Na periferiji Monrovie, filmska je ekipa obavljala svoje svakodnevne zadatke. Iza urbanog naselja, bili su distancirani, ako ne i sigurni, od ebole koja je harala gradom. Liberija je već bila na putu da postane najgore pogođena nacija u epidemiji ebole u zapadnoj Africi, a gotovo pet tisuća života bit će izgubljeno do trenutka kada će Svjetska zdravstvena organizacija reći da je epidemija prošla. Bilo je to u rujnu 2014., a kraj epidemije još nije bio ni na vidiku.
Skoro mjesec dana filmska ekia je ostala daleko od svojih obitelji i prijatelja, kampirali su između hotela i kuće u predgrađu Virginije. Za pranje je korišteno razrijeđeno bjelilo i tjelesni kontakt bio je potencijalna smrtna kazna. Nije bilo rukovanja niti čestitanja za dobro obavljen posao. Straha je bilo u izobilju.
Bila je to čudna sredina u kojoj bi se stvarala komedija. Film "Killer Bean i Falcao" nije velik. Nikada neće biti velika stvar u kasnim noćnim kultnim projekcijama, niti će kritičari ispravljati popise najboljih filmova. Ali zbog okolnosti u kojima je nastao, zaslužuje stajati rame do ramena s djelima Apocalypse Now i Fitzcarraldo, piše CNN.
Za razliku od droga kojih je bio prepun filma Francisa Forda Coppole, ili sizifovog posla Wernera Herzoga s brodom u peruanskoj Amazoni, problemi filma nisu bili nešto za što su sami krivi. Ipak, poput ovih poznatih redatelja, njegov producent, Richard Dwumoh, zna kakve žrtve i napori su potrebni da bi stvorio umjetničko djelo.
"Bilo je strašno", kaže, prisjećajući se uz nervozni smijeh. "To je bio jedan od najvećih rizika koje sam ikad imao u životu, imao sam jedno iskustvo koje nikad neću zaboraviti ... Djevojka se razboljela (na setu), tada su simptomi bili kad nečija koža postaje vruć, oči im postanu crvene i počinju povraćati, to znači da imaju ebolu, djevojka je imala sve te simptome, imala je kćer, oko 6 ili 7 godina i ona je također počela povraćati", prisjeća se Dwumoh za CNN
Vratio se u svoju sobu i učinio jedinu stvar koju je mogao; pomolio se. Na kraju su simptomi bili lažni alarm, i majka i dijete su se oporavili.
"Hvala Bogu", dodao je s veseljem. "Svi su se bojali."
Lollywood je posao koji je Ebola izgradila. Ne iz temelja, ali sigurno do vrha.
Liberijiska filmska industrija (koja dijeli svoj nadimak s onom iz Lahorea u Pakistanu) pridružila se Nollywoodu u Nigeriji, Gholijalu u Gani i Wakaliwoodu u Ugandi kao značajnom afričkom filmskom igraču zbog, prije negoli usprkos, epidemiji ebole. Ljeto 2014. bilo je vrhunac ebole: 27. srpnja sve osim glavnih graničnih ulaza u Liberiju zatvorene su; 6. kolovoza predsjednica Ellen Johnson Sirleaf proglasila je 90-dnevno izvanredno stanje; 20. kolovoza došlo je do nacionalnog policijskog nadzora. Zemlja i njeni stanovnici bili su odsječeni od svojih zapadnoafričkih susjeda. Izvoz je prestao i uvoz je zaustavljen. Uvoz uključuje i DVD-ove - fusnota u priči o epidemiji, ali ona koja se nekima pokazala značajnom.
Dwumohova tvrtka 2Rich Productions započela je posao 1998. godine. Bila je to jedna od prvih filmskih produkcijskih kuća u Liberiji, gdje televizijskim rasporedima i kino programima dominiraju naslovi kulturnih behemota s istoka.
