Guardianov George Monbiot na jedinstveni je način opisao raznolikost života na Zemlji, ali i razmjere masovnog izumiranja vrsta posljednjih godina uslijed klimatskih promjena i gubitka staništa. Zemlja čudesno vrvi životom. 4 milijarde godina nakon pojave prvih bakterija, 400 milijuna godina nakon pojave života na kopnu, stotinama tisuća godina nakon pojave prvih ljudi... Čovjek žive vrste popisuje već 200 godina, svjestan da ih tisuće nije još niti otkrio, a da će možda i deseci tisuća izumrijeti prije nego što ih otkrije.

Ta znanstvenike taksonome prvi tjedan studenog 2017. činilo se da je poput svakog drugog. Počelo je s otkrićem 95 buba na Madagaskaru. Nastavilo se sa sedam novih vrsta moljaca u Južnoj Americi, 10 paučnjaka u Ekvadoru, još sedam otrovnih pauka diljem juga Afrike. Javljeno je i o jednom špiljskom raku iz Brazila, sedam podzemnih uholaža, četiri kineska žohara, noćnoj meduzi iz Japana, plavookom vilinskom konjicu iz Kambodže, 13 mnogočetinaša s dna oceana.

SLAVOJ ŽIŽEK 'Čovjek se doveo na rub prirode, do kraja povijesti'

Pa tri crna koralja s Bermude, jedne ptice s Anda čije su svijetlonarančaste oči podsjetile znanstvenike na Inti, božanstvo sunca kod Inka. Do danas znanstvenici su otkrili oko dva milijuna vrsta biljaka, životinja i gljiva. Nitko ne zna koliko ih je još ostalo za otkriti. Neki smatraju još toliko, drugi još 100 milijuna. Ali, čak i pored toga što se svake godine otkrivaju tisuće ranije nepoznatih vrsta, tisuće drugih nestaju u ekološkoj katastrofi koja se sada već naziva "šestim izumiranjem".

U povijesti planeta bilo ih je već pet. Najčuvenije je bilo ono koje je pobilo dinosaure prije 66 milijuna godina. Najgore je bilo ono iz razdoblja Perma koje je otvorilo put usponu dinosaura 190 milijuna prije toga. Kako bi otkrili jesmo li doista usred razdoblja šestog izumiranja po redu, znanstvenici moraju utvrditi i brzinu kojom vrste izumiru i brzinu kojom bi izumirale da nema čovjekovih razornih aktivnosti.

2015. godine skupina američkih i meksičkih znanstvenika ustvrdila je da životne vrste na Zemlji izumiru 100 puta brže nego što bi nestajale da nije čovjeka. Riječ je o ritmu koji nas vodi na put izumiranja koji je pomeo dinosaure. Terry Erwin, čuveni tropski entomolog, kazao je Monbiotu nedavno da se procjene o šestom izumiranju temelje na kalkulacijama na vrlo malom uzorku bioraznolikosti. Kad se dođe do beskralježnjaka – puževa, rakova, gusjenica, pauka, hobotnica i posebno kukaca, koji čine najveći dio životinja na svijetu – čovječanstvo tek nagađa.

"Ekolozi čine što mogu bez podataka o kukcima", kazao je. Kako bi ekolozi zbilja doznali kako stoje stvari, morat će više pažnje posvetiti beskičmenjacima, a manje "slatkicama i mazama" – to je Erwinov naziv za kralježnjake. Mi živimo u beskralježnjačkom svijetu. Od svih poznatih životinjskih vrsta, manje od 5 posto ima kralježnicu. 70 posto su kukci. Manje od jednog na 200 su sisavci. A i od tog broja veliki udio čine glodavci. Gledano s pozicije bioraznolikosti svijeta, mi sisavci činimo tek mišju šaku na planetu punom buba.

Od tih buba veliku većinu čine biljojedi po tropima. Pa ako želiš doznati potpunu bioraznolikost svijeta i pravu stopu izumiranja, moraš doznati koliko vrsta buba žvače lišće svake vrste tropskih stabala. A prije nego što ih izbrojiš, moraš ih sve imenovati. I tu uskaču taksonomi. Biolozima je bilo vrlo teško definirati što je to vrsta, posebno kad se pokazalo da organizmi često žive u kontinuumu, sve teže je postalo razlikovati jedne od drugih pri otkrićima sve srodnijih vrsta.

