Mislim da nikad prije nije bilo bitnije govoriti o nadi, identitetu, osjećajima ili ljubavi, bile su riječi mladog ilustratora Nikole Grabovca (23), studenta diplomskog studija Akademije likovnih umjetnosti, uoči njegove izložbe “Konstelacije”, koja se u veljači održala u zagrebačkoj Laubi. Ilustrator je izlagao autoportrete i skulpture, a, prema njegovim riječima, posjetitelji su tamo mogli pronaći nekoliko skrivenih lica i puno sanjarskog duha. “Konstelacije bi u prenesenom značenju bile razne okolnosti koje oblikuju naš život. Stav je također nešto što se može promijeniti sukladno tome. Ništa nije vječno, ništa nije nepromjenjivo. Pretpostavljam da sam nesvjesno otišao putem autoportreta jer mi je bilo najlakše nositi ono što bih zamislio iznutra.” Grabovac ima snažnu umjetničku osobnost, na radovima se vidi da je sklon eksperimentiranju i slobodnom kombiniranju, a uočljivi su i mladenački bunt, sukladan njegovim godinama, te sklonost imaginaciji, koja ga odvodi u neke daleke svjetove. Na trenutke će njegovi radovi podsjetiti na one američkog umjetnika Keitha Haringa, čija su djela, iznikla s njujorških ulica, koketirala s pop artom i grafitima.
Grabovac kaže da ga zaokupljaju životne fascinacije i ljudski trenuci te da bi se u budućnosti želio okušati u izradi scenografije ili kostima za predstavu. Rado se bavi onime što poznaje i osjeća, ali bitno mu je da ostavlja dovoljno mjesta za učenje i promjenu. Iako je rođen u Njemačkoj, u Hertenu na istoku zemlje, koji ima oko 60.000 stanovnika, svoga života ondje se ne sjeća jer je bio malen kad se obitelj vratila u Hrvatsku. “Ponekad se zapitam kako bi se moj život razlikovao da sam ostao ondje, ali to na kraju dana nije bitno - barem što se tiče umjetnosti i svijeta u kojem smo danas. Dobra i iskrena ideja nema nacionalnost. Jedan sam od onih koji pokušavaju maknuti sve predznake društvenog identiteta i promatrati osobe onakve kakve jesu. Kad si dijete, nisi toliko svjestan prostora niti vremena. Ideje kolaju glavom, zabava, izmišljeni likovi i puno pitanja. Ponekad me stvarni svijet i ljudski komfor umore. Umore me ljudi koji ne zamišljaju, ne sanjaju, ne propituju. Svi se volimo povlačiti u svoje čahure sigurnosti i stajati iza svojih mišljenja kao da su nesrušiva, ali realnost je drukčija. Volim često slušati i promatrati ljude dok pričaju, otkriti što ih zaokuplja, o čemu sanjaju, što im je na umu”, priča Nikola.
S obzirom na to da je jedino dijete u obitelji, bio je prisiljen igrati se sam, što je otvaralo razna polja imaginacije. Izmišljao je igre i plovio svojim svjetovima. “U vrtiću sam jako puno stvarao, uvijek sam primjećivao da mogu vrlo brzo i spretno nešto izraditi, ali nisam tome pridodavao osobito puno pažnje. Kroz osnovnu školu sam nekako zapostavio kreativno izražavanje, čak mi je profesor likovnog jednom rekao kako misli da nije to za mene (velika lekcija: ne slušati druge). Nitko u mojoj obitelji se ne bavi kreativnim radom, ali to mi je čak simpatično jer se mogu našaliti da sam crna ovca s puno osjećaja. Mislim da je talent bez volje ništa, treba održavati vatru koja plamti u nama”, poručuje.
Nikola se dosad okušao u raznim projektima. Radio je, primjerice, ilustracije za pjesme na albumu “Sve o čemu sam šutjela” uspješne mlade pjevačice Lu Jakelić, ilustrirao je knjigu za djecu Mirjane Burcar “Priče znane s druge strane” u izdanju naklade Vortopalabra, izradio je digitalne fotokolaže za modni brend DeLight, a upuštao se u projekte izrade majica i bedževa na kojima su se nalazile njegove unikatne ilustracije. Na pitanje kako bi njemu trebala izgledati idealna profesionalna budućnost odgovara da je ne može zamisliti te da ga ona malo i plaši, što u jednu ruku smatra dobrim. “Obično kad u životu stvaraš točan plan, on se izjalovi i otvore se druga vrata. Bitno je vidjeti sve te razne prolaze i proći kroz njih. Ne odvajam primijenjenu umjetnost od ‘visoke umjetnosti’, mislim da je to zastarjeli koncept. Sve ovisi o ideji, namjeni i realizaciji. Dobro je stvarati razna radna iskustva, pa makar ona bila i loša, jer iz njih čovjek uči. Razlika između ogromnog rada na zidu galerije ili rada tiskanog na neki mali samoljepljivi papir samo je kontekst - prezentacija čini čuda. Ljudi ozbiljnije shvate ono što je grandioznije isprezentirano.”
Grabovac je prije nekoliko godina imao projekt zanimljiva naziva: “Pobijedi svoj strah”. Zamolio je svoje pratitelje na društvenim mrežama da s njim podijele svoje strahove, od čega je napravio crteže. “Zanimalo me što ljudi sanjaju i čega se boje, nešto što nam je svima zajedničko u raznim oblicima. Razni ljudi su slali svoja iskustva koja sam uključio u izložbeni postav, u tekstualnoj formi i formi rada. Rekao bih da je to nekako bio moj početni stadij zanimacije za ljudsku nutrinu. Nisam stručna osoba niti psiholog, ali najpametnije što mogu je krenuti od sebe i iskustava koje duboko osjećam, a dijeliti misli s drugima uvijek je dobro.” Proteklih godina bavio se snovima, podsvijesti, umjetnom inteligencijom i emocijama, krećući uvijek od dva pitanja – kakve veze to ima s njim i što želi time reći. Ima li ipak bojazan da će ostati neshvaćen i neopažen? “Naravno da o tome razmišljam, nitko ne želi biti neopažen. Ali nije u tome stvar. Koliko god smiješno zvuči: jedini kojem se moram nastaviti dokazivati sam ja. Ne mislim da radovi moraju biti shvaćeni od široke mase da bi bili dobri.
Brigom o samom sebi unapređujem i ono što izlazi iz mene. Nije mi uvijek lako razgovarati o idejama iza radova sa svima jer je osobno, a u isto vrijeme i svačije jer je stavljeno pred gledatelja. Mislim da smo svi neshvaćeni na neki način jer naša iskustva su samo naša, ali dobro je što dijeljenjem postanu manje čudna ili strašna.” Unatoč tome što je introvert, Grabovac kaže da je pandemiju ipak osjetio. “Volim se družiti i zabaviti s ljudima kojima vjerujem, s kojima dijelim isti smisao za humor i slično. Druženja nisu prestala unatoč trenutnoj situaciji, mislim da se jednako dobro mogu zabaviti i u stanu. Samoća mi prija, rekao bih da je veći problem predstavljala neizvjesnost situacije i puno slobodnog vremena, koje me blokiralo. Nisam znao što s tim, što misliti, čime se baviti. Pretpostavljam da su radovi koji su bili na izložbi refleksija duha koji je prisutan u svima nama zadnjih godinu dana. Preispitivanje vrijednosti, ljudskosti, osjećaja”, zaključuje.
