Kultura
992 prikaza

'Šokiralo me što smo u karanteni prihvatili totalitarni diskurs'

Sandra Šimunović/PIXSELL
Rođen je u Beogradu, odrastao u Mostaru, a školovao se u Zagrebu, gdje je početkom ‘90-ih postao sljedbenik kultne predstave ZKM-a ‘Magic & Loss’ Eduarda Milera, a usavršavao se kod Roberta Wilsona u Americi. Uz to je angažirani aktivist i suosnivač Nove ljevice

Premda najšira publika pamti Damira Markovinu po ulozi Luke Pongratza u prvoj hrvatskoj sapunici “Villa Maria”, taj izuzetni glumac zagrebačkog HNK-a odavno je proširio polje svog umjetničkog rada, pa se uz glumu bavi pisanjem drama i filmskih scenarija, primjerice, napisao je scenarij za film “Rom Kom”, a sve više snima i dokumentarne filmove. 

Njegova drama “Paščad” nagrađena je Nagradom Marin Držić, a dokumentarac “Šihta” o radnom danu njegove kolegice Ane Begić premijerno je prikazan na sarajevskom filmskom festivalu. Upravo je završio srednjometražni dokumentarni film “Čekaj me”, a punom parom radi i na svom prvom dugometražnom dokumentarnom filmu “Borac”, u kojem će “ispričati” sudbinu svog oca, koji je tijekom rata bio poslanik SDP-a u Skupštini Bosne i Hercegovine. 

Rođen je u Beogradu, odrastao u Mostaru, a školovao se u Zagrebu, gdje je početkom ‘90-ih postao sljedbenik kultne predstave ZKM-a “Magic & Loss” Eduarda Milera, a usavršavao se kod Roberta Wilsona u Americi. Uz to je angažirani aktivist i suosnivač Nove ljevice, koji smatra da je njegova obaveza kao umjetnika i autora upirati prstom na društvene anomalije, te se zato uključivao u mnoge civilne inicijative, od Gay Pridea i akcije “Puk’o nam je film” do raznih drugih lijevih i ekoloških kampanja. 

Express:  Osim glume, bavite se pisanjem drama i filmskih scenarija, režijom i produkcijom, snimili ste i nekoliko dokumentaraca, primjerice “Šihtu” i “Čekaj me” (koji upravo čeka premijeru). Znači li to zaokret u vašoj karijeri glumca?

Mislim da znači samo interes za više aspekata moje profesije, odnosno posjedovanje većeg broja alata koje učim koristiti u istom procesu. Moj posao je, kako ja to vidim, pokazati svijetu nešto divno, zanimljivo i točno, nešto pored čega prolazi svakodnevno, a to ne vidi nužno, bio to rad na ulozi, drama ili ideja za film. Ili jednom nešto četvrto. Moje drame, kao i dokumentarni filmovi, proizašli su iz potrebe da se bavim temama koje me zanimaju, a kojima se nisam u prigodi baviti kao glumac u repertoarnom kazalištu. Pisanje mi je prirodan način razvoja ideje, a dokumentarna filmska forma najviše odgovara mom autorskom senzibilitetu i u posljednje vrijeme sam joj najviše i posvećen.

Express: Upravo ste završili svoj prvi srednjometražni dokumentarac “Čekaj me”, koji je nastao prema vašoj nagrađenoj drami “Paščad”. Jeste li vjerno pratili priču drame?

Film i dramu je inspirirala ista osoba, ali su se razvili u dva vrlo različita projekta. Ta osoba je moja 94-godišnja baka Šefika, skojevka, feministkinja i revolucionarka, moj obiteljski prototip pankera. Jako mi je zanimljiva njena osobna buntovnička priča, ali i sudbina čitave njene generacije, koja je pobijedila u borbi protiv fašizma, ostvarila svoje težnje i kreirala novo, pravednije društvo ili barem tu ideju, ali je i odgojila generaciju koja će isto to društvo pa i ideju poništiti. Drama se bavi mogućnošću imaginarne posljednje pobune njene generacije, a film dokumentira njenu staračku svakodnevicu, kompleksan odnos s ljudima koji se brinu o njoj i tematizira starost i odnos društva prema njoj. Film je nastao u sklopu MA studija režije dokumentarnog filma na ADU, divne škole koju pohađam, evo, već drugi put, i koji mi je omogućio da tu priču razvijem, eksperimentiram s njom i puno, puno bolje upoznam medij filma. Nadam se da će “Čekaj me” imati svoju premijeru ovo ljeto, unatoč svim zastojima u proizvodnji filmova i njihovom festivalskom životu koje je prouzročila pandemija koronavirusa.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Također radite na svom prvom dugometražnom dokumentarnom filmu, “Borac”. 

