Ususret 50. obljetnici prve šetnje na Mjesecu, i herojskog čina posade Apolla 11, važno se prisjetiti i onih koji su im pomogli da do tog povijesnog trenutka i dođu. Bili su to članovi posade Apolla 10, koji su njihovim putem krenuli dva mjeseca ranije. I to zapovjednik Thomas P. Stafford, piloti John W. Young i Eugene A. Cernan. Napravili su sve što i Aldrin, Armstrong i Collins, osim one najvažnije stvari - nisu sletjeli na Mjesec.
Oni su bili izvidnica, poput mnogih drugih, no oni za razliku od njih, nisu smjeli dirati ništa. Uputa je bila da ne dođu do kraja, bio je to njihov teret ali i obaveza koju su morali prihvatiti prije nego su krenuli na to povijesno putovanje.
Svaki novi Apollo bio je sigurniji i bolji, pa je tako tijekom misije Apolla 8 snimljena prva fotografiju u boji našeg planeta iz svemira Earthrise. Posada Apolla 9 u ožujku 1969. godine započelo je testiranje kompletne letjelice Apollo u svemiru – zbog kašnjenja u razvoju lunarnog modula prethodne su dvije misije letjele tek sa Saturnom V i zapovjedno-servisnim modulom. Kroz deset dana u Zemljinoj orbiti astronauti su uvježbavali spajanje LM-a s CSM-om, čime su simulirali isti postupak koji će se događati u misijama na Mjesec. Tim se postupkom pokazalo da su svi dijelovi Apolla spremni za operacije u lunarnoj orbiti.
I sve je bilo spremno za sljedeću letjelicu Apollo 10, čiji su članovi zaradili posebne ordene još u misiji koja je prethodila Apollu, projektu Gemini. Njihov zadatak bio je jednostavan - vježbati i raditi na razvoju uspješnog slijetanja na Mjesec i sigurnog povratka na Zemlju.
No dobili su i posebnu naredbu - nemojte i zapravo sletjeti na Mjesec. Trebali su isprobati sve, sagledati sve rizike, provjeriti opremu i dogovorene procedure, i rizike koji bi na tom putu mogli snaći posadu Apolla 11. Uz samo tu jednu veliku razliku.
Pokus su izveli bez greške. Dok je Young kružio oko njih u modulu nazvanom Charlie Brown, Stafford i Cernan krenuli su na spuštanje prema mjestu slijetanja u glatkim, tamnim vulkanskim ravnicama Sea of Tranquillity.
Navodili su robota do 14.3 kilometara iznad površine, dovoljno blizu da bi testirali robota za slijetanje i otprilike na istoj udaljenosti kao što su komercijalne letjelice iznad zemljine površine. Prizor kojeg su vidjeli bio je čudesan, no transkripti njihovih razgovora pokazuju da nisu imali puno vremena diviti se tome, već su se morali koncentrirati na upravljanje lunarnim modulom Snoopyjem.
U jednom su se trenutku toliko približili površini da su i sami rekli kako je "to kao da su tamo".
Vidjeli su kratere i stijene, i ubrzo dobili naredbu da se vrate nazad.
"Letjelica djeluje dobro i nema nikakvih problema, Charlie, osim što bi bilo lijepo da smo ovdje gore češće", rekao je Cernan.
No Snoopy nije imao dovoljno goriva za spuštanje na Mjesec i ponovno uzlijetanje. A kako kaže Craig Nelson, autor knjige Rocket Men, čini se da je goriva bilo manje, namjerno.
Dva mjeseca kasnije svoje korake na površini Mjeseca ostavili su Neil i Buzz. Želja posade Apollo 10 da bude nešto poput zamjene umjesto zvijezde u showu NASA je cijenila, i velikodušno nagradila.
Young je te finalne kilometre prema mjesečevoj površini prošao kao zapovjednik Apolla 16, a kasnije kao zapovjednik prvog leta space shuttlea. Cernan je bio zapovjednik Apolla 17, 1972. godine, a i dalje je posljednja osoba koja je hodala po Mjesecu.
Stafford se na taj put nikada više nije vratio, no bio je zapovjednik Apollo-Soyuz testnog projekta iz 1975. godine.
U povijesnim zapisima misiju Apolla 10 zasjenila su kasnije putovanja, no ti astronauti su bili pioniri, a njihova priča doprinosi bogatstvu i humanosti toj povijesnoj utrci za Mjesec. Njihov pothvat i rizik kojeg su podnijeli pomogli su SAD-u da pobijedi u toj utrci, tom sprintu. I zato zaslužuju da ih se pamti, cijeni i slavi.
