Evo zašto je noćno nebo mračno, iako zvijezde sjaju
Pitanje se na prvu čini trivijalno, ali je sve samo ne to. Prvi koji je utvrdio da takvo pitanje uopće postoji bio je briljantni njemački fizičar i astronom Heinrich Wilhelm Olbers. Još 1823. on se pitao: Ako je svemir beskonačno velik, a zvijezde i galaksije su razasute diljem tog beskonačnog svemira, onda bismo trebali vidjeti nekakvu zvijezdu gdje god pogledamo. Zašto u tom slučaju cijelo nebo ne bliješti nego je noću mračno?
1848. ovo pitanje nije dalo spavati čak ni Edgaru Allanu Poeu. Godinu dana prije svoje smrti objavio je esej "Eureka" u kojem je u konkretnoj stvari napravo korak u pravom smjeru. Samo, svašta se od tada promijenilo. Čovječanstvo je shvatilo da svemir nije beskonačno velik, da nije statičan, da nije oduvijek, nego da je imao svoj početak; Veliki prasak. Shvatilo je da je svemir/univerzum star kakvih 13 milijardi i 799 milijuna godina, plus minus 21 milijun godina, te da se otada širi.
No, to još nije nikakvo rješenje problema. Još uvijek u svemiru ima toliko zvijezda i galaksija, svega i svačega, da u kojem god smjeru pogledamo, u svakom se nalazi nekakvo tijelo koje emitira svjetlost. Kako onda, pobogu, imamo mračne noći na radost kriminalaca, ljubavnih parova, noćnih predatora, proizvođača električne energije i vlasnika tvornica rasvjetnih tijela?
Još početkom 90-ih astronomi su imali sve potrebne argumente za računati da u svemiru ima oko 100 milijardi galaksija. Sa po nekih 100 milijardi zvijezda u svakoj od njih, već to je bilo dovoljno za računati na prvu loptu da bi cijelo nebo trebalo izgledati kao blješteći pano svih tih zvijezda natiskanih jedna do druge. A onda je prošle godine NASA objavila rezultate strpljivog pobrojavanja svega što je teleskop Hubble uočio promatrajući svemir u prvih 15 godina iz Zemljine orbite.
Ispalo je da u svemiru ima najmanje 10 puta toliko galaksija i da samo onih koje se nalaze u dijelu svemira koji možemo promatrati, ima čak 200 milijardi. OK, rekli su astrofizičari, ovo se više ne može trpjeti. I skupina njih sa Sveučilišta u Nottinghamu odlučila je znanstveno dokazati, ali baš dokazati, da je sasvim normalno da je nebo noću mračno, te objasniti i zašto je tome tako. Nekoliko je faktora.
Pitajte bilo koga iz "Teorije Velikog praska", osim Penny, dakako, i reći će vam da veći dio zvijezda i galaksija niti ne možemo vidjeti, jer njihova svjetlost do nas nije još došla. Od Velikog praska svemir se širi. Najudaljeniji objekti od nas, od nas se udaljavaju najbrže, skoro svjetlosnom brzinom. A kako svjetlost u sekundi prevaljuje "samo" 300.000 kilometara, a neka galaksija nastala je možda koju milijardu godina nakon Velikog praska, svjetlost nije imala vremena doći do nas.
Drugim riječima, mi možemo promatrati samo dio svemira, ono u što je NASA prošle godine potrpala 200 milijardi galaksija. No, i to bi bilo dovoljno za blješteće nebo. To je, zapravo, još 1848. spomenuo i Poe u svom eseju, a sigurno do toga nije došao sam, nego je pokupio od kakvog astrofizičara svoga doba.
Nadalje, svi znamo da u svemiru postoji još sva sila kojekakvih otpadaka života zvijezda, poput svemirske prašine, plina, asteroida, tijela na kojima se povremeno vrzmaju i nekakva bića koja si utvaraju da su nešto posebno inteligentna. Upravo na takvoj materiji svjetlost koja putuje kroz svemir zaustavlja se, odnosno ta materija apsorbira dio svjetlosti.
Konačno, ako znamo da se svemir stalno širi i da se sve galaksije ili barem skupovi galaksija udaljavaju jedni od drugih, onda znamo i to da se svjetlost tih galaksija, dok dođe do nas, pomiče prema crvenom. To se zove Dopplerov efekt. To je ono zbog čega kad smo na autoputu, automobil dok dolazi čujemo u višem tonu, a dok odlazi, čujemo ga u nižem tonu.
Zvuk je, naime, također val i kad se nešto takvo približava valovi su gušći, kad se udaljava, valovi su rjeđi. Isto je i sa svjetlom. Ono što se udaljava sve je crvenije, ono što se približava sve je plavije. To se zove "crveni pomak" i "plavi pomak". Pitajte za objašnjenje Sheldona, u svojim boljim trenucima bit će jako sretan nižem obliku života objasniti svoj kostim sa kostimirajuće zabave iz 6. epizode 1. sezone serije. Galaksije se, znači, udaljuju.
A od njih, jako puno ih se udaljuje tako brzo da je crveni pomak toliki da je ta svjetlost sa svojom valnom duljinom iskočila iz vidljivog spektra i kod nas stiže kao infracrveno zračenje. I kad se sva svjetlost kojom blješti sva sila milijarda milijardi milijardi zvijezda u svemiru progura kroz sva navedena sita koja smo naveli, ono što stiže na Zemlju noću, ono je što možemo vidjeti Hubbleom. A onda na scenu stupa još i Zemljina atmosfera koja također apsorbira svjetlost najslabijih zvijezda.
Zatim fizičko ograničenje ljudskog oka da ne vidi mnoštvo od onoga što stiže na Zemlju čak i u vidljivom spektru. Pa onda zagađenje atmosfere. Na kraju dolazimo do pukih 2000 zvijezda koje smo u stanju vidjeti golim okom na noćnom nebu bez mjesečine na nekom napuštenom otoku "milijun kilometara od nigdje".
A to još nije i sve. U gradovima imamo "svjetlosno zagađenje", pojavu koju mrze noćne životinje, ljudi koji pate od nesanice, opjevani kriminalci i ljubavni parovi, tako da svjetlost gradova - javna rasvjeta i sve drugo - blještanjem čini da na kraju vidimo samo nekoliko stotina zvijezda, i to iz kakvog pristojnog gradskog kvarta. I često se dogodi da ono što bliješti na kraju nije svemir, nego prokleta neonska reklama koja nagrđuje kvart u kojem živimo.