To je priča o spomenutoj drugoj generaciji, na čijoj straži nam se dogodio rat. Glavni protagonist filma je moj otac, nekadašnji poslanik u Skupštini BiH, i njegovi osobni i politički izbori. Između njegovih vatrenih nastojanja da apeliranjem na zdrav razum spriječi nadolazeće krvoproliće, kasnijeg izgona iz Mostara i današnjeg života u mirovini, koju krati pisanjem memoara i restauriranjem starih drvenih barki, krije se taj film, koji ću, nadam se, uskoro realizirati. Mislim da se kroz njegovu sudbinu na filmski zanimljiv način može ispričati jedna strahovito potresna i zapravo ružna priča o ratu u Mostaru i Hercegovini, koju sam i ja proživio.   

Express:  Rođeni ste u Beogradu, odrastali u Mostaru, živite u Zagrebu. Koliko se današnji Mostar razlikuje od onog multinacionalnog, multietničkog i multireligijskoga grada iz vašeg djetinjstva?  

Iako u realnosti za to nemam osobito puno razloga, još se optimistično nadam da postoji mogućnost da se obnovi atmosfera i taj duh nekadašnjeg Mostara. Ratovi dolaze i prolaze, ljudi ostaju i moraju naći način kako zajedno živjeti. Evo, baš jučer sam saznao da će se nakon 12 godina konačno održati lokalni izbori u Mostaru, pa je možda i to mali politički napredak prema tom cilju. Želim svoj diplomski film na magisteriju filmske režije posvetiti Mostaru, to je sigurno tema koja me okupira i kojom bih se htio filmski i umjetnički baviti.  

Express: Kako ste se u HNK nosili s režimom izolacije, jeste li razvijali projekte za slučaj prestanka funkcioniranja kazališta u “klasičnom” formatu?

Komunicirali smo online cijelo vrijeme izolacije i razmijenili puno zanimljivih ideja i mogućih projekata, u formatima koje je moguće realizirati u vrijeme karantene, izvan naše pozornice i zgrade HNK. Moj doprinos je participativni, dokumentarno-igrani komad “Potresne priče”, koji tematizira potres u Zagrebu i njegove posljedice, a ideja je artikulirati glas građana centra Zagreba, koji su u potresu najviše stradali. U međuvremenu se kazalište otvorilo i donekle smo se vratili nekom polunormalnom funkcioniranju. U svakom slučaju, volio bih realizirati takav projekt. Mislim da je sve ovo što nam se događa(lo) nešto čime se kazalište treba i mora baviti, to ga čini aktualnim i živim. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Mislite li da su epidemiološke mjere pretjerane?

Ne mislim, ali mislim da postoji dvojaki, ili višestruki set pravila, koji se vrlo oportuno aplicira, ovisno o potrebama dnevne politike, što mi smeta. Dopuštene su vidno bez ograničenja mise, predizborne kampanje, sajmovi i festivalski eventi na kojima se ljudi doslovno gužvaju, ali su kazališne predstave i kinoprojekcije visoko regulirane?! Nitko još nije uspio obrazložiti epidemiološki uvjetovane razlike, tako da su one očigledno političke. No paradoksi tu ne prestaju, jer iako mi u publici teatra smijemo udomiti tek 50-ak adekvatno distanciranih ljudi, dok predstave, jasno, igramo na isti način kao i prije mjera, tako da nas sedam govori i doslovno pljuje u isti mikrofon. Apsolutno podržavam otvaranje kazališta, mislim da (moj) posao performera podrazumijeva i određenu izloženost riziku i svakako želim igrati “svoju” predstavu, a ne neku njenu epidemiološku varijantu. Ali kriteriji prema kojima središnji autoritet procjenjuje razinu vrebajuće epidemiološke opasnosti su ponekad nedokučivi. Mi neka što manje putujemo, a turisti neka nam dođu u što većem broju, doduše s rezervacijom, jer je valjda poznato da rezervacija smještaja sprečava širenje virusa?! Čini mi se da su kriteriji dosta proizvoljni, a to nas dovodi na teritorij Orwellove “Životinjske farme”, u kojoj su neke životinje jednakije od drugih. Što, dakako, nije fer, a u zemlji u kojoj su svima usta puna demokracije čak i s manje idealizma možemo u najmanju ruku reći da je licemjerno.  

