Prostor, ne samo domaće, književne produkcije u posljednje je vrijeme prenapučen obiteljskim pričama, sagama čiji je cilj razgrnuti nekoliko slojeva obiteljske povijesti i od njezinih komadićaka isplesti veći narativ. U tom je smislu roman “Planine pjevaju” vijetnamske spisateljice Nguyen Phan Quei Mai zanimljiv eksperiment. Rođena u sjevernom, a odrasla u južnom Vijetnamu, autorica je knjigu o vijetnamskoj povijesti ispisala tek kao polaznica studija kreativnog pisanja, na engleskom jeziku. Jezični odmak njezinom pogledu daje bistrinu, a njezino pisanje čini istodobno i u pravoj mjeri sentimentalnim i ozbiljno stvarnosno utemeljenim. Priča dvanaestogodišnje djevojčice Guave i njezine bake nije samo priča njihove obitelji. Mogla bi, zapravo, biti priča svake od vijetnamskih obitelji iscrpljenih Velikom glađu, pogođenih zemljiš- nom reformom i potom dovršenih Vijetnamskim ratom, iz kojeg se muški rođaci, ako uopće, vraćaju fizički osakaćeni, a majka liječnica s najdubljom ratnom traumom. Teško- ćama unatoč, Que Mai roman ispisuje lagano, vješto i bez gorčine, s pomalo djetinjom naivnošću, što u ovom slučaju i ne smeta jer samo djeca i idealisti doista vjeruju u antiratne poruke kakve se ovakvim djelima odašilju.
