Nina Mitrović
Predstava traje već neko vrijeme. Lud čovjek se vrpolji u stolici u zadnjem redu.
Lud čovjek Jesam sjeo na svoje mjesto? Jesam sigurno. Pa već sam provjerio. Više puta. Neću valjda opet vadit kartu? Ma bio bi lud.
A šta ako sam sjeo na tuđe mjesto? Šta ako me neko digne? Pa to mi ne treba. Ovako fin gospodin kao ja, ma bolje da ja to još jednom provjerim.
Izvadi kartu. Nagne je prema svjetlu koje dopire sa scene.
Sjedalo jedan, red petnaesti. To je to. Dobro sam sjeo.
Vrati kartu u džep.
Sad bi se trebao opustit. Utonut u sjedalo, zaboraviti na vlastite probleme, pogledati predstavu. Još ako je neka komedija, biće dobro. Iako mislim da je ovo tragedija.
Opet se uzvrpolji.
Di mi je program? Jesam ga uopće kupio? Nisam siguran.
Više ni u ništa nisam siguran. U zadnje vrijeme zaboravljam. Pacijenti mi dođu, ja nemam pojma ko su. I onda krenu s nekim pričama, ja pokušavam povezat šta se događa, iako da budem iskren, obično ne uspijem pa ih pustim, ni ne slušam ih. Povremeno kažem da, da, čisto da ih ohrabrim. Većinu vremena gledam na sat, jedva čekam da se sve to završi pa da mogu kući.
A ni sad ništa ne shvaćam. Ne znam ko je tu glavni lik, šta rade, svađaju se, to mi je jasno, samo, ne razumijem zašto.
Puno toga ja ne razumijem. Ponajmanje ljude.
Mislim da sam pogriješio profesiju. Trebao sam biti botaničar. S biljkama bar znaš na čemu si. Ako ih ne zaljevaš, uvenu. A ljudi, što im više daš, to više traže. I nikad kraja. Nezasitni su.
Posebno moji pacijenti. Ti ljudi samo o sebi pričaju. Ništa ih drugo ne zanima. Nikad im ne padne na pamet da me pitaju, a kako ste Vi, dragi doktore? Imate kakvih problema?
Imam. Toliko ih imam da ne znam od kud bi počeo. Sin mi je završio u zatvoru. Jedne su se noći samo pojavili, specijalci, upali nam u stan, sve ispreturali, njega odveli, mene i ženu ostavili. Ništa nam nije bilo jasno. Poslje je ispalo da je švercao kokain. I tu je moja žena dobila živčani slom. Pa sam je hospitalizirao. Srećom, radim na psihijatriji pa se često viđamo.
Al zato ne spavam. Ne mogu sam, nisam navikao. Vrtim se u krevetu, vidim sina u zatvoru, ženu u ludnici, pitam se gdje ću ja završiti. Pa se sjetim da nisam isključio plin. Pa ustanem da provjerim. Pa ispadne da ipak jesam, al eto, nikad ne znaš.
Nakon tjedan dana više nisam znao šta da radim pa sam si prepisao neke ljekove za spavanje. Pomoglo je. Usput sam si napisao recept i za neke antidepresive i sedative. Za svaki slučaj. Sad se time svaki dan kljukam.
Moji pacijenti misle da sam prirodno opušten. Kakve su to budale.
Nadam se da neću ni jednog sresti večeras. Samo bi mi to trebalo. Kakvi su, najradije ih na cesti ne bi pozdravio. Evo, imam jednu gospođu, ta je puna para, ne zna šta bi sa sobom pa mi svaki drugi dan dolazi. Strašno dosadna žena. Prepričava mi svoje snove, i to traje li ga traje. Naravno, ne slušam je. Nakašljem se tu i tamo, reda radi, to kod tih luđaka pali. Prošli sam joj tjedan prepisao neki novi lijek, taj bi je trebao ušutkati.
Još uvijek se nisam opustio. Ne mogu. Malo mi je sjedalo. Sav sam se stisnuo, nemam di s nogama. A iskreno, najradije bi sad legao. Još kad bi me neko izmasirao.
Ne, to ne bi bilo dobro. Ne podnosim tuđi dodir.
Mislim da ludim.
Daj, Mandiću, saberi se. Pa ti si ugledan liječnik, izlječio si gomilu luđaka, dobro, većinu nisi, al čovječe, budi realan, nekim se ljudima jednostavno ne može pomoći.
A šta ako sam ja jedan od tih? Valjda nisam.
Ko će ga znati, radim na svojoj dijagnozi već neko vrijeme, nikako da se odlučim od čega bolujem.
Evo, opet mi se znoje ruke. Možda da duboko udahnem.
Duboko udahne i izdahne.
Evo, sad mi je već malo bolje. Trebao bi se skoncentrirati na radnju. Ko zna, možda izvučem i neku pouku.
Samo, ja njih ništa ne razumijem. Ne znam jel to od medikamenata, al kao da govore nekim stranim jezikom.
