Kultura
1548 prikaza

"Muzeji neće, ne trebaju i ne mogu biti samoodrživi"

Sandra Šimunović/PIXSELL
Investicija u kulturu vraća se stostruko, ne kroz broj prodanih ulaznica, nego kroz slobodoumnu inventivnost primijenjenu u svakodnevici. Kad takvo razmišljanje postane područje političke volje, bit ćemo razvijeno i demokratsko društvo, kaže Franceschi

Neposredno prije početka režima izolacije, zagrebačka Moderna galerija dobila je novog ravnatelja Branka Franceschija, cijenjenog kustosa, autora brojnih izložbi, selektora i bivšeg ravnatelja nekoliko značajnih hrvatskih institucija, od riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti do splitske Galerije umjetnina, koji slovi za jednog od najvećih autoriteta na području likovne umjetnosti. 

Podrijetlom je iz Zadra, po struci je povjesničar umjetnosti, a napisao je i dvije monografije - one o Tomislavu Buntaku i Mirjani Vodopiji u izdanju Frakture. Poznat je po inovativnim potezima u tim institucijama, zbog čega je znao biti na udaru učmale sredine, a taj glas je potvrdio čim je sjeo za ravnateljski stol Moderne galerije. Naime, predložio je da se ta institucija preseli u zgradu bivšeg studentskog doma na Trgu žrtava fašizma, što je naravno zaskočilo HAZU i iznenadilo kulturni establišment. 

Express: Uz Galeriju ‘Miroslav Kraljević’, do sada ste vodili dvije velike kulturne institucije - MMSU u Rijeci i Galeriju umjetnina u Splitu, a Moderna galerija je vaš četvrti ravnateljski izazov. Tko je najviše utjecao na vas?

Zaboravili ste ravnateljstvo zagrebačkim HDLU-om, zacijelo najneugodnije iskustvo koje sam imao. Teško je odgovoriti na pitanje o utjecaju. S jedne strane, smatram da moj profesionalni razvoj još nije i ne treba biti završen, dok s druge strane, utjecaji su mnogostruki i isprepleteni. Na mene su na različite načine utjecali umjetnici koje sam upoznao samo kroz njihov rad te umjetnici s kojima sam se kroz intenzivnu i dugogodišnju suradnju zajedno razvijao i s kojima sam danas u složenom odnosu kustosa i umjetnika. Da skratim, intuitivnu i bezgraničnu dimenziju umjetničkog stvaralaštva o kojoj se ne uči približila mi je Milena Lah. Najvažnije, rekao bih presudne, profesionalne savjete na svoj nepretenciozan, otvoren i slobodouman način dao mi je kolega Želimir Koščević. Svima sam, i nespomenutima, beskrajno zahvalan. 

Express: U kojem ste od tih gradova imali najviše slobode u radu? Naime, u slobodoumnoj Rijeci su vas vrijeđali i nazvali fašistom, u Splitu je bilo povike na kafić u sklopu Galerije...

Dugogodišnji rad u Galeriji ‘Miroslav Kraljević’ u sastavu KUD-a Ine naučio me je da je profesionalna sloboda pitanje neprekidne borbe. Na složenije upravljačke položaje došao sam prekaljen, a s obzirom na to da nitko o meni financijski ne zavisi, da nemam kredita, da sam svjestan da sebi uvijek mogu osigurati egzistenciju, nisam podložan pritiscima i ucjenjivanju niti ovisan o zaposlenju. Preživio sam više godina i kao slobodnjak. Pritiske sam znao argumentirano otkloniti i izboriti se za svoje planove i stavove. Pritisci su dio radnog procesa, a paradoksalno najmanje pritisaka sam doživio od izravnog osnivača institucije. Malo se zna i govori da se u tzv. kulturnim institucijama često događaju grubi nasrtaji i prijetnje, svojevrsni mobbing koji kao ravnatelj doživljavate od neposredne radne okoline kad pokušavate promijeniti ustaljene radne navike i ‘stečena’ prava. 

Express: Zagovarate li društveni i politički angažman u umjetnosti? Naime, stječe se dojam da hrvatski likovni umjetnici zapravo bježe od angažmana... 

