Boris Bakal, kazališni i filmski redatelj, pisac, glumac, multimedijalni umjetnik, teško je uhvatljiv u dinamici istodobnih projekata i istraživačkih interesa. Ipak, uvijek je zainteresiran za aktualnosti domaće kulturne politike, pogotovo probleme rada u kulturi. Razgovaramo nakon izvedbe njegove nove predstave “Bitka na Neretvi”, koju izvodi s Leom Vukelićem.
Express: Tko poznaje vaš rad, zna da oznaka ‘bakalovski’ podrazumijeva interes za rubna područja izvedbe koja uključuju multimedijalno u najširem smislu riječi. Ili, tko otprilike zna što znači ‘bakalovski’ neće nasjesti na sugestiju naslova vaše predstave “Bitka na Neretvi”, koju smo nedavno imali prilike vidjeti u Zagrebu u sklopu festivala Perforacije, očekujući doslovnu tematizaciju tog povijesnog i/ili filmskog traga. Zašto ste predstavu u kojoj kombinirate činjenice političke povijesti, pop kulture, motiva privatnih povijesti i svakodnevice tako nazvali? Što kod publike može aktualizirati spomen na tu bitku?
Svaka vlast prešućuje ili ovlaš spominje nepoćudne povijesne događaje. Trenutno mi je posebno zanimljiv izvještaj srpskog i američkog znanstvenika Mihajla Pupina s londonske konferencije 1918., kojemu možemo zahvaliti to da danas imamo Hrvatsku i u ovim granicama. Slovenci su mu nedavno digli spomenik na Bledu jer jako dobro znaju da bez njega ni Slovenije ne bi bilo. Dakle, zanimala me bitka na rijeci Neretvi, kao velika pobjeda hrvatskog naroda, jer nam je “donijela” socijalnu državu, pravo glasa i prava žena, besplatno školovanje i zdravstvo, penzije, te onaj 50-godišnji krhki mir i stabilnost uza sve svjetske potrese i promjene. Sama me bitka nije zanimala kao takva već taj priziv pobjede u pretežno gubitničkoj sredini, kakva je danas Hrvatska.
Ta točka rotacije bila je samo izlika da Leo Vukelić i ja, uz pomoć suradnika, porazgovaramo i o “krivnji” u povijesti pa da se poigramo motivom osobne odgovornosti za posljedice odluka koje trpi veliki broj ljudi. I zato što ne znamo svoju povijest, ulijeću nam one-night-stand političari poput Hasanbegovića, Tepeša ili Ilčića.
Express: Razgovaramo u kafiću jednoga od najljepših zagrebačkih nebodera, rad arhitekta Ivana Vitića, na čiju je vrijednost godinama javnosti ukazivala vaša umjetnička organizacija Bacači sjenki uz projekt “Vitić pleše”. Recite vrlo kratko, u kojem smjeru, pozitivnom ili negativnom, “pleše” konkretna obnova tog nebodera?
Činjenica da je postignut cilj projekta “Vitić pleše” i da je krenula obnova koju su, na kraju krajeva, ipak izvojevali suvlasnici, je velika i pozitivna stvar. Mogla je krenuti i ranije, ali u gradu koji je stalno na rubu kaosa i bankrota zahvaljujući politici i neaktivnosti građana, ove skele koje vidimo daju nadu da rok od dvije godine obnove neće biti prekoračen.
Express: Koliko će nam trebati da zaboravimo ministra kulture Zlatka Hasanbegovića? Koje su kratkoročne i dugoročne posljedice njegova rada?
Kad gubi vlast, HDZ po pravilu uništava državu. Godine 2011. su u svim sektorima postavili tempirane bombe. Uz huliganstvo šatoraša i posvemašnju Milanovićevu nesposobnost da koordinira vlast, one su bile osnovni razlog neuspjeha čak i onih dobrih poteza prošle vlade. Ipak, u slučaju bivšeg ministra Ranka Ostojića vidimo da jedna kvalitetna osoba može mijenjati sve. Kamo god idem po Europi, svi me humanitarci, aktivisti i umjetnici pitaju za njega. Kao i za, primjerice, Ninu Obuljen iz bivše vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor, u kulturi. Ali posljedice povjesničara amatera i proustaškog političara nadležnog za kulturu osjećat ćemo još neko vrijeme. Već se u ljeto 2015. vidjelo da nas Milanovićeva vlast servira na pladnju huliganima i diletantima s ustaškim pretenzijama. Nadam da tu lekciju nećemo zaboraviti nikad. Najveća šteta je postignuta kod Zaklade Kulture Nova jer je postavljen takav upravni odbor kojemu moramo stalno disati za ovratnik, kao što smo svi ovoj Koza No(st)ri od vlade disali od prvog dana: prije svega uništeni mediji, a onda civilno društvo i veliki dio kulturne scene. Bitka za Hrvatsku je tek počela i drago mi je da su se moji sugrađani probudili. Express: Kažete, sredstva za proizvodnju u kulturi drži HDZ. To je onda pervezija paradoksa, jer sredstva za proizvodnju u kulturi mogu imati jedino radnici u kulturi: inače kulture nema. Kako to objašnjavate?
Time mislim da HDZ preko vlastitih uhljeba kontrolira sredstva u kulturi, prvenstveno u institucijama. HDZ-ov sustav se nastavio na komunjarsku ideologiju prethodnog razdoblja: dakle ne onu socijalista i komunista iz uvjerenja nego onih koji su potkradali taj sustav. Devedesetih su ustoličene neke kulturne i akademske veličine koje niti u mjesnoj zajednici ne bi mogle biti autoritet, a dio onih karaktera nedoraslog talentu im se pridružio, pa danas imamo HAZU, sveučilišta i kazališta kakva imamo. Sustav temeljen na negativnoj selekciji. Tako, posredno, HDZ vlada sredstvima u sektoru. A da je ipak moguće promijeniti tu negativnu spiralu, dokazuje primjer institucije HAVC. Ali i to zahvaljujući jednom čovjeku, pokojnom Albertu Kapoviću.
Express: Proučavali ste legislativu vezanu uz kulturna vijeća u Ministarstvu kulture. Ministar je promjenom Zakona o kulturnim vijećima kastrirao to tijelo. Kako taj model korespondira s idejom decentralizacije u kulturi, koju često javno ističete?
Zagovaram decentralizaciju Ministarstva kulture i stvaranje ustanova ili agencija tipa HAVC za sve sektore. To je jedino pravo riješenje, jer se time Ministarstvu kulture daje prilika da se ozbiljno bavi kulturnom politikom i velikim investicijama u kulturi. Tome se protive oni koji se sakrivaju iza dnevne politike ili zbog osobnog interesa. A prijedlog novog Zakona o vijećima je, kratko rečeno. protuzakonit i uhljebnički. Stvara poslušnike gotovo u svakom selu i strahovit je udar na lokalne proračune za kulturu. Express: Jedan ste od domaćih umjetnika s najduljim stažem u inozemstvu, dugo ste bili u Italiji. Ali ste, velite, otišli iz Italije kad se razmahala Berlusconijeva vlast. Također kažete da je naša kuturna politika/scena bolja nego u Italiji? Je li? Naša situacija u dijelu suvremene umjetničke prakse daleko je bolja od talijanske, iako se i tamo stvari mijenjaju i jako razlikuju po regijama (Reggio-Emilia vs. recimo Puglia), a i po gradovima – Cosenza je sigurno manje popularno mjesto za stvaranje od Bologne. Sve ovisi, kao i kod nas, od sposobne ili nesposobne vlasti. Vrlo zlonamjerna desničarska vlast u Bologni je u mandatu 1999-2003. uspjela uništiti većinu pozitivnih tekovina predhodnih 50 godina, pa se tek sada ispravljaju neke stvari nakon tri mandata lijevog centra. Tamo je sustav tromiji, civilno društvo obeshrabreno dugogodišnjom pljačkom države i velikim utjecajem interesnih lobija, od crkvenih do mafije, pa je često sve prepušteno “velikim” pojedincima ili utjecajnim i upornim stvaralačkim skupinama koje onda postaju novi meritum, novi apsolutisti i to se dalje valja u lošu beskonačnost. Zato je važno da je ova užasna HDZ-ova vlast na vrijeme pala, pa da ne trošimo slijedećih 15 godina u popravljanju Hrvatske.
Express: Što, kao roditelj i kulturni radnik svjestan statusa kulture i obrazovanja, savjetujete svojoj djeci. Ostati, otići, vječito putovati... Što?
Uspješnost jednog društva ne ovisi samo o obrazovanju nego o ukupnom društvenom planiranju gdje su kultura, obrazovanje i znanost prioriteti. Realitet je, međutim, i to da je ovo društvo prezaduženo i da uskoro stižu strahovite kamate na naplatu. Situacija nije optimistična. Ali s druge strane sve se ubrzalo i stvari se, ako se ovu državu želi učiniti pravom državom, mogu promijeniti.