Najšire prihvaćena definicija je ona biologa Ernsta Mayra koji je rekao da je vrsta definirana jedinkama koje se razmnožavaju samo između sebe, ili barem samo između sebe u uobičajenim okolnostima. Taksonomi ne imenuju samo pojedine vrste, nego i objašnjavaju kako se vrste odnose jedna prema drugoj. Mnogi su znanstvenici potrošili život pokušavajući smisliti koherentni sustav svih vrsta svijeta. Aristotel se najviše ravnao prema tome kako se kreću.

Klimatske promjene More će rasti do 10 metara, pogledajte Jadran 2100.

I čini se da je jako puno vremena proveo na Lesbosu, razbijajući glavu o tome jesu li vlasulje i spužve životinje, biljke ili biljke nalik životinjama. A onda je u doba prosvjetiteljstva, u 18. stoljeću, Carl Linnaeus sve promijenio. Postao je "Isaac Newton biologije". Otišao je na ekspediciju u Laponiju u Švedskoj koja je inspirirala još 17 drugih znanstvenika da odu u velika istraživanja po svijetu. Sedam ih se nije vratilo, ali je na osnovu rada svih njih skupa, Linnaeus imenovao 7700 vrsta biljaka i 4400 vrsta životinja.

Puno onoga što je on klasificirao, narednih stoljeća moralo se klasificirati iznova. Ali je svijet zadužio time što je smislio odličan sustav. On je rekao da svaka vrsta mora imati dvije riječi u imenu; prvu koja označava rod, a drugi dio da čini ime same vrste. Koliko je to briljantno pokazuje slučaj s čovjekom – homo sapiensom. Dio "homo" označava da su nam u prethistoriji srodnici bili homo erectus i homo habilis.

A to je dalo prostora i taksonomima da se zafrkavaju, kao s odabiranjem predsjednika za izvor inspiracije – bushi, obamai, donaldtrumpi – posljednji je izrazito "izblajhana" vrsta moljca. Brazilski vilin konjic dobio je ime tagediae, kako bi obilježili puknuće brane iz 2015. Neki se zabavljaju i smišljanjem rime. Kao Terry Goslinger koji je morskom pužu iz roda Tgurunna s Hawaiija dao ime kahuna, pa je nastalo Thurunna kahuna. On je u karijeri imenovao između 300 i 400 vrsta morskih puževa.

Oni su, kao i koraljni grebeni, na glasu kao posebno osjetljivi na rastuće temperature mora uslijed klimatskih promjena. Neki znanstvenici smatraju da će sve kiseliji oceani uništiti sve koraljne grebene u narednih između 50 i 100 godina. Gosliner je puno optimističniji, te ističe sposobnost koraljnih grebena da se nakon udarca od njega i oporave. I dok koraljnim grebenima u morima prijeti nestanak, jedna gora kriza prijeti kukcima na kopnu. Prave dimenzije toga znanstvenici tek odgonetaju.

Tu se opet javlja problem da entomolozi prvo moraju shvatiti koliko kukaca uopće ima na svijetu. Erwin je tom problemu prionuo u Panami, i to tako da je ispod jednog stabla koje je odabrao, postavio plastičnu pokrivku, potom žestoko poprskao cijelo stablo totalnim insekticidom i pričekao dok su sve mrtve bube popadale na pokrivku. Narednih mjeseci ih je brojao i klasificirao. Ispalo je da je na tom jednom stablu živjelo 1200 vrsta kukaca.

Više od 100 ih je živjelo samo na tom stablu i više nigdje drugdje. Prema tome, on je zaključio da je na svakom hektaru prašume živjelo 41.000 zasebnih vrsta, te da diljem svijeta postoji 30 milijuna vrsta kukaca. Postao je jako čuven i štovan. Po njemu su nazvali 47 vrsta, dva roda, jednu potporodicu i jednu podvrstu. No, mnogi su entomolozi bili skeptični prema njegovim proračunima i pokušavali su taj broj smanjiti. Njega nisu pokolebali.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"To je poput Wyatta Earpa i Billyja the Kida. Ti klinci po meni pucaju nasumice. A nitko od njih nema nikakvih podataka. Samo sjede u svojim uredima i nabacuju se brojkama", kazao je. On čak smatra da je pravi broj još i veći, da seže između 80 i 200 milijuna vrsta. I da veliki broj njih izumire bez da ih itko prepozna. Beskralježnjacima posvuda prijete klimatske promjene i gubitak prostora za život. Iz Njemačke je nedavno stigao izvještaj da se broj kukaca u odnosu na 1989. smanjio za 75 posto.

