Zbog njega je otišao Đikić, a nije kadar napisati svoje ime
Činjenica je da se to moglo dogoditi bilo kome. Prezimena Anđelić, Anđelović, Anđelinović i još nekoliko varijanti na osnovu imenice "anđeo" lako mogu podsjetiti jedno na drugo, pa u neke dane u koje se posebno zgodno posloži životna ironija, nije neobično da se dogodi i spektakularan gaf rektora Sveučilišta u Splitu.
Ono što se dogodilo Šimunu Anđelinoviću boli čak i više već samim time što je gaf trivijalan – pogrešno su mu urezali prezime u spomen ploču, Anđelović umjesto Anđelinović – kao i time što je riječ o gradu poput Splita, koji je na pladnju dobio trenutak koji je trebao označiti trijumf osobne taštine.
Zapravo, kad se malo bolje razmisli, možda se to i nije moglo dogoditi baš bilo kome. Anđelinović u svojoj profesiji, medicini definitivno nije truba i, ako bi se gledalo prema tome s kakvim pedigreom je izabran na rektora u mandatu od 2014. do 2018., dugogodišnji predstojnik Kliničkog zavoda za patologiju, sudsku medicinu i citologiju u Splitu definitivno bi bio jako dobar izbor.
Rektor Anđelinović, međutim, pokazao je u slučaju demonstrativnog odlaska hrvatskog znanstvenika Ivana Đikića sa Sveučilišta u Splitu, gdje je na Medicini predavao 15 godina, a usto vodio i Laboratorij za istraživanje tumora. Đikićev odlazak u Njemačku bio je posljedica reakcija ljudi iz državne administracije i administracije hrvatskih sveučilišta, odnosno izostanak reakcija, nakon izbijanja skandala s tadašnjim ministrom znanosti Pavom Barišićem.
Đikić se pridružio optužbama da je Barišić svojedobno plagirao znanstveni rad na Sveučilištu u Augsburgu, tražio je njegovu smjenu/ ostavku, no do nje nije dolazilo. Nije dolazilo do ostavke nit nakon što je početkom 2017. pukla i bruka da je Barišić bio u sukobu interesa jer je u ime svog ministarstva potpisao financiranje znanstvenih skupova u čijoj je organizaciji i sam bio. Pa kad je Đikić to spomenuo, Anđelinović je zabio čavao u lijes njihovog odnosa.
"Hrvatska je premala država u kojoj smo svi u sukobu interesa. I kolega Đikić je u sukobu interesa jer je na istoj katedri i njegov kum i supruga od kuma," kazao je rektor splitskog sveučilišta.
Đikić je bio šokiran em time da mu se nabija sukob interesa, em time da je, kao, sasvim OK da su u Hrvatskoj svi nekako u sukobu interesa, "jer smo mala država". Pokušao je Đikić privoljeti barem dekana Medicinskog fakulteta da tada podigne glas. No, ovaj, pričao je poslije Đikić, kao da se uplašio i nije reagirao. Đikiću se više nije dalo ostajati u toj zemlji i otišao je.
Na trenutak, u ožujku ove godine, vode su se ustalasale kad je augsburško sveučilište objavilo svoj nalaz da Barišić, sad već bivši ministar, svoj rad nije plagirao. Barišić je tada ustvrdio da je ekskulpiran od krivnje za plagijat, no Đikić je uzvraćao da Augsburg "nije ustvrdio da nije bila riječ o autoplagijatu", te je bivšeg ministra optužio da je nešto već napisano u vlastitom znanstvenom radu, objavio još jednom, odnosno da je još jednom prikazao da je riječ o izvornom radu.
Premijer Plenković tada je javno pozvao sve žestoke kritičare da se Barišiću ispričaju, što ovima, posebno Đikiću, nije padalo na kraj pameti. Možda se rektor Anđelinović otada opustio, svakako da je cvao od sreće kada je Vlada iz Zagreba odobrila Sveučilištu u Splitu novac da kupi zgradurinu Poljičanka kako bi tamo napokon, kao svoj na svome, mogao odahnuti Filozofski fakultet u Splitu. I tada je Anđelinović napravio onaj potez zbog kojega će ga gnjaviti do kraja života.
U onako ludom mediteranskom gradu još bi mu i zaboravili što je otkrivao spomen ploču sam sebi, tipa: novci za ovu zgradu nabavljeni su u mom, nemojte da se to nikada ne zaboravi, u mandatu mene kao rektora! A onda je uletio tipfeler. I to još u kamenu, taman k'o Bog da se ne može pobrisati gumicom, isprati nekim sredstvom ili bilo čime takvim.
Takve autogolove povijest i inače obožava, a kad je riječ o takvom gradu, usto o čovjeku kojemu još uvijek nisu zaboravili Đikićev kostur iz ormara, onda javnost nastupa brutalno, tako da se zapita koliko je doista vrijedilo provociranje znanstvenika svjetskog kalibra da ode iz zemlje u kojoj drugo najveće sveučilište vodi čovjek koji, tako ispada, nije kadar sročiti niti vlastito prezime na spomen ploči koju diže sebi u čast?