije naglo izgubila zrak, Scobee je mogao samo podići vizir kacige i nastaviti normalno disati. Još dva PEAP-a bila su aktivirana dok tri nisu nikad pronađena.
Sami shuttle se raspao na komadiće, ali kabina je ostala u jednom dijelu i postoji sasvim realna mogućnost da su astronauti mogli vidjeti kako im se Atlantik neumoljivo približava jer se taj letjelice dio stabilizirao u svojoj putanji. Ne postoje jasni dokazi da je kabina uopće izgubila zrak što je tek jedan u nizu dokaza da su astronauti bili svjesni svoje neizbježne smrti.
