"Ko je doneo vest o egzekuciji koja je izvršena nad 'majstorom' (Gumiljovim) nije poznato. Sa izvesnom pouzdanošću može se reći samo to da je ta vest prostrujala poput male, separatne magnetne bure nad svim antagonističkim grupama podvojenim jasnim ideološkim i estetičkim programom", piše Danilo Kiš u svojoj priči "Kratka biografija A. A. Darmolotova". Kišove rečenice pale su mi na pamet kad sam dobio informaciju, puno prije nego što je javno objavljena, o smrti Gorana Bare. Vijest je iz nekog razloga poput "separatne magnetne bure" prostrujala internetom, što je znak vremena u kojem živimo. Postoji za to, čini mi se, jedan mnogo dublji razlog: Gumiljov (Nikolaj Stepanovič), kojega Kiš spominje u priči, koji je strijeljan 1921. u Petrogradu, bio je teoretičar akmeizma, pjesničkog pravca koji se pojavio u Rusiji početkom 20. stoljeća, kojega su njegovi sljedbenici nazivali Majstorom, što je prva poveznica s Goranom Barom i prvim javnim reakcijama povodom njegove smrti. Akmeisti su izbjegavali mistiku, pjesništvo su smatrali "osebujnim obrtom", izjednačavali su "lijepo" i "ružno", a da pritom nisu osporavali kulturnu tradiciju. Postoji li bolji i točniji opis pjesništva Gorana Bare? Veže ih, također, i tragični osjećaj života koji je obilježio njihovu poeziju, kao i poeziju rock ikona iz takozvanog "Kluba 27", u koji Bare, po svojim stihovima i po radikalnoj autodestruktivnosti, nesumnjivo pripada.
Po mojemu mišljenju, Bare je, uz Milana Mladenovića iz Ekatarine Velike i Branimira Štulića, bio najveće autorsko ime jugoslavenskog rocka, bez obzira na to što je veći dio njegove diskografije objavljen nakon raspada Jugoslavije i bez obzira na to što je Bare smatrao kako je rock kao pojam profaniran i obezvrijeđen. U jednom intervjuu je izjavio: "Ne volim da me zovu rokerom, to je za mene uvreda. Zato što sam punker. Nisam roker. A drugo, u Vinkovcima su rokeri bili ljudi koji voze motore. Volim više da mi kažu da sam narodnjak nego roker. Narodnjaci su puno iskreniji ljudi nego rokeri". A poznata je još jedna njegova izjava u tom smislu, da je "rock'n'roll svoje odsvirao s pojavom MTV-ja". Mladenovića i Baru veže mnogo toga, obojica su bili rođeni pjesnici i autodestruktivne osobe koje su beskompromisno iznosile svoje stavove, lišene bilo kakvih ideoloških ograničenja i floskula. U jednom drugom intervjuu, što govori u prilog gore iznesenoj tvrdnji, Bare je nazvao Milana Mladenovića i Branimira Štulića dvojicom "najboljih umjetnika koje je ova zemlja ikad imala".
Uz ime Gorana Bare tijesno je povezano ime još jednog izrazitog autodestruktivca, splitskog video umjetnika i redatelja Žare Batinovića. Kad je Batinović umro 2023., u 57. godini, Gibonni, za kojega je Batinović radio većinu spotova, opisao ga je kao izrazito autodestruktivnu osobu: "Trideset godina prijateljstva ne možeš sabiti u jednu sliku takvoga genija i boema, a dok smo u isto vrijeme bili pred njim često bespomoćni da ga vratimo na tračnice i da bude bolji prvenstveno prema samom sebi". Gibonni je, govoreći o Batinoviću, na najbolji mogući način portretirao i Gorana Baru. Batinović je za njega 2011. godine snimio dva genijalna spota za album "Teške boje", za pjesme "Povedi me u noć" i naslovnu "Teške boje". Spot "Povedi me u noć", koji pršti nevjerojatnom energijom, snimljen je kao koncertna snimka, dok je onaj za "Teške boje" kompleksni autorski uradak, koji neki domaći kritičari, s čime se u potpunosti slažem, smatraju najboljim video spotom nastalim u 21. stoljeću, gdje je Batinović opisao Barin, pa i svoj život, kao dugu i iscrpljujuću kalvariju. Spot je, prema Batinovićevim tvrdnjama, nastao kao čista improvizacija: "Kad sam iša u Zagreb snimati 'green screen', znao sam da ću imat vrane i Baru s krvavim Isusovim ranama. I kad sam se vratija u Split i vidija materijal... Ma nešto fali. I sitim se da imam ta krila anđela šta sam kupija za maškare, dvadeset kuna su koštale. Vozio sam ih četiri godine u autu i konačno je doša red da ih ubacim negdi, pa sam smislio da ću u spot uvalit anđela". Ja bih još izdvojio spot za pjesmu "Ljubav krvari" s albuma "Nuspojave" iz 2018. godine, po mojemu mišljenju, uz pjesmu "A ti još plačeš" s albuma "Vrijeme je da se krene" iz 1996., najbolju Barinu pjesmu, koji je, kao homage Batinoviću, preuzimajući ideju spota za pjesmu "Pozovi me u noć", uradio dvojac Damir Štrbe i Tomislav Kraljević. Paradoks je da je Batinović u to vrijeme bio živ, ali potpuno odvojen od stvarnosti, u što sam se i sam uvjerio na pogrebu oca jednog mojega prijatelja u okolici Omiša 2019. godine. Primijetio sam jednu osobu koja se glasno smijala i komentirala, što su svi prisutni sa smiješkom promatrali. Pomislio sam da je riječ o seoskom redikulu, a kasnije su mi rekli da je to Žare Batinović. Nevjerojatno tužna slika, usporediva s nesuvislim Goranovim intervjuima koji se mogu naći na YouTubeu.
