GMO žitarice dokazano su superiorne i dobre za vas
Studija koja je usporedila i analizirala podatke koji su se sakupljali 21 godinu pokazala je kako su genetski modificirani usjevi ne samo otporniji (pa je urod veći, kada je riječ o žitaricama), već su i dobri za ljudski organizam. Preko 6.000 analiza i istraživanja iz cijelog svijeta analizirala je ekipa Elise Pellegrino.
- Rezultati pokazuju da GMO kukuruz rodi od 5.6 do 24.5 posto više, a pokazuje i nižu koncentraciju toksina (poput mikotoksina i fumonozina), spojeva koji su kancerogeni za ljude. Također kukuruz je bio jednake ili bolje kvalitete kada je riječ o kvaliteti zna, količini proteina, lipida i vlakana - zaključak je rada, a Pellegrino napominje kako se kod GMO kukuruza treba koristiti i znantno manje pesticida.
- Pitanje GMO hrane jedna je od tema u društvu oko koje su građani izrazito podijeljeni, neki je vide kao budućnost dok drugi kao 'smak svijeta'. Ovo je izrazito sveobuhvatno istraživanje na kojem se radilo godinama, a uključilo je analizu preko 11 tisuća uzoraka od 1996. do 2016., a rezultati su izrazito važni - slaže se cijeli tim, kao i novinari koji pišu o znanosti.
Važan je to novi argument u raspravi kako u budućnosti nahraniti populaciju planete te u kojem već sada mnogi i dalje gladuju, a da opet nepovratno ne iscrpimo sve resurse i ne uništimo okoliš.
Znanstveni je konsenzus da će na našoj planeti 2025. obitavati ne 7.6 milijardi stanovnika, već nešto manje od 10 milijardi stanovnika. Uz problem globalnog zatopljenja, bez daljnjeg najveći problem s kojim se susreće čovječanstvo, jednako je važno, i znanstvenike jednako intrigira, smisliti rješenja kako će resursi prenapučenog planeta nahraniti tu količinu ljudi.
Autor teksta u Atlanticu koji se tom debatom bavi, Charles C. Mann, konstatirao je kako je sedamdesetih, kada je on išao u školu, na planeti svaka četvrta osoba bila gladna. U međuvremenu smo uspješno razvili (više ili manje) srednju klasu pa se kvalifikacija 'gladi' danas odnosi na svaku desetu osobu na svijetu, iako bogaćenje definitivno nije bilo jednako raspoređeno.
Pitanje koje muči biologe, agronome, sociologe i ekonomiste podjednako jest - može li se bogaćenje ovim tempom nastaviti te hoće li, i kako, doći do preraspodjele. Statističari kažu da kada jednom dosegnemo broj od 10 milijardi ući ćemo u ciklus 'zamjene', gdje će roditelji imati manje-više točno toliko djece da ona zamijene njihova mjesta - dakle broj više neće rasti.
No, već sada Zemlja se napreže kako bi zadovoljila sve naše potrebe i želje, kako će li sustav tek funkcionirati 2050. godine? Dva su vrlo različita čovjeka prije relativno davno dala dva radikalno različita odgovora na to pitanje, i time pokrenuli dvije 'škole' promišljanja o problemu gladi i naglog rasta populacije.
1. Vogt vs. Borlaug
William Vogt bio je ornitolog i ekolog koji je strastveno zagovarao 'apokaliptični pristup'. Bio je uvjeren da samo i isključivo štednjom i racionalizacijom možemo održati ravnotežu. Zagovarao je teoriju da je bogatstvo čovječanstva njegov najveći teret, te da samo promjenom možemo spasiti planetu koja je inače osuđena na propast. Strastveno se bavio teorijama i modelima populacijske politike (i kontrole), te je bio direktor američke federacije "Planned Parenthood", neprofitne organizacije koja se bavi reproduktivnim zdravljem.
Norman Borlaug, agronom i humanitarac, rođen je 12 godina poslije Vogta, a zagovarao je malo 'optimističniju' sliku svijeta u kojoj tehnologija i razvitak iste imaju zadnju riječ u 'spasenju' čovječanstva. Otac 'zelene revolucije' u Meksiku je razvio novu vrstu pšenice, otporniju na bolesti, nižu i čvršću rastom te je time, doslovno, spasio milijarde od gladi, posebno u državama trećeg svijeta.
Za to postignuće je 1970. godine dobio i Nobelovu nagradu za mir. Za njega bogatstvo i ljudska očekivanja i potrebe nisu bile problem sve dok je tehničkih i znanstvenih inovacija.
Borlaug je, na primjer, zagovarao sustav gdje napredne metode omoguće farmerima da kulture uzgajaju na manjoj površini, ali dobiju što veću dobit, dok je Vogt tvrdio kako bi prava revolucija bila kad bi čovječanstvo sišlo nekoliko stepenica po hranidbenom lancu, pa umjesto proizvodnje stočne hrane izbacilo meso, a hranilo se žitaricama, voćem i povrćem.
Tu se razlikovao od svog idejnog prethodnika Thomasa Malthusa koji je tvrdio da će se društvo prije ili kasnije naći bez hrane jer populacija raste eksponencijalnom progresijom, dok se hrana uzgaja/proizvodi aritmetičkom progresijom. Vogt je rekao kako možemo uzgojiti dovoljno hrane, ali nauštrb Zemlje i ekosustava.