Naravno. Umjetnici su inteligentne osobe i znaju odlično, među prvima, detektirati društvene probleme. Angažirana umjetnost danas je dio stvaralačkog mainstreama i stoga često deklarativna, u službi karijernog napretka i opstanka, svojevrsni manirizam. Mlade generacije umjetnika gotovo je automatski ugrađuju u svoje koncepte. Umjetnost mijenja svijet, ne onako efikasno i bombastično kako bismo željeli, nego neprekidnim malim pomacima u otvaranju ljudske svijesti prema kvalitetnijem životu i humanijoj spoznaji stvarnosti. Ne bih rekao da hrvatski vizualni umjetnici bježe od angažmana, dapače. Uz umjetnike koji nose etiketu angažiranih, što je često kontraproduktivno, sjetite se briljantnih ciklusa Željka Kipkea od ‘Stupova hrvatskog društva’ i ‘Kletvi’ pa sve do recentnog ‘Dismantling Structures’, koji precizno detektiraju društvene anomalije. Beskompromisna je i Tanja Dabo u stvaranju serije pod radnim nazivom ‘Domovina’, iz koje smo do danas vidjeli ‘Popravljanje Ustava RH’ ili ‘Kolekciju za pamćenje’, zbog kojih doživljava okrutna zastrašivanja, ali ne posustaje. Ili opus Zlatka Kopljara koji se referira na civilizacijske dubioze, krah morala i univerzalnih vrijednosti.  

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Preuzeli ste Modernu galeriju neposredno prije početka režima izolacije, a zatim je Zagreb zatresao i potres. Poznato je da kultura i umjetnost ne šute u doba krize. Kako će se to razdoblje izolacije odraziti na likovnu umjetnost?

Zaustavljanje tržišta umjetnina u svakom slučaju moglo bi umjetnike i prateću strukturu od forsirane trke za zaradom koja vodi prema sve spektakularnijim i besadržajnijim izložbenim projektima usmjeriti prema iskrenijem sagledavanju svojega rada i svrhe, uopće svijeta oko sebe. Vizualna umjetnost je po sebi samotnjačka djelatnost koja se odvija unutar atelijera ili studija, u neprekidnoj samoizolaciji koja se dokida javnošću izlaganja i danas naglašeno tržišta. Zapravo smo svi u izolaciji živjeli kao likovni umjetnici. Recesija koja dolazi natjerat će sve da rekonceptualiziraju programske strategije prema, nadam se, sadržajnijim i održivijim projektima.  

Express: Dio javnosti najviše vas prepoznaje po promociji suvremene umjetnosti, a institucije se, s druge strane, povezuje s letargijom i tromošću. Hoćete li pokušati osuvremeniti i Modernu galeriju te koje izložbe planirate postaviti?

Cilj mi je da Moderna galerija funkcionira kao suvremen i uzbudljiv muzej, da privlači sve generacije publike. Ne želim biti starinski ravnatelj-patrijarh koji će svojom interpretacijom zbirke kroz kontraproduktivan koncept ‘stalnog postava’ raditi na svojoj karijeri. Cilj mi je otvoriti programe muzejskim i vanjskim kustosima te ga učiniti atraktivnim publici. Muzej smatram orkestrom u kojemu je ravnatelj dirigent. Dinamizirat ćemo izložbeni program koji će, uz dva paralelna i promjenjiva postava zbirke, kronološki i fenomenološki, priređivati izložbe u širokom rasponu od samostalnih, retrospektivnih, preglednih i problemskih, s pomakom prema internacionalizaciji programa i vidljivijoj prisutnosti umjetnika i umjetničkih scena izvan zagrebačkog kulturnog kruga. Cilj je da funkcioniramo kao platforma prezentacije umjetnosti iz cijele države, ali i kao portal razmjene s inozemstvom te oruđe pozicioniranja naše umjetnosti na međunarodnoj sceni. Planiramo programe upotpuniti događanjima i predavanjima, nadam se i konferencijama. Od izložbi na kojima radimo za sljedeće razdoblje su, između ostalog, izložba Josipa Klarice, ruskog fotografa Sergeya Borisova, godišnji pregledi stanja likovnosti u hrvatskim regijama i mnoštvo izložbi koje su tek u početnim stadijima pa je neozbiljno o njima govoriti. 

