Oduvijek su ljudi imali potrebu ostvariti bliskost. Kakvi god da izvana jesmo, fizički ili karakterno, kakvog god ekonomskog ili obrazovnog statusa bili, žudimo za tim da nas druga osoba vidi dublje i istinskije. Neprestano tragamo za onim jednim trenutkom ostvarenja bliskosti kad sve ove nabrojane karakteristike postanu nevažne, jer smo zapravo nekome najbolji, baš takvi, unatoč i usprkos, trajno i nepokolebljivo.
Emocionalno i tjelesno da doživimo ljubav, pa čak i ako marširamo za odanost Trumpu ili se neiscrpno borimo za potlačene, vjerujem da tu želju i isto gorivo za život dijelimo svi, barem gotovo svi.
Doživljaj ljubavi, iako univerzalan, spada u najintimnija iskustva svakog pojedinca, čuva se i ne dijeli sa svakim jer ništa nije posebnije od vlastite ljubavne priče. Osim kad ljubav tražite u reality emisijama, osim kad se pomiješaju razine privatnog i javnog, do te mjere da se na prezasićenom tržištu koje je nadišlo rad, pa i samog čovjeka kao robu, sad globalno traži životna priča, najdublje tajne i emocije, nagoni i slomovi uživo.
Tad najdublja intima i gubljenje ljudskog dostojanstva budu prevedeni u opis: zabavna televizijska emisija. Osim što je prema mnogim istraživanjima u svijetu uočeno kako je gotovo svakom kandidatu koji je sudjelovao u reality emisijama trebala stručna pomoć nakon izlaska iz takvog psihološkog eksperimenta da bi ponovo imao kvalitetu života otprije i povratio osjećaj dostojanstva, može se uočiti još nekoliko posljedica koje takvi sadržaji imaju na sudionike i na šire društvo.
Ili, možda točnije, može se uočiti direktna veza između velike popularnosti nešto sofisticiranijih gladijatorskih igara koje gledamo više nego ikad i vrijednosti društva u kojem živimo. Samim time, priopćenje grupe hrvatskih psihologa otprije desetak dana kojim pozivaju na akciju odbijanja poziva za nastup u TV realityjima kako bi obranili dignitet struke i sudionika u takvim emisijama čini se kao smislena i rijetka borba za obranu, prvo znanosti, a drugo - ljudskog dostojanstva.
Na taj čin bili su potaknuti kratkim i efektnim pozivom jedne velike komercijalne televizijske kuće koji je mnogima od njih stigao na mail adresu, a dio pisma jedna je od potpisnica priopćenja, psihologinja i terapeutkinja Jasenka Pregrad, prilikom intervjua dala na uvid medijima. Poziv je glasio:
"Tema emisije je ljubav, odnosno traženje budućeg bračnog partnera kandidatima koji nam se prijave za sudjelovanje. Između ostalog, za sadržaj te emisije su potrebiti stručnjaci iz područja psihologije, sociologije, astrologije i bračnog savjetovanja". Odakle krenuti? Preskočimo možda devalvaciju pojma "ljubav" koji bi zaista u slučaju njezina prikazivanja od strane ovakvih produkcija trebalo zaštiti Ustavom.
Preskočimo i dio u kojem će stručnjaci biti "potrebiti" što bi značilo da oni trebaju televiziju, a ne televizija njih, što nam ujedno govori dovoljno o stručnosti osobe zadužene za slanje poziva i temeljnom nepoznavanju jezika. U ovom kratkom i nebuloznom pismu usredotočimo se na stručnjake. Kao i ljubav, i pojam stručnosti / stručnjaka / struke u posljednje je dvije godine, još od takozvane Karamarkove vlade stručnjaka, preplavio javni prostor.
Građanima je, zasićenim korumpiranim i prijetvornim političarima, iz šešira ponuđen lik stručnjaka koji nije kontaminiran ideologijom i kod kojeg se cijene druge kvalitete. Svima koji donekle prate domaću političku scenu vrlo brzo je postalo bjelodano da su isti likovi na sceni zaogrnuti u drugu laž, da je ideologija ipak bila najvažnija te da se odljev stručnjaka iz Hrvatske unazad dvije godine, jer im se svakodnevno oduzima dignitet, intenzivirao više nego ikad.
Zadnji primjer još je svježa sramota zatvaranja znanstvenog laboratorija profesora Đikića u Splitu iz tog istog razloga. Ipak se čini kako kreativci iz televizijske kuće još vjeruju da će njihov ispražnjen pojam "stručnjaka" kod nekoga od pozvanih izazvati da se osjeti polaskanim.
Tako dolazimo do druge razine problema s pozivnim pismom. Budući da su u istoj rečenici, u istu ravan dovedeni psiholozi, sociolozi i astrolozi, jedini tko bi se u tom društvu mogao osjetiti polaskanim jest Vera Čudina i slični, kako ih ispod imena tituliraju, vizionari. Od tri nabrojana područja iz kojeg su "potrebiti" stručnjaci, treba naglasiti, mada bi trebalo biti samorazumljivo, da se radi o dvije znanstvene discipline i o jednoj pseudoznanosti.
Da postoji značajna razlika između toga da se godinama školujete i rezultate vaših spoznaja temeljite na znanstvenim istraživanjima i toga da gledate u zvijezde pa na temelju simboličkog međuutjecaja proričete zbivanja na zemlji i čovjekovu osobnost.
Trebalo bi biti jasno da na suprotnim stranama, a ne u istoj ravni, stoje stručnjaci, sociolozi, koji su godine učenja i rada posvetili proučavanju društva i načinima na koja oblikuju identitet, vjerovanja i ponašanje ljudi ne bi li svojim spoznajama ta društva unaprijedili.
Još je evidentnije o kojoj se razlici radi između psihologije koja se vodi vrijednostima humanizma koje nas uče da tuđi problemi, poteškoće i dileme nisu izvor zabave te da je opći cilj psihološke djelatnosti unapređivanje kvalitete života pojedinca, skupina i ljudske zajednice i vizionarima koji se često zbog svojeg humanizma nađu na sudu. Također, psiholozi ističu, osnovni dokument njihove struke, obvezuje ih da procjene koje čine čuvaju kao profesionalne tajne.
U vremenu koje je globalno prepoznato kao postčinjenično doba, u kojem su vladavinu preuzele alternativne činjenice i svakome od nas je dopušteno da odabere u što će od toga vjerovati, nitko nikoga ne može spriječiti da na YouTubeu gleda nasilje i razna poniženja u reality emisijama, jednako kao ni natjerati da pogleda Rahmanjinov klavirski koncert – sve je stvar osobnog odabira. Samo bi trebalo imati na umu da od potpune propasti jedno društvo čuvaju njegovi stručnjaci.
Baš kao i ovi psiholozi koji su, umjesto da u priglupim emisijama pokupe, za hrvatske uvjete, značajne iznose, odlučili podsjetiti što je to ljubav, dostojanstvo, i rad. Sve suprotno od onoga što ćete vidjeti u realityjima, koji, ne budimo tako strogi, odgajaju vašu i moju djecu. Na kraju tog puta, kad urušenog dostojanstva budu očajni u nemogućnosti da pronađu bliskost, preostat će vam jedino da ih, kao zadnju šansu za spas, odvedete kod nekog dobrog stručnjaka. Ako vam je stalo, s diplomom.