Express: Koje je najbitnije pitanje s kojim će se susresti umjetnici nakon prestanka režima izolacije?

Čini mi se da je osnovno pitanje s kojim ćemo se uskoro svi susresti, pitanje izbora između sigurnosti i slobode. Mislim da je kroz povijest naše civilizacije previše ljudi stradalo boreći se za slobode koje ja danas uživam i ja ih previše cijenim da bih ih se olako odrekao. Naročito ako se uskraćuju mimo procedura propisanih Ustavom države u kojoj živimo. Nije mi svejedno, naravno, za svoje zdravlje i život i ponašam se odgovorno i razumno, ali mislim da bih trebao zadržati slobodu da svojim životom sam raspolažem. Frapiralo me koliko smo lako za vrijeme karantene kao društvo ušli u jedan distopijski, gotovo totalitarni diskurs u kojem ljudi denunciraju susjede koji šetaju ili ne nose masku, gdje policija nad građanima koji šetaju uz more bez razloga primjenjuje silu, sve nam je to jako brzo postalo razumljivo i prihvatljivo iz straha za vlastiti život. A nije. Ne smije biti. Mi se s pravom užasavamo prizora policijske brutalnosti u Americi, ali teško razgovaramo o brutalnosti naše policije na našim granicama, unatoč obilato dokumentiranim slučajevima nepotrebne okrutnosti. Ne tako davno, mnogi naši sugrađani su bili u istoj situaciji, tražili su utočište, kako bismo mi gledali na to da ih se na talijanskoj, slovenskoj ili bilo kojoj granici tuklo? Ljudska prava ne poznaju koncept “naših” i s razlogom se zovu univerzalna, a temeljne slobode u 21. stoljeću ne bi smjele biti predmet rasprave. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Najšira publika vas pamti po ulozi Luke Pongratza u prvoj hrvatskoj sapunici “Villa Maria”, no kasnije ste se potvrdili ozbiljnim ulogama u HNK-u, primjerice, u “Ciganinu”, “Glumici” i “Na kraju tjedna”. Kako korespondiraju sapunice, naša najveća kazališna kuća, film i aktivizam?

HNK je moj umjetnički dom već 18 godina i najugodnije se osjećam na njegovoj pozornici, s kolegicama i kolegama iz ansambla. Sve što radim izvan te pozornice me obogaćuje i rasteže moje kreativne kapacitete, mislim da me izleti u druge medije i zvanja spašavaju okoštavanja, ponavljanja, nekog “činovničkog” odnosa prema kazalištu. O mojim impresijama iz sapunica  možda najbolje govori to što je protagonist prvog scenarija koji sam napisao za kratki igrani film “Rom - kom”, glumac u sapunici koji ima problem razlučiti stvarni život od onog na setu. Rad na tom scenariju je bila divna terapija nakon iscrpljujućih mjeseci snimanja i način da svoj set umjetničkih alata resetiram i vratim na tvorničke postavke. S druge strane, rad na sapunici mi je dao ogromno iskustvo rada na setu i medijsku prepoznatljivost. Strahovito sam puno naučio o radu glumca s kamerom, čemu se na studiju Glume na ADU devedesetih godina, nažalost, nije pridavala velika pažnja. Također, rad na sapunicama i drugim televizijskim formatima mi je omogućio i veću ekonomsku neovisnost. U zemlju u kojoj se, realno, jako malo snima, a koja proizvodi iznimno veliki broj glumaca godišnje, oni moraju i trebaju koristiti svaku prigodu za rad. Zanimljivo je kako se umjetnike stalno tjera u neko realno “tržište”, a kada oni tu prigodu koriste, postoji izvjesno podozrenje prema njihovom odabiru žanra i javnom uspjehu. Ne smatram nijedan posao manje vrijednim. Moj ostanak i opstanak u Zagrebu, u koji sam 1992. došao kao izbjeglica iz BiH, uvelike je ovisio o količini poslova i visini zarade koju bih uspio ostvariti svojim radom, i zahvalan sam na svakoj pruženoj šansi. 

Express: Vaša prva profesionalna predstava bila je “Dundo Maroje” Krešimira Dolenčića 1995. godine u Gavelli, u kojoj je zadnji put igrao Fabijan Šovagović. Također ste surađivali s jednim od najvećih bosanskohercegovačkih redatelja Harisom Pašovićem na “Faustu” i “Hamletu”, kojeg je transponirao u središte Osmanskog