2. Planetu će spasiti Čarobnjaci ili Proroci?
Mann dvije škole u svojoj knjizi naziva Čarobnjacima (Borlaug) i Prorocima (Vogt) čije će ideje, usprkos tome što su oni većini relativno nepoznato, odrediti sudbinu djece naše djece. Iako se Borlaug i Vogt nikada nisu direktno svađali bili su vrlo artikulirani u kritikama ideja onoga drugoga.
Borlaug je za Vogtove teorije rekao da su 'suštinski nepoštene, okrutne, indiferentne prema siromašnima te održavaju status quo, pa čak i rasističke i nezadne', dok je Vogt rekao kako je takva 'intenzivna proizvodnja suštinski vođena pohlepom i nebrigom za budućnost'.
Vogt se u svojoj knjizi "Road to Suvival" pozabavio terminom 'ekološki limit/kapacitet' - brojci koja vrlo precizno objašnjava koliko točno resursa možemo iscijediti iz Zemlje prije no što nam planeta uzvrati bolestima, sušom, izumiranjem vrsta, zagađenjem i sveopćim kaosom.
Njegovo je djelo većini onih koji se bave zaštitom okoliša jedan od postulata znanosti. Krajem četvrdesetih, kada je knjiga objavljena, mladi i nadobudni Borlaug je s nešto malo novaca od Rockefellerove fondacije otišao u Meksiko promijeniti povijest agronomije. Spavao je u poljima i potucao se po meksičkoj divljini uvjeren da će uspjeti uzgojiti jaču, otporniju vrstu pšenice.
'Zaboravljeni dobročinitelj čovječanstva', kako su ga kasnije prozvali mediji, na kraju je uspio. Njegove su ideje i uspjeh omogućili sličan, i jednako revolucionarni, proces s rižom koji je utrostručio urod i do danas 'hrani' Aziju.
Vogt je na to rekao da 'zelena revolucija' samo odgađa neminovno kao i da 'što više poletimo, to dublje padamo'. Argumentirao je to time da će taj skok u produktivnosti 'pojesti' resurse - izmoriti zemlju, potrošiti vodu i otrovati okoliš fertilizatorima.
3. Gnojiva stvaraju pustinje, a zemlje nema na bacanje
Iako će se do 2025. populacija povećati za 'samo' 25 posto, proizvodnja hrane će se morati povećati bar za 100 posto jer će sve više ljudi htjeti konzumirati meso, voće, sir, ribu, žitarice i njihove prerađevine. Obradive zemlje je, slažu se i sljedbenici Borlauga, sve manje, i voda postaje problem, a svemu tome treba dodati i vremenske prilike koje sve češće luduju.
Čarobnjaci su uvjereni da je genetsko modificiranje odgovor na problem, dok Proroci smatraju da je to put u dodatno opterećenje ionako podkapacitirane planete. Moramo u suprotnom smjeru, kažu oni, korištenje manje zemlje, manje vode i prestanak trovanja kemikalijama. Dušični spojevi kojima su gnojiva bogata veliki su problem za planetu.
Gotovo 40 posto iskorištenog gnojiva ne upiju biljke već se slijeva u podzemne vode, rijeke i mora, pa tamo 'gnoje'. Njihovim se spojevima hrane alge, korovi i drugi vodeni organizmi. Kada umru, padaju na dno gdje mikrobi jedu njihove ostatke i ubrzano rastu, te uspješno 'posišu' većinu kisika iz dubina, time uništivši ostale vrste.
Dušični spojevi američkog srednjeg zapada Mississippijem teku do Meksičkog zaljeva i stvaraju pustinju bez kisika koja će do kraja 2018. pokrivati površinu Bengalskog zaljeva.
4. Duboke ideološke razlike
Za sada se pokazalo kako se dvije struje - i dva seta riješenja - ne mogu kombinirati. Dok Čarobnjaci vjeruju u oslobađanje neograničenih kapaciteta Zemlje, Proroci takvo razmišljanje smatraju gotov svetogrđem.
U svojoj knjizi "The Wizard and the Prophet" Mann tvrdi kako neslaganje Vogta i Borlauga zapravo seže još dalje nego što se čini, dalje od ideje prirode i okoliša. Razlikuju se i u svojoj ideji o tome što čini čovjeka i društvo. Vogtiancima, kaže Mann, je na prvom mjestu dobrobit tla - ideju da se na manjim površinama uzgajaju različite vrste kultura je teško ostvariti s obzirom da je masovna proizvodnja koncentrirana na jednu vrstu na određenoj površini.
Postići ovo što propagira Vogt značilo bi 'na selo' vratiti one ljude čiji su se preci odselili u urbane sredine. Platiti te ljude značilo bi podizanje cijene rada i proizvodnje. Neki su mehanizmi koji mogu zamijeniti ljudsku radnu snagu već ovdje, no usprkos tome nema načina da se proizvodnja 'sabije' na veličinu operacija koja postoji u industrijskim postrojenjima.
Takav sistem može postojati jedino ako se 'preradi' cijeli sustav rada na kakvom se danas temelji društvo, a to nije lako.
Iako se, kaže Mann, bave argumentima o potrošnji po kilometru kvadratnom i zaštiti ekosustava korijeni neslaganja su u različitim vizijama prirode agrokulture i najboljeg mogućeg oblika društva.
Za Čarobnjake farme i uzgoj su nužnost koja se mora maksimalno olakšati kako bi se maksimizirale osobne slobode, dok je Prorocima agrokultura način održavanja zajednice, ekologije i samog čovjeka koji korijene svog društva traži u prvoj zemljoradničkoj revoluciji prije 10.000 godina. Može biti napor i odgovornost, ali nam daje trajnu povezanost s planetom na kojem živimo.