Kultura
12155 prikaza

Čudesna priča o Isusovoj supruzi: Prvi dokazi nisu krivotvorina

Priča o Isusovoj supruzi
Screenshot Youtube
"Evanđelje po Isusovoj supruzi" pisano je na autentičnom papirusu, autentičnom tintom, pa ipak ga se često žigoše kao krivotvorinu

The Atlantic je odlučio zaigrati vrlo tvrdo, te je pokrenuo pravi novinarski istraživački projekt kako bi istražio je li antički spis koji dokazuje da je Isus bio oženjen, autentičan. Riječ je o komadiću papirusa s kojim je u javnost 2012. izišla vodeća stručnjakinja za rano kršćanstvo s Harvarda Karen L. King.

Komad papirusa izazvao je strašne potrese među stručnjacima zato što, među ostalim, sadrži tekstualni fragment: "... Isus im je rekao: 'Moja supruga...'" Dakle, upućuje na to da je Isus imao suprugu. Točnije, kako objašnjava King, upućuje na to da je dio najranijih kršćana, onih koji su živjeli još u antička vremena, vjerovao da je Isus imao suprugu.

Komad papirusa zato se danas naziva i "Evanđelje po Isusovoj supruzi". Vrlo brzo su se počele širiti optužbe da je dokument krivotvorina. Strasti su se razbuktale, što ne čudi, imajući u vidu tabu u Rimokatoličkoj crkvi o seksu i braku, posebno ukoliko je riječ o svećenicima, a onda na sve to još ide i tvrda i nepokolebljiva vjera da su četiri evanđelja iz Novog zavjeta jedini autentični spisi iz Isusovog života.

"Evanđelje po Isusovoj supruzi" | Author: public domain public domain

Bez obzira na to što je riječ o četiri od mnoštva spisa koji su postojali u antičko doba. Jedino što ova četiri razlikuje jest to što su, nakon što je bizantski car Konstantin prihvatio kršćanstvo kao službenu vjeru u četvrtom stoljeću, crkveni vođe oko njega odabrali baš ta četiri kao službene. Bilo je to neophodno za religijsko i političko konsolidiranje, ali su time, kao kolateralne žrtve, izvisili svi ostali kršćani koji su kršćanstvo doživljavali sasvim drugačije, a nisu imali ništa upitnije argumente od vođa iz Konstantinopola, ali su bili žigosani kao heretici.

Što se tiče "Evanđelja po Isusovoj supruzi", analize papirusa pokazale su da je on autentičan, odnosno, ovisno o ovom ili onom ispitivanju, da potječe najranije nekoliko stotina prije nove ere, a najkasnije iz 700. godine. Pokazalo se da je autentična i tinta, bar što se tiče sastava, jer u sebi ne sadrži ništa što nisu običavali koristiti antički Kopti dok su pisali svoje tekstove u osvit kršćanstva po Egiptu.

Na kraju su se kritičari, a ne treba isticati da ih je najviše bilo iz medija iz Vatikana ili bliskog vezanih uz Vatikan, dohvatili jedne pravopisne pogreške u tekstu. To je bilo dovoljno mnogima, čak i nekim stručnjacima, da definitivno pokopaju papirus kao krivotvorinu, što nije previše znanstven pristup. Takvim zaključkom odiše čak i tekst na Wikipediji.

Međutim, ista takva pogreška nalazi se i u tekstu iz Evanđelja po Tomi. To je evanđelje biskup Euzebije još u četvrtom stoljeću osudio kao heretičko. Dakle, postojalo je još onda. Pa, ako je pravopisna pogreška u prvom, autentičnom koptskom tekstu identična kao i u drugom, za koji je nedvojbeno utvrđeno da papirus i tinta nisu upitni, neobično je ustrajati na tvrdnji da je drugi krivotvorina.

A tu je i nezgodna činjenica da teorija o Isusovoj supruzi nije nikakva revolucinarna teza. Jedan od neupitno autentičnih arheoloških dokumenata je i Evanđelje po Filipu, napisano između 150. i 350. godine, u kojem se navodi da je "Isus često ljubio Mariju Magdalenu u..." Kao i u slučaju "Evanđelja po Isusovoj supruzi", i ovdje je bila riječ o navodnom problematiziranju Isusove iznimne ljubavi prema Mariji Magdaleni, većoj nego prema bilo kojem drugom učeniku.

Evanđelje po Tomi | Author: public domain public domain

The Atlanticova novinarka zato je krenula s podacima koje je dobila od profesorice King, a koja je vezana obavezom čuvanja tajne o prethodnim vlasnicima, kako bi utvrdila liniju vlasništva papirusa. Profesorica King, sa svoje strane, ustraje da linija vlasništva nije upitna.

Novinarka je tako doznala da je osoba koja je dokument dala King, tko god to bio, papirus dobila od izvjesnog Nijemca Hans-Ulricha Laukampa 1999., koji je pak do papirusa došao u Potsdamu u Istočnoj Njemačkoj 1963. Ispostavilo se da je Laukamp doista nakratko živio u SAD-u 1999., kao i to da je jedan od suvlasnika tvrtke čiji je danas pokojni Laukamp također bio suvlasnik, bio izvjesni Walter Fritz.

A točno taj Walter Fritz imao je 1995. tvrtku nazvanu "Nefer art", očita aluzija na antički Egipat. Ispalo je da je on čovjek koji je 2011. poslao papirus na stručno ocjenjivanje profesorici King, i to zato što je ostao šokiran kad mu je, umjesto očekivanih 5000 dolara za to, izvjesni trgovac umjetninama ponudio čak 50.000.

Čuvši kome je poslao papirus na analizu, trgovac umjetninama se razljutio i prekinuo komunikaciju. Tu se postavlja i pitanje koji bi to tako izvrstan krivotvoritelj bio spreman napraviti tako početničku pogrešku i slati nešto poput takvog papirusa jednoj od najvećih stručnjakinja u svijetu za to područje?

Ispostavilo se čak i da bi pismo iz 1982. koje je Laukamp slao profesoru Peteru Munrou, egiptologu s Freie Universität Berlin, kojim ga poziva da provjeri autentičnost papirusa, zapravo nesporno. Kao i Munroovo mišljenje.

Na kraju je Walter Fritz pristao pismeno jamčiti novinarki da niti on, niti osoba koja je posjedovala papirus prije njega, nisu krivotvorili taj dokument.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.