"Djeca ponoći" roman su stotinu bogova: Brahme, Alaha, Gautama Bude, kašmirske svete dlake proroka Muhameda, Šivina falusa pred kojim žene izvode obred puje i Plavog Isusa koji je u Indiji nebesko plave boje kao i Krišna, hinduistički bog ljubavi plave kože.
Roman stotinu jezika: tamilskog, kanareškog, maratskog i gudžaratskog, molitva na arapskom, molitva na hindskom, jezika malajalam, "jedinog na svijetu čije je ime palindrom".
Roman stotinu političkih stranaka: Kongresne stranke sa simbolom teleta koje sisa kravu, stranke Jan Sangh koja je zagovarala staračke domove za stare i onemoćale svete krave, stranke komunista E.M.S. Namboodiripada koji se kleo da će svima osigurati hranu i poslove, i stranaka koje su se klele u bogove muslimana, budista i hindusa.
I jednako važno, "Djeca ponoći" roman su stotinu mirisa: gradova, ulica, izmeta, motornih rikši, jeftinih cigareta, kino dvorana, kino plakata, siromaha, prosjaka, prostitutki, chapati, paratha, tandoori i naan kruhova.
Roman sa stotinu svega Salman Rushdie zamislio je 1975. putujući Indijom sa 700 funti predujma dobivenog za prvi roman. Mladiću još nije ni trideseta. Rođen je u Bombayu 1947. godine. U djetinjstvu čita "Čarobnjaka iz Oza", "Alisu u zemlji čudesa" i "Gospodara prstenova". Diplomirao je na Cambridgeu, kao i otac, živi u Velikoj Britaniji i radi u reklamnoj agenciji Ogilvy&Maher. A sad u Indiji sanja stotine stranica romana u kojemu se kronika kašmirsko-muslimanske obitelji isprepliće s poviješću suvremene Indije. Zamišlja knjigu kojoj će čitatelji ljubiti korice: kao što su kod kuće u Bombayu činili sa svim knjigama, ne samo s onima svetima. U agenciji počinje raditi honorarno, dva-tri dana u tjednu, ostale dane piše svoju profanu-svetu knjigu, onu koju će generacije ljubiti. Šest godina kasnije, u travnju 1981. u umjetničkoj galeriji u londonskom Covent Gardenu, predstavljena su "Djeca ponoći". Copyrighter nervoznog smiješka koji je želio napisati veliki roman premetnuo se u indijsko-pakistanskog imigranta s ambicijom Šeherezade.
Djeca ponoći, Salman Rushdie, Petrine knjige. Prijevod: Marin Popović
Te travanjske večeri s početka osamdesetih postmoderna je dobila jedan od svojih kapitalnih naslova. "Djeca ponoći" zatvorila su čitavo stoljeće britanske književnosti: od kolonijalnog doba do postkolonijalnog, od Rudyarda Kiplinga do Salmana Rushdieja, od "Knjige o džungli" do knjige o Saleemu Sinaiju, rođenom u ponoć, kad je proglašena indijska neovisnost. Roman pisan na "hengleskom" i "bambaiju", hindu-engleskom i urbanom slengu Bombaya, čitali su Britanci koji nikad nisu kročili na indijski potkontinent i Indijci koji su tvrdili da u Rushdiejevu magičnom realizmu prepoznaju vlastitu priču. Trideset i trogodišnji "Paki" napisao je roman o "metežu deva, bicikala i ljudi, ljudi, ljudi...": o "zemlji u kojoj je broj božanstava parirao broju stanovnika". Platno koje je razapeo protezalo se od Kašmira do Bombaya, od istočnog Pakistana do zapadnog Pakistana, od djeda i pradjeda do unuka i praunuka: od nezavisnosti Indije 1947. do Indire Gandhi. A u središtu svega nalazilo se jedno pretkazanje. Mladoj kašmirsko-muslimanskoj majci vidovnjak će reći: "Sin... i to kakav sin! Sin, sahiba, koji nikad neće biti stariji od svoje domovine - ni stariji ni mlađi. Novine ga hvale, dvije ga majke podižu! Biciklisti ga vole. Sestre će plakati, kobra se prikradati. Pljuvačnica će mu glavu razbiti, doktori ga iscijediti, džungla ga uzeti, čarobnjaci vratiti!", i tako dalje, i tomu slično, od riječi do riječi otkrivajući što će se na sljedećih petstotinjak stranica zgoditi.
Od tada je prošlo 45 godina. Margaret Thatcher je otišla u povijest, s njom i britanske imperijalne ambicije, Indija je udvostručila svoje stanovništvo, umnažajući svoje svjetove, a karijerni zaokret talentiranog copyrightera ovjenčan je Bookerom za najbolji roman godine na engleskom jeziku. Dogodilo se i ono što ni vidovnjakinje staroga Delhija nisu mogle predvidjeti: napisan je roman s vražjim stihovima, čovjek u crnom podigao je koščati prst, strijela je letjela trideset godina, pretvorila se u nož, danas zatamnjeno staklo naočala zakriva trag oštrice. U međuvremenu "Djecu ponoći" generacije su ljubile baš onako kako je pisac poželio da budu ljubljena. Roman sa stotinu svega uvršten je na BBC-jevu listu najboljih britanskih romana svih vremena po izboru čitatelja (2003.) i najboljih britanskih romana svih vremena po izboru kritičara (2015.), a uz Bookera roman je nagrađen i s dva Best of Bookera (1993., pa još jednom 2008.).
Kako se danas čitaju "Djeca ponoći"? Najkraće: kroz boje i mirise. Kao povijesni roman "Djeca ponoći" su i dalje zabavna. Kad pripovjedač prizna da je pogrešno zabilježio godinu ubojstva Mahatme Gandhija, to poglavlju o premijeri filma s prvim poljupcem u povijesti Bollywooda, koji naprasno prekida vijest o smrti voljenog Bapua, daje specifičnu pripovjednu notu. Teži slučaj predstavlja Indira Gandhi. "Majka Indira" u rukopisu se pojavljuje kao Udovica s crno-bijelom kosom. Godine 1975. već je 15 godina udovica, no nakon proglašenja izvanrednog stanja i uzimanja diktatorskih ovlasti, Rushdie njezin bračni status piše s velikim slovom. Ništa prirodnije nego da roman zamišljen sedamdesetih završi s njom. Stotine bogova, "Šiva, Višnu, Ganeš, Ahuramazda, Alah", "trideset i tri milijuna bogova samo u hinduizmu", svode se samo na jedno ime, jedno božanstvo: "Udovicu, koja nije bila samo premijerka Indije, već je također htjela biti i Devi, Majka-božica u svom najstrašnijem aspektu, posjednica božanskog šaktija, višestruko božanstvo s razdjeljkom u shizofrenoj kosi".
Mjesto i značaj koji u konstrukciji romana ima Indira Gandhi mogao bi se okarakterizirati kao "ruski konstruktivizam", štono bi rekao predsjednik Milanović. Mladi i borbeni Rushdie odlučio se obračunati s premijerkom ne zato što je ona to zaslužila, već stoga jer se nitko bolji nije našao pri ruci. Udovica je na bačenu rukavicu odgovorila tužbom zbog klevete. Tužiteljica nije zahtijevala odštetu, već samo uklanjanje spornog segmenta iz budućih izdanja. Rushdie je bez puno borbe pristao povući spornu rečenicu. Time je pravna stvar zaključena. Ubrzo potom Indira Gandhi je ubijena u atentatu vlastitih tjelohranitelja zbog osvete za gušenje pobune u Zlatnom hramu, tijekom koje su ubijene stotine separatističkih Sikha. A Rushdie je u novinskom članku napisao: "Svi mi koji volimo Indiju... danas tugujemo i oplakujemo...". Tako je ideja da se "Djeca ponoći" zatvore velikim obračunom s Udovicom otišla u povijest.
Epizoda s Indirom Gandhi povijesno je preuveličana, a pripovjedno irelevantna. Ono što danas od nje ostaje crni je pramen u bijeloj kosi Udovice. "Djeca ponoći" čitaju se u bojama šafrana, pistacija, zelene i žute boje indijske zastave, i crnog manga, kako maleni Saleem naziva ono što je načas ugledao kad se mama u kupaonici sagnula. Roman ulazi u nos i oči poput alergena. "Djeca ponoći" vizualna su i olfaktorna senzacija. U nosu ostaju mirisi: "Mirisi deva, mirisi automobila, isparavanja motor-rikši... izlučevine vozača gradskih autobusa i jednostavan znoj njihovih putnika stisnutih u vozilima poput sardina...". A boje se usklađuju s mirisima i klasificiraju: stara tikovina i svježi prdac su tamnosmeđi, automobili i groblja sivi, a donje rublje oprano u proključaloj vodi dolazi u svim nijansama plavetnila.
Zvuči nekako malo, zvuči tanko, nakon svega, nakon BBC-jevih lista i Bookera, nakon svih šesto i šezdeset-sedamdeset stranica u prijevodu Marina Popovića isticati boje i mirise - ali nije. Nije ni najmanje malo. U pitanju je pomicanje težišta: s povijesnog platna na olfaktornu i oftalmološku tapiseriju. Nije sve u povijesti, u pripovjednoj konstrukciji koja pokriva generacije i desetljeća, u ideji velikog romana i ambiciji Šeherezade. Ima nešto i u opojnosti. U tome da se "Djecu ponoći" može vidjeti, namirisati, osjećati u nosu: danima nakon čitanja.