A ne, to su stihovi. Ajde dobro, nisam još skroz poludio.
Možda ipak nisam trebao uzeti onaj lijek što ga još nisu odobrili za tržište.
Ma šta ja pričam? Ti su najbolji.
Problem je što nisam dobar komad odabrao. Trebao sam ja na neku komediju, a ne ovo. Ajde, bar se glumica skinula. Ako ih i ne razumijem, imam šta za vidjeti.
Nekoliko sjedala dalje Fini dečko je skoro na nogama, drži se za naslon sjedala.
Ovaj divljak do mene samo što iz stolice nije iskočio.
Gleda oko sebe.
A koliko vidim, i drugi su se uživjeli. Pa dobro, lijepo je vidjeti da ljudi vole umjetnost.
Mene, iskreno, nije briga za te stvari. Bitno mi je samo da sam u mraku. I što dalje od ljudi koji mi se direktno obraćaju.
Sad još samo da se opustim.
Ma možeš ti to, Mandiću. Ako i ne možeš, koktel kojim si se počastio, samo što nije krenuo u akciju. A ja odlazim u fikciju.
Lud čovjek uroni u sjedalo. Gleda pred sebe, ali je pitanje vidi li išta na sceni.
Lud čovjek sjedi ukočen. Žmirka.
Lud čovjek Šta je ovo? Kakav je to zvuk? Neka tutnjava. Gdje je? Meni u ušima.
Da nisu neke nove nuspojave? Pa kako? Sve sam ih već dobio i prebolio. Uostalom, najgore su one od života. A te sam odavno apsolvirao.
Pa šta je onda? Ne znam. Znam samo da me taj zvuk ubija. Zašto sam sve to strpao u sebe? Zašto nisam mislio o posljedicama?
Jesam. Zato sam se i nagutao. Pomislio sam, ne bi bilo loše da se malo otkačim.
Otkačio sam ja gadno. Vrti mi se u glavi. I šta ću sad? Na hitnu ne mogu. Da im kažem šta sam sve uzeo, odma bi sa sinom u ćeliji završio. To mi ne bi trebalo. Nismo baš u dobrim odnosima, zadnjih dana priča o nekom zapostavljanju, sad se na to izvlači, ispašće da sam mu ja kriv što se bacio u kokain. Neko bi sad rekao, ne pada jabuka daleko od stabla. I bio bi u pravu jer ovo što ja radim, znam, nije legalno, al ne može ni u životu sve po špagi. Treba katkad i riskirat.
Ma šta ja pričam? Kad sam ja zadnji put neki rizik preuzeo?
Evo sad. Došao sam na neprijateljski teren. Čista ratna zona. Buka ne jenjava. Sve je glasnija. Jača. Kao da se primiče.
Mandiću, saberi se. Osluhni.
Ukočeno osluškuje.
To nije tutnjava. To je… Šta je to? Zvuči kao ženski koraci.
Proviri iz sjedala. Nervozna žena korača prolazom s bundom u rukama.
Ma, ne. Ne, pa to ne može biti.
Brzo se skutri u sjedalu.
A opet. Ta bunda. Kako bi je mogao zaboraviti? Proganja me od našeg prvog susreta. Ogromna je. U njoj je najmanje trideset lisica. I pokoja činčila.
Opet škicne. Krajičkom oka ulovi Nervoznu ženu kako diže pola reda ne bi li sjela na svoje mjesto.
Da, to je ona. Ponedjeljak. Srijeda. Petak. Ni jedan još termin nije propustila. Sigurno će htjeti razgovarati. Samo mi to fali. Da me zaskoči kad predstava završi. I evo, sad mi je još gore. Srce mi tuče, udara. Znoje mi se dlanovi. Pa šta je ovo?
Napadaj panike. Nije mi jasno kako. Pa šta sam sve u sebe potrpao, trebao bi bit u stanju hibernacije, a ne hiperventilacije.
Pa ja se gušim.
Panično kopa po džepovima, dok ga nekoliko sjedala dalje gleda Fini dečko.
Gdje mi je vrećica? Idemo, samo polako, diši, Mandiću, možeš ti to, samo, diši, diši, mali te gleda, neka gleda, šta te briga, udahni, izdahni, idemo, dišemo, živimo, ne mogu ja više taj život, dobro, gdje je ta prokleta vrećica?
Napokon pronađe vrećicu.
Ajmo sad, ko u avionu, glava među koljena, vrećica na nos –
Pogne se u sjedalu i zabije glavu u vrećicu. Diše duboko.
Udahni, izdahni, dobro je, dobro je, smirujem se polako, dišem, ide to meni. Smirujem se…
Lud čovjek se polako opušta. Ali ne skida vrećicu s lica.
Lud čovjek poskoči u sjedalu na tresak vrata koja su se zalupila za Finim dečkom.
Lud čovjek Svog me stresao. Taman se smirim i ta mala aždaja zalupi vratima. Još mi je i nogu pričepio. Namjerno, u to sam siguran. Ako mi stopalo otekne, moraću neki analgetik maznut. Sva sreća da sam se opskrbio.
Iako, kodeine sam čuvao za kasnije. Ali bolje da odma uzmem jedan. Čisto preventivno.
Iz džepa izvadi table s lijekovima. Nađe onu koju treba. Gleda je.
Ogromni su. To sam zaboravio.
Izvadi jednu tabletu.
Sad to treba nečim niz grlo potjerat. Samo, čime? Da nije onom divljaku ostalo još malo pive?
Ma neću valjda za njim piti?
Ma šta neću? Pa stopalo mi visi o niti.
Sagne se pa traži limenku po podu.
Di je ta konzerva?
Nađe zgužvanu limenku.
Evo je.
Uspravi se u sjedalu. Gleda u limenku u svojoj ruci.
Dobro, šta ja radim? Skupljam smeće. Na šta sam spao.
A kad sam je već s poda digao, da vidim ima li šta.
Mućka limenku.
Naravno, ništa. Sve je strusio. Pijandura mala. Pun teatar alkoholičara.
Pogleda prema loži u kojoj Sretan čovjek nateže rakiju iz boce.
Eno, i onaj gore se klati, samo što se iz lože u parter ne prebaci. Ni na sceni nije ništa bolja situacija, glumica se odavno skinula, publika iskolačila oči, ulaze, izlaze kako im dođe, ovo me sve više na striptiz bar podsjeća. Bio sam nedavno, vrlo slična klijentela. I onda mi neko kaže da je kazalište mjesto gdje se njeguje kultura.
Ma kultura je ionako iluzija.
Proučava limenku u svojoj ruci.
I šta ću ja sad s ovom konzervom?
Kako šta, pa to ću reciklirati. Od kad su mi sin i žena naprasno otišli, reciklaža mi je hobi. Ni sam ne znam zašto odvajam to smeće, smiruje me, valjda zato. Imam u hodniku pet različitih kanti, ne znam koja mi je draža. Jedino me muči ova s bio-otpadom, u zadnje mi vrijeme stan opasno smrdi. Luftam po cijele dane. Ne pomaže. Svako malo pomislim da sam umro i strulio pa shvatim da je to bio samo san.
Šteta. Ne bi imao ništa protiv da nestanem. Samo ne znam kako se to radi. Dok ne saznam, bježim. U fikciju, naravno. A gdje drugo? Pa neću valjda ostati u stvarnosti?
Znam, sve znam, to je čista obrana, zabijanje glave u pijesak, al sad mi je već sasvim svejedno. Samo da se maknem od života.
A, kako je to na sceni lako. Cap, neko te kokne i gotovo. Blago matorom. I ja bi volio tako. Da mi neko skrati muke. Ne mogu sam, nisam za to sposoban. Bolujem od manjka inicijative, u tome je stvar.
A vidi ga, molim te, pomaknuo se. Slaba je to gluma. Taj je spreman za mirovinu. Kad smo kod tog, i meni bi sad jedna dobro došla. Još da se dočepam kakve kolibe usred šume, maknem se od ljudi, okrenem se medvjedima i srnama. S njima bi se još i dalo razgovarati. Ljudi su najgora vrsta. I previše ih ima. Gdje god se okreneš, ide čovjek.
Spazi Malu biljeterku kako hoda prolazom.
Evo, i sad ide žena. To je ona mala s garderobe. Šta sad hoće?
Mala biljeterka opominje nekog u redu ispred njega.
Opet nekog opominje. Na koga me podsjeća? Jako mi je poznata.
Normalno da je, Mandiću, liječio si je prije tri godine. Bezuspješno, naravno.
Stisne se u sjedalu.
Ne, pa to više nije normalno. Svugdje su. Ko zna koliko ih još tu u mraku ima. Sve su okupirali. Evo, sad su i teatar zauzeli. I šta da sad radim? Gdje ću?
Što dalje, to mi je jasno. Kad navale na mene poslje predstave, gotov sam. Treba mi izlazna strategija pod hitno. Al prvo jedan sedativ.
Izvadi tablete. Nekoliko komada proguta.
Ne znam zašto sam ovo sad napravio. Nisam normalan. Zato. Al to je sad ionako manje važno. Bolje da ja vidim šta ću.
Kako šta? Pa daću se u bijeg. To čitav život radim.
Brišem na prvi pljesak. Dok se ovi sa scene svi poklone, ja sam već na cesti. Trčanje mi je hobi. Sad će mi odlično doći. Nema šanse da me ti luđaci sustignu.
Samo, gdje ću? Doma? A šta ću tamo? Pa tamo nema nikoga. Tamo sam sam i nesretan. Bolje mi je da lutam gradom. Sporednim uličicama. Možda se izgubim. Razum sam ionako već izgubio. Još samo da fizički nestanem i našao sam smisao.
Namjesti se u sjedalu. Rukama se osloni o naslon.
Čekam u niskom startu, spreman za kraj.
Još malo i spašen sam.
Pljesak krene. Lud čovjek se zaleti prema vratima. Trči ka smislu života.