Zagrepčani odali počast Goranu Bari
Goranovi počeci sežu u 1984. godinu, kad je osnovao grupu Majke, nakon čega su uslijedila prva studijska snimanja i nastupi. Nakon zapaženih nastupa u zagrebačkom Lapidariju i beogradskoj Akademiji iz 1986. godine, Majkama je ponudio suradnju nezavisni zagrebački izdavač Zdenko Franjić. Majke su za Franjićevu etiketu "Slušaj najglasnije" snimile promo materijal s 14 pjesama nazvan "Majke zauvijek". Sve češće nastupe i vrlo dobre kritike u veljači 1989. godine na neko vrijeme prekinula je tragična smrt njegovih bliskih prijatelja u automobilskoj nesreći, gitarista Majki Marina Pokrovca, Gorana Matoševića-Bratanca i Pavla Papa. Veliku bol zbog gubitka najboljih prijatelja Bare pokušava zaboraviti bježeći sve dublje u ovisnost o heroinu i odlaskom iz Vinkovaca u Zagreb. Nakon šest godina sviranja Majke su 1990. snimile svoj prvi album "Razum i bezumlje", koji je od domaće kritike proglašen albumom godine. Uslijedili su albumi "Razdor" (1994.), "Milost" (1996.), "Vrijeme je da se krene" (1996.), "Put do srca sunca" (1998.), "Teške boje" (2011.) i "Nuspojave" iz 2018. godine. Album "Teške boje" proglašen je najboljim rock albumom godine u Hrvatskoj. Majke su bile nominirane za čak 11 Porina, a osvojili su šest. Vrhunac Barina stvaralaštva predstavlja album "Nuspojave", koji je i svojevrsni testament Gorana Bare, koji je potpuno drugačiji od svega drugog što je dotad napravio. Bare se na tom albumu, po vlastitim tvrdnjama, oslanjao na kraut rock i stvaralaštvo Davida Bowieja i Iggyja Popa. Album je osvojio Porina za rock album godine. Sredinom 2020. Bare izdaje singl "Rođen za suze" te dva mjeseca nakon toga i singl "Noćas prelazim rijeku".
Goran Bare za sebe je tvrdio da je "ljevičar, ali ne i nostalgičar". Međutim, za razliku od brojnih rock autora kojima je ideologija, i lijeva i desna, tek puka štaka kojom dobivaju pozornost javnosti, Bare o tom fenomenu govori sa strane, uzgred, kao puki promatrač, čime samo potvrđuje beskompromisnu narav, bez obzira na to o čemu je riječ. Od rock grupa iz bivše Jugoslavije posebno je izdvajao slovensku punk grupu Pankrti zbog kojih je, kako je tvrdio, "postao ljevičar", koji su nalikovali na engleski The Clash, odnosno na "pravu ljevicu". Na predsjedničkim izborima 2009. godine s nekoliko drugih glazbenika podržao je Ivu Josipovića, koji je za himnu kampanje uzeo Barinu pjesmu "Put ka sreći". Protivio se idejama o zabrani koncerata Marka Perkovića Thompsona tvrdeći da je "svako zabranjivanje kontraproduktivno".
Bilo bi dragocjeno kad bi netko objavio knjigu u kojoj bi se našli svi tekstovi pjesama Gorana Bare, u kojoj bi, uvjeren sam u to, do punog izražaja došao njegov pjesnički talent. Moj adut je pjesma "A ti još plačeš" u kojoj Bare banalnim pojmovima ("oblik ljudskog stvorenja") daje neki viši smisao, povezujući ga s vlastitim manjkom samopoštovanja, koje je rezultat tragičnih životnih okolnosti koje su ga pratile. Kako to izgleda na papiru, bez pomoći Barina iznimno sugestivnog vokala, prosudite sami:
Bio sam rob
neobičan oblik ljudskog stvorenja
Oko mene otrovno cvijeće
raslo je svuda
Crnog sam đavla ugrizo za muda
A ti još plačeš
a ti još plačeš
ali nikad nećeš kao što sam ja
Vidio sam patnju
smrt me milovala po licu
za malo pa odoh
Danima se ogledalo smiješkom nije
obratilo meni
A ti još plačeš
a ti još plačeš
ali nikad nećeš kao što sam ja.
Okupljanje u čast Goranu Bari
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
bilo bi dosta o tom narkomanu