To užasno brine entomologe diljem svijeta. Kada je Brian Fisher iz Kalifornije 1993. krenuo u potragu za mravi na Madagaskaru, očekivao je da će otkriti poneku novu vrstu. Kad: "Sve je bilo novo. Bilo je kao da sam se vratio u 30-e." Otkrio je više od 1000 novih vrsta mrava, uključujući i neke čije su se jedinke hranile isključivo krvlju njihovih mladih jedinki. Njih je nazvao "Drakula mravi". 1000 nije malo, ali znanstvenici su ih otkrili 16.000. Do sada. Mi, obični, razlikujemo ih po veličini ili boji.

POMOR Glad ubila na tisuće pingvina s Antarktike

No, za stručnjake poput Fishera oni se jedni od drugih razlikuju kao različite pjevice za stručnjaka za ptice. Od njegovog izleta na Madagaskar, došlo je do velikog uništavanja šuma na otoku. Danas je netaknuto još samo 10 posto. On kaže da može zamisliti da Madagaskar za 50 godina više neće imati nikakvu šumu. Što to dalje znači objasnila je Wendy Moore iz Arizone koja je rekla da mnogi kukci ovise o jednoj isključivoj vrsti biljke.

"Kad nestane jedna vrsta šume, nestaju i tisuće, deseci ili stotine tisuća vrsta. Uništavanje šuma odnosi nam nebrojene milijune vrsta", kaže Erwin. Čak i ako ne znamo što se točno događa s brojem vrsta, činjenica je da se smanjuje naprosto njihova populacija. O tome svjedoči slučaj Njemačke. Claire Régnier iz francuskog Muzeja za povijest prirode procjenjuje da je do sada nestalo već 130.000 beskralježnjaka. O tome svjedoči niz anegdota.

Primjerice ona okolišnog novinara Michaela McCarthyja koji je svojedobno napisao da bi prije, dok je vozio automobil kroz prirodu, poslije imao kompletno staklo puno mrtvih buba. Posljednjih godina to se više ne događa. U tome veliku ulogu igraju insekticidi, posebno u Europi, ali Erwin ne sumnja da je glavni razlog klimatske promjene. I to zato što je u prašumama Ekvadora, gdje nema nikakvih insekticida, primijetio da je tijekom posljednjih 35 godina prašuma naprosto počela umirati.

Posljedice je teško i zamisliti. Kukci na svijetu postoje 1000 puta dulje nego ljudi. Oni su uvelike oblikovali način na koji postoji život. Oni oprašuju biljke, imaju svoje mjesto u hranidbenom lancu, oni su na kopnu ono što je plankton u moru. Kad bi kukci nestali, čovječanstvo bi se održalo još samo nekoliko mjeseci, a nestala bi i većina vodozemaca, gmazova, ptica, sisavaca kao i biljka cvjetnica. Svijet bi prekrio sloj leševa raznih bića i sasušena stabla koja nikako ne bi trunula.

Zemlja bi se vratila u stanje u kakvom je bila u Siluru prije 440 milijuna godina kad je život tek počeo izlaziti na kopno. Očuvanje kukaca u zatočeništvu je pak jezivo težak zadatak. Polarni medvjedi i kakva vrsta kita su ista priča, ali neka buba s planina Gaoligong i iz Yunnana sasvim su različite. Kako to ide znanstvenici su iskusili na primjeri parka prirode Antioch Dunes National Wildlife Refuge, mjesta kod Berkeleyja u Kaliforniji nekoć bile velike dine pijeska.

Činilo se to kao pustopoljina, kao mala Sahara, ali dom mnogih životinja i biljaka kojih nije bilo nigdje drugdje. Desetljećima biolozi nisu shvatili da su još od 1906. ljudi to mjesto vidjeli kao izvor jeftinog građevinskog materijala, posebno nakon rata i eksplozije izgradnje stanova. U 1960-ima su shvatili da su preostale samo dvije vrste endemskih biljaka i jedna prekrasna vrsta leptira. Nakon što su ljudi u 80-ima tamo organizirali rezervat, broj leptira se stao naglo podizati. A danas se jedva drže na životu.

MRAČNA PREDVIĐANJA Toplinski val Lucifer u Hrvatskoj će biti sve češći

Prema posljednjem brojanju ostalo ih je tamo još samo 67 jer oni legu jaja samo na toj jednoj vrsti biljke, takvoj koja izumire jer ju guši korov koji se sad tamo širi. Američke resorne vlasti potom su krenule u očajničke mjere da vrate prirodi nazad dio onoga što je nestalo. Počeli su nasipati ogromne količine pijeska koji će ugušiti korov i ostaviti mjesto samo za vrste koje su tamo nekoć bile. "Ako ne možemo već spasiti okoliš, možemo barem vratiti te leptire", kazao je voditelj rezervata Don Brubaker.

Na pitanje vrijedi li tolikog truda spašavanje jedne vrste leptira, odgovorio je: "Zašto štitimo vrste? Zašto ne? Zato što je to ono što radimo, nastojimo planet održati tako da i dalje funkcionira." Usto, kako je rekla Sarina Jepsen, direktorica društva za očuvanje prirode Xerces kod Portlanda u Oregonu, pokazalo se da je kukcima za opstanak vrste često dovoljan i samo mala površina nedirnutog okoliša. No, za druge vrste to u pravilu nije dovoljno, jer sve vrste ovise jedne o drugima.

Pa ako se strepnje entomologa obistine, u sljedećem stoljeću možemo očekivati milijune, ako ne i desetke milijuna izumrlih vrsta. Tu se dolazi do onoga čime je long-read u Guardianu i počeo. Toliko njih nikada se neće otkriti. Problem je u tome što čak i beskičmenjaci nisu tek imena ili točke na evolucijskom stablu ili specifičan niz DNK. Oni u sebi sadrže bezbrojne milenije krajnje složenih uzajamnih odnosa sa životinjama i biljkama, s tlom, zrakom i vodom.

Svaka pojedina od tih nebrojenih milijuna vrsta sa sobom nosi ponašanje kao svjedočanstvo o ponašanju koje smo tek počeli uočavati; kemijski trikovi tijekom milijuna generacija, cijeli svijet mimikrije i nasilja, majčinske brige i načina prehrane. Znati da sve to nestaje, poput je gledanja biblioteke kako je proždire plamen, bez da postoji mogućnost da se uzme i jednu jedinu knjigu.

Strumigenys reliquia vrsta je mrava za koju je George Monbiot čuo da se o njoj na Akademiji znanosti u Kaliforniji priča s puno topline. Ta vrsta je predator i vrlo je rijetka. Otkrio ju je 1986. Phil Ward sa Sveučilišta Kalifornija, i to na komadiću šumovitog tla površine dva hektara, samo nekoliko kilometara od svog ureda. Vrstu nitko nije uočio nigdje drugdje, a Ward smatra da zna i zašto. Rijeke u Kaliforniji nekoć su bile obrubljene divovskim šumama teških, vodootpornih vazdazelenih hrastova.

Geolozi smatraju da su takve šume tamo postojale najmanje 20 milijuna godina. Povijesni opisi prvih bjelačkih doseljenika i istraživača opisuju kako su izgledale. Pisali su da su jata divljih gusaka bila tolika da su mogla "zamračiti nebo", da su lososi gušili vodotoke, da su se grizliji okupljali na hranjenju žirevima u skupinama od 100 i više medvjeda.

Borba za Zemlju Macron i Schwarzenegger: Klimu ćemo spasiti i bez Trumpa!

Danas, osim nekoliko raštrkanih rali (jedan ral je otprilike 50 puta 100 metara) poput onoga što je Ward pronašao u Okrugu Yolo, te su šume nestale. Odavno su posječene bilo za ogrjev ili za oslobođenje tla za farme kako bi se mogli saditi paradajzi ili bademi. Lososi i grizliji odavno su nestali. Ostalo je samo još nešto malo mrava. Kao jedino sjećanje.