"Kad sam započeo, bilo je samo ganskih i nigerijskih filmova", prisjeća se Dwameh. Liberija, država od 4,3 milijuna ljudi, nije mogla - i još uvijek se ne može - natjecati sa svojim susjedima. Ganino gospodarstvo je 20 puta veće od Liberije. Nigerijsko je gotovo 200. Liberijina ograničenja označila su ga kulturnim potrošačima, a ne producentom u zapadnoj Africi.
Bilo je i drugih čimbenika, objašnjava 28-godišnji Sharif Abdul-Karim, koji je režirao šest filmova za 2Rich i radi kao izvršni direktor VORS Entertainmente.
"Ljudi su putovali u susjedne zemlje kao što su Gana i Nigerija tijekom Liberijskog građanskog rata (1989.-2003.), A naučili su se o tamošnjoj produkciji filma i vratili su se prepuni znanja", dodao je, "Lollywood je službeno osnovan 2004."
Do 2009, Frank Artus, liberijski glumac, bio je među glumcima 2Richa. Igrao je naslovne uloge u filmovima poput "Foolish In Love".
"Naše tržište bilo je tako nisko palo da nismo mogli ni povratiti novac koji smo uložili", priznaje Dwumoh, koji se oslanjao na izvoz da se ne sruši. Sve se promijenilo kad su granice zatvorene. Tržnice su zatvorene, a oni koji su ostali otvoreni, jednom prepuni piratskih filmova iz zapadne Afrike, Indije, Sjedinjenih Američkih Država, Filipina i Hong Konga, nisu uspjeli prodati police. Zabavni centri zatvoreni su svakodnevno u 18:00 sati.
"Niste mogli ići nigdje, zemlja nije imala što gledati", prisjeća se glumac Abdul Jah.
Prilika je došla za Lollywood, a 2Rich ju je odlučio iskoristit. Jah je već imao nekoliko 2Rich filmova prije izbijanja ebole. Njegova izrezbarena čeljust nagovijestila je njegove želje za postajanjem akcijskim junakom, ali su mu bolje legle komedije. Poznat kao Killer Bean, Jah je počeo s karijerom u slapsticku. Njegova karijera, vjeruje, bila je predodređena, a otac je rekao da će trudna majka Jah postati glumac dok je još u maternici.
Jah se sjeća kako je to bilo na vrhuncu izbijanjae bole u Liberiji, kada se tjedno prijavilo 300 do 400 novih slučajeva i zemlja je objavila manjak vreća za tijelo.
"Ljudi su bili zabrinuti, ljudi su plakali, ljudi su bili traumatizirani. Napetost u Liberiji bila je tako visoka, u tolikoj mjeri da, ako ste čuli automobilsku sirenu, htjeli ste pobjeći", dodaje Dwumoh. Emocije su bile na vrhunuc. Kada je jedna četvrt u Monroviji bila u karanteni, stanovnici su se okrenuli protiv vojnika i policajaca.
"Richard je došao k meni i rekao: 'Gledaj, moramo se malo raspustiti'", kaže Jah.
"Tako smo složili priču pod nazivom 'Killer Bean i Falcao."
Producirao je i režirao Dwumoh, koji je također malo glumio, najbolji način da se oslobodi napetosti, kaže on, bio je da se ljudi nasmiju.
"Snimanje nikada nije lako", kaže Jah. "Uvijek smo koristili preventivne mjere, pranje ruku sapunom i vodom, svake sekunde, svake minute." Nema kontakta, bez hrane. Bilo je nekih mjesta gdje se nisu usudili snimati. Na kraju, koristili su teren uz prijateljevu kuću u blizini povijesnog hotela Africa. "Nitko nije htio riskirati svoje živote", dodaje Jah, ali ekipa koja je uvijek bila zajedno, znala je što treba učiniti". Prodali su 20.000 do 30.000, primjeraka kao i nepoznat broj krivotvorina. "Ljudi su počeli vjerovati u liberijske filmove", kaže Jah.
