Je li ovo lice Marije Magdalene?
U srednjovjekovnom gradiću na jugu Francuske, kripta ispod bazilike skriva jedan od najpoznatijih svjetskih skupa ljudskih ostataka, lubanja i kosti za koje se priča da pripadaju Isusovoj pratiteljici Mariji Magdaleni. Sada su znanstvenici i umjetnici koristili ostatke kako bi rekonstruirali kako bi ova žena izgledala da je živa.
Rekonstrukcija lica temelji se na računalnom modeliranju lubanje i prikazuje ženu s šiljastim nosom, visokim jagodicama i okruglim licem. Za one koji vjeruju da su to kosti Marije Magdalene, ovo je lice jedne od najzanimljivijih žena katoličke crkve.
"Nismo sigurni da je to prava lubanja Marije Magdalene", kaže Philippe Charlier za National Geographic, biološki antropolog sa Sveučilišta Versailles. "Ali bilo je vrlo važno izvući je iz anonimnosti." Charlier je obavio rekonstrukciju s Philippeom Froeschom, vizualnim forenzičarom.
Marija Magdalena tisućama godina je kontroverzna figura unutar katoličke crkve. Počevši od petog stoljeća, prikazivali su je kao prostitutku, a popularne nedokazane teorije također su je prikazivale kao Isusovu ženu.
U intervjuu za National Geographic iz 2004. godine, profesorica Karen King u Harvardu, objavila je da jedini konkretni dokaz Magdalenine uloge upućuje na nju kao sljedbenica Isusa. U to vrijeme, Kingova je tvrdila da je Magdalena možda odigrala ključnu ulogu u razvoju ranih temelja kršćanstva.
Glasine da su njezini ostaci bili na jugu Francuske dobila je na popularnosti 1279. godine, piše Rebecca Lea McCarthy u knjizi Porijeklo magdalenskih praonica. Od tada, McCarthy je napisala, njezini ostaci su "pronađeni" u najmanje pet drugih regija.
Unatoč neosnovanim dokazima o tome što se dogodilo Mariji Magdaleni, Froesch i Charlier željeli su otkriti lice iza glasovite lubanje iz Sv. Maximina.
Dvojac je zainteresiran za lubanju već tri godine kada je Froesch bio na jugu Francuske da radi na rekonstrukciji lica za drugu lubanju. Otišao je u obilazak malog grada i, dok je obilazio baziliku, istraživao je kriptu gdje se lubanja nalazi iza stakla.
Budući da je lubanja zadnji put proučavana 1974. godine, stakleno kućište u kojem je smješteno zaključano je. Istraživači su taj problem zaobišli uzimanjem više od 500 fotografija koje su pokazivale različite kutove lubanje. Na temelju tih fotografija, bili su u stanju stvoriti 3-D model lica koji je pokazao karakteristike kao što su veličina lubanje, jagodice i struktura kostiju.
Iz tih informacija uspjeli su otkriti da je lubanja pripadala ženi koja je umrla u starosti od oko 50 godina i koja je bila sredozemnog podrijetla. Oblik nosa i drugih značajki određen je pomoću trigonometrijskih omjera temeljenih na karakteristikama koje su u skladu s dobi, spolom i nacionalnošću lubanje.
Fotografije kose pronađene na lubanji pokazale su da žena ima tamno smeđu kosu, a ton kože određen je na temelju tonova koji se tipično vide u mediteranskim ženama. Vrsta gline koja se povijesno koristi za sprječavanje ušiju također je vidljiva na niti kose.
Neke osobine, kao što su težina i izraz lica, bile su podložne interpretaciji Froescha i Charliera.
Prema Froeschu, njihov se proces razvija na temelju forenzičkih tehnika koje je razvio američki FBI i obično se koristi u istragama zločina.
U budućnosti, Charlier bi želio provesti više istraživanja s lubanjom izvan zaštitnog stakla. Tehnike kao što je datiranje ugljika, koje mogu utvrditi doba artefakta, mogu se izvesti samo uklanjanjem malih dijelova lubanje a to Katolička crkva nije dopustila.
Također se nada da će jednog dana provesti DNK testove na ostacima kako bi se utvrdilo geografsko podrijetlo.
I Charlier i Froesch tvrde da su istraživanja provedena neovisno o crkvi i akademskom istraživanju, ali su slike podijelili s vjerskim vođama u gradu, za koje kažu da su zadovoljni rekonstrukcijom.
Mogućnost rada na tako poznatoj osobi, kaže Froesch, "bio je vrlo emocionalan posao za nas".
Dok istraživači za sada imaju samo lice, nadaju se da će jednog dana rekonstruirati cijelo tijelo na temelju bedra i rebra povezanih s lubanjom.