Express: Nedavno ste otvorili izložbu ‘Slučajna čuvaonica’, kojom se upozorava i na nedostatak muzejskih depoa. To je problem Moderne galerije, koja je premala i neodgovarajuća za smještaj 11.000 umjetnina. Gdje je zapeo prijedlog gradskog vijećnika i muzejskog savjetnika Tihomira Milovca o gradnji zajedničkog depoa za sve zagrebačke muzeje?  

Ne znam, vjerojatno kao i uvijek u nedovoljnom razumijevanju društvene uloge i važnosti kulture. Nema političke volje da se problem sagleda i riješi. Ideja središnje čuvaonice za Zagreb u optjecaju je barem dva posljednja desetljeća, a kolega Milovac je pokušao iskoristiti svoj angažman u Skupštini kako bi počela realizacija. Osobno tu ideju bez uspjeha promoviram u svakom gradu u kojemu sam radio. Na jedinom post-potresnom sastanku ravnatelja muzeja, kojima je osnivač Ministarstvo kulture RH, istaknuo sam osnivaču da je nepogoda koju živimo kontekst u kojem je lakše izvedivo nešto tako esencijalno potrebno kao što je središnja čuvaonica. Odgovoreno mi je da je uključena u plan i troškovnik obnove koji će kao paket za odobravanje solidarne pomoći biti upućen EU. Što se tiče Moderne galerije, ona kao svojevrsni oblak lebdi u palači Vranyczany u nemogućnosti da ispuni muzeološke standarde propisane zakonom i pravilnicima. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Zašto mislite da bi bivši studentski dom ‘Moša Pijade’ na Trgu žrtava fašizma, koji je dijelom u vlasništvu HAZU, bio idealan za Modernu galeriju? Naime, čini se da HAZU nije baš zainteresiran za taj prijedlog... 

Odnos s HAZU je najveće i potpuno bizarno opterećenja rada Moderne galerije. Iako sam ponešto o tome znao iz razgovora s kolegama i povremenih natpisa u medijima, prije preuzimanja ravnateljstva nisam poznavao dubinu problema. Činjenično, riječ je o pitanju upravljanja i vlasništva nad jednom od najmarkantnijih donjogradskih zgrada te jednom od najvažnijih umjetničkih zbirki koje kao društvo posjedujemo. Sadržajno, pak, riječ je o dobrom primjeru kako naša država funkcionira, u kojoj su nam mjeri zakoni i sve iz njih izvedeno kontradiktorni, koliko su institucije, a najviše one koje bi morale biti uzorima zaboravile razloge i društvenu svrhu svojega postojanja, i tako dalje. I zgrada i zbirka kulturna su dobra zaštićena po više zakona. Međutim, postoji i Zakon o HAZU koji toj proračunskim sredstvima dobro potkoženoj instituciji omogućuje pokušaje njihove privatizacije. Od preuzimanja dužnosti, uz probleme pandemije i potresa, podnosim i njihov neprekidni institucionalni mobing. HAZU nije zainteresiran da činom dostojnim njihova postojanja ponudi zgradu na Trgu žrtava fašizma, bio to nacionalni muzej moderne umjetnosti ili Hrvatski povijesni muzej. Njih isključivo zanima komercijalna eksploatacija nekretnina po cijenu svih dubioza o kojima se bez rezultata piše.

Express: Novac je najveći problem u kulturi, a i sami ste na početku mandata ministrice Nine Koržinek Obuljen izjavili da očekujete povećanje proračunskih sredstava za kulturu. Kako ocjenjujete njezin mandat?

Mi se, dakako, uvijek nadamo većim proračunskim sredstvima i već je očito da zbog financijskih razloga ne možemo organizirati izložbe kakvima bismo po uvriježenim standardima ravnopravno sudjelovali u europskoj kulturnoj razmjeni. Sad će u recesiji, dakako, biti još gore. Kod ministrice Obuljen izuzetno poštujem energiju kojom je od početka svojega rada u Ministarstvu podizala standarde i efikasnost, što se na počecima njezina rada u upravi osjetilo odmah u funkcioniranju službe Međunarodne suradnje, pa sve do danas. Neizmjerno je lakše raditi kad znate da ćete ugovoreni programski novac dobiti početkom godine, što je obilježilo njezin mandat, a ne u svibnju, kako se ranije događalo. Ministrica se prihvatila teških i dugotrajnih poslova uređivanja i osuvremenjivanja pravilnika i zakona koji određuju našu kulturnu strukturu i njezinu efikasnost. I sam sam uključen u neke od tih postupaka, poput Pravilnika o muzejskim zvanjima koji, između ostalog, prvi put uvažava poziciju kustosa slobodnjaka. Smatram da bi ministarstvo u tim nastojanjima trebalo dobiti našu veću podršku, a nadam se da će gospođa Obuljen moći nastaviti započete poslove. 

Express: Kako ocjenjujete događanja oko EPK Rijeka 2020.? Slažete li se s onim dijelom kulturnjaka koji kaže da je taj projekt promašen slučaj?

Projekt riječke EPK za mene je moralno bankrotirao i prestao biti zanimljiv i prije početka zbog nekoliko indikativnih odluka koje je gradska uprava donijela kao uvod u program kulturne prijestolnice. Najprije je sjedište MMSU izmješteno iz T-objekta u puno lošiju zgradu, koja je potom rekonstruirana i otvorena bez dostatnih, pa i minimalnih sadržajnih i tehničkih uvjeta rada. Potom je po projektu lokalnog arhitekta za inozemnog koncesionara blagoslovljeno nepovratno uništenje monumentalnog Murtićeva mozaika u zgradi nekadašnje pošte na Korzu, i to samo zato da se postavi još deset polica s odjećom. I kao vrhunac pod izlikom prijenosa programa EPK, u sprezi HRT-a i Grada zauvijek je zatvoren legendarni Mali salon, jedini izložbeni prostor na Korzu na uličnoj razini, u kojem su od 1948. godine izlagali najveći umjetnici. Dovoljno da se Rijeka diskvalificira kao kulturna prijestolnica. Žalosno je da je za sve ove radnje kao potpisnika Grad iskoristio ravnatelja MMSU-a Slavena Tolja, kojega poznajemo i volimo kao angažiranog umjetnika i kojega smo podržavali kao borca za dubrovački javni prostor i institucije. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Zadnjih godina vodile su se žestoke rasprave o tome u kojoj mjeri mogu kulturne i osobito muzejske institucije biti na tržištu koje u likovnim krugovima ima iznimno negativan predznak. Koji je vaš stav o tome? 

Protivnik sam koncepta kreativne industrije koji uspjeh kulturne djelatnosti po anglosaksonskome modelu svodi na poslovne pokazatelje, a pritom ne mari za sadržaj. Muzeji neće, ne trebaju i ne mogu biti samoodrživi. Njihova je funkcija odgojna i razvojna, generatori su znanja i napretka te tako pridonose općim društveno-ekonomskim performansama i opravdavaju ulaganja. Naravno da animacija publike i uvođenje poslovnih modela, poput muzejskih dućana, kafića i restorana te organizacije raznih događanja, mogu pridonijeti akumuliranju sredstava kojima se potpomažu programi. Kod nas je potpuno devalviran pojam muzeja, koji se u nazivu pridaje kojekakvim poduzetničkim pothvatima. Mene umjereno veseli što je porast posjeta muzejima rezultat povećanja broja turista, ali više bi me veselilo da je povećanje rezultat većeg zanimanja lokalne publike, za koju su naši muzej osnovani i koja ih u konačnici i plaća.

Express: U javnosti se čuju pritužbe da nacionalnu kulturnu politiku vode nekompetentni ljudi te da i na tom području vladaju klijentelizam i uhljebljivanje te politika socijalnog ‘zbrinjavanja’ po institucijama. Kako to komentirate?   

Područje kulture nije ni po čemu različito od ostalog javnog sektora. Mislim da u ovom trenutku kulturu vode kompetentne osobe, a u institucijama je zatečeno stanje koje se ne može efikasno promijeniti zahvaljujući Zakonu o radu i kolektivnim sindikalnim ugovorima koji se koriste da se bez prosuđivanja merituma pod egidom zaštite ljudskih i radnih prava štiti nerad. To je valjda cijena socijalne države. Struktura zaposlenih po muzejima je često iracionalna i očito je da se nije razmišljalo o funkcionalnosti ili se ona pogrešno razumijevala, što dugotrajno loše utiče na performansu institucije. Naravno da zasnivanje radnih mjesta i odnosa često nije pratilo stvarne potrebe niti je kompetentnost bila presudni kriterij i sad smo tu gdje jesmo. Kad sam raspisivao natječaje za stručne pozicije, zvao sam mlađe kolege, ali oni, iako bez posla, nisu bili spremni doći raditi u ‘provinciju’ tipa Rijeke ili Splita. S druge strane, moj profesionalni put bio je uspješan i bez osobnog političkog angažmana. Bio sam zanimljiv svakoj upravi koja je željela napraviti pomak u radu institucije bez obzira na politički predznak, pa neka sam samo i iznimka koja potvrđuje pravilo. 

