Niz katastrofa koje je prouzročio uragan Irma, ponukao je Slavoja Žižeka da za Independent napiše članak u kojem objašnjava svoja razmišljanja o tome da čovječanstvo, koje je jedva do kraja svjesno katastrofe klimatskih promjena koja mu prijeti, povrh toga savršeno nesvjesno i koliko se dovelo u poziciju da više ništa nije sigurno i da je pitanje koliko još može išta spasiti.
Čitajući i gledajući izvještaje o razarajućim učincima uragana Irma, prisjetio sam se Trisolarisa, neobičnog planeta iz romana "Problem tri tijela", ZF remek djela, Liua Cixina. Znanstvenik je uvučen u igru virtualne stvarnosti "Tri tijela" u kojoj se igrači nađu na planetu Trisolaris, čija tri sunca izlaze i zalaze u čudnim i nepredvidljivim intervalima; ponekad su daleko, predaleko i užasno je hladno, ponekad su preblizu, te je tada razorno vruće, a ponekad ih nema kroz dulje vrijeme.
Igrači na neki način mogu i dehidrirati dok se suočavaju s najgorim godišnjim dobima, a život je konstantna borba protiv očito nepredvidljivih elemenata. Usprkos tome, igrači polako pronalaze načine za izgraditi civilizaciju i pokušavaju predvidjeti čudne cikluse toplog i hladnog vremena. Ne pokazuje li fenomen poput Irme da se naš planet postepeno pretvara u Trisolaris?
Razarajući uragani, suše i poplave, da ne spominjemo globalno zatopljenje, za to sve ne upućuje na to da svjedočimo nečemu čiji je jedini primjereni naziv "kraj prirode"? Prirodu ovdje treba shvatiti u tradicionalnom smislu redovite izmjene godišnjih doba, pouzdane pozadine ljudske povijesti, nešto na što možemo računati da će uvijek biti tu.
Autsajderu je teško i zamisliti kako izgleda da kad prostrano, gusto naseljeno područje nestane po vodom, tako da se milijuni ljudi lišavaju osnovnih koordinata svog životnog prostora: zemlje s poljima, ali i kulturnih spomenika koji su bili dio njihovih snova, više nisu tamo. Tako da, iako usred vode postaju ribe bez vode, kao da im okoliš uzima tisuće generacija jer počinje pucati sama osnova njihovih života. Slične katastrofe su, naravno, vjekovima poznate, neke čak i iz prapovijesti čovječanstva.
Ono što je danas novo, budući da živimo u razočaranoj postreligijskoj eri, jest to da takve katastrofe više ne mogu biti značajne kao dio većeg prirodnog ciklusa ili kao izraz božjeg gnjeva. Tako je 1906. William James opisao svoju reakciju za potres: "Emocija se sasvim sastojala od euforije i divljenja. Euforija po živopisnosti koju bi takva apstraktna ideja kao potres mogla preuzeti kad se konkretno potvrdi i prevede u razumnu stvarnost/... /i divljenje na način kojim bi se krhka malena drvena kuća mogla održati usprkos takvom udaru.
Nisam osjetio ni trag straha; bilo je čisto zadovoljstvo i dobrodošlica." Koliko mi ovdje i sad daleko od razbijanja samih osnova jedinog životnog svijeta? Priroda je sve poremećenija, ne zato što prekomjerno opterećujemo naše kognitivne kapacitete, nego prije svega zato što ne možemo usavršiti efekte vlastitih intervencija u svoj smjer – tko zna kakve će biti krajnje posljedice našeg biogenetičkog inženjeringa ili globalnog zagrijavanja?
Iznenađenje dolazi od nas samih, tiče se nejasnosti kako se sami uklapamo u sliku: neprobojna mrlja na slici nije neka kozmička tajna poput misteriozne eksplozije supernove, mrlja smo mi sami, naše kolektivno djelovanje. To je ono što nazivamo "antropocen", nova epoha u životu našeg planeta u kojoj se mi, ljudi, više ne možemo osloniti na Zemlju kao rezervoar spreman apsorbirati posljedice naše produktivne aktivnosti. Moramo prihvatiti da živimo na svemirskom brodu Zemlja za čije smo uvjete sami odgovorni.
Do trenutka kad budemo dovoljno moćni za utjecati na najosnovnije uvjete našeg života, moramo prihvatiti da smo samo još jedna životinjska vrsta na malom planetu. Novi način da se povežemo s našom okolinom je neophodan onda kada to uvidimo: trebali bismo biti skromni agenti koji surađuju sa svojom okolinom, koji trajno pregovaraju o tolerantnom nivou stabilnosti bez a priori formule koja bi nam jamčila sigurnost.
Znači li to da bismo trebali preuzeti obrambeni pristup i potražiti novu granicu, povratak (ili prvenstveno pronalazak) neke nove ravnoteže? To nam predlaže predominantna ekologija, a isti zadatak slijedi i bioetika u pogledu biotehnologije: biotehnologija prati nove mogućnosti znanstvenih intervencija (genetske manipulacije, kloniranje...), a bioetika nastoji nametati moralna ograničenja na ono što nam biotehnologija omogućava da činimo.