Express: Jednom ste rekli da danas tržištem vladaju galeristi, kolekcionari i komercijalne vrijednosti, dok su utjecajni kustosi i intelektualci stvar prošlosti. Kamo vodi taj trend? 

Taj trend vodi daljnjoj spektakularizaciji muzejske djelatnosti i naklonjenosti efektu koji će polučiti financijske rezultate, a ne sadržaju. Znači kulturu i umjetnost kao posao, a ne kao agensa novog, drugačijeg, naprednijeg, duhovno oplemenjujućeg. Pandemija COVID-a, koja je zaustavila masovnu participaciju u kulturnim zbivanjima, mogla bi pomoći da se taj trend zaustavi, naravno, po cijenu puno bankrota i propalih karijera. Naravno, uvijek postoje umjetnici čiji će stvaralački genij iskoristiti bilo koji trend da zasja punom snagom i igra se s tržištem kao medijem svojeg kreativnog uspona, pa u ovoj današnjoj konstelaciji imamo jasni niz od Warhola, Koonsa do Damiena Hirsta. Ni Banksy nije daleko gledajući njegove nazovi spontane akcije po dražbama i aukcijskim kućama. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Na temelju kustoskog i selektorskog iskustva na  bijenalima u Veneciji, Sao Paolu itd., kad ste promovirali hrvatsku umjetnost u svijetu, možete li reći koje karike nedostaju u optimalnoj promociji naših umjetnika u svijetu?  

Zahvaljujući tim iskustvima uvijek sam tvrdio da je naša vizualna umjetnost naš najbolji i najvitalniji izvozni proizvod. Mi smo s obzirom na veličinu snažno prisutni na međunarodnoj sceni i svemu što je formira s umjetničke, ali ne i s tržišne strane. Bojim se da lagano gubimo korak, zatvaramo se i postajemo manje zanimljivi. Naše javne institucije zbog niskog financiranja sve teže mogu raditi relevantne izložbene projekte i razmjene. Zato moramo hitno razviti i strukturirati privatne inicijative koje i financijski i energijom mogu poboljšati našu kulturnu svakodnevicu raznovrsnijim i up-to-date projektima. Kad bi naši kolekcionari kupovali i djela relevantnih stranih umjetnika, lakše bi bilo organizirati njihove izložbe, ali i jednostavnije plasirati našu umjetnost vani. Kad bismo imali privatne galerije koje aktivno sudjeluju na međunarodnim sajmovima, naši bi umjetnici ne samo lakše živjeli, nego se i plasirali na relevantne međunarodne pozicije. Potrebno je osmisliti zakonski okvir koji će stimulirati snažniji privatni angažman u kulturi i njegovu sinergiju s javnim sektorom. To je područje u kojem o kulturi moramo razmišljati kao ekonomiji, a ne održivost muzejskih institucija.

Express: U jeku je predizborna kampanja za parlamentarne izbore u kojoj se ne govori o važnosti kulture, a s druge strane u nekim državnim institucijama vlada kič. Kako to tumačite?

U prostorima javne uprave na svim državnim razinama odreda su markantna djela hrvatske likovne umjetnosti, ali to ne utječe niti na odluke niti na razmišljanja vodećih ljudi naše politike. Nisam primijetio da ima umjetnina po sjedištima političkih stranaka, možda samo portreti ili biste njihovih osnivača. To je posljedica stava da je kultura trošak, nadgradnja i luksuz koji si mogu priuštiti bogati. Upravo je suprotno, bogati su bogati zbog svojeg ulaganja u kulturu kroz koju njihovo stanovništvo upija stvaralačku energiju i kreativno se razvija da bi bilo napredno u djelatnostima koje obavlja. Investicija u kulturu vraća se stostruko, ne kroz broj prodanih ulaznica, nego kroz slobodoumnu inventivnost primijenjenu u svakodnevici. Kad takvo razmišljanje postane područje političke volje, bit ćemo razvijeno i demokratsko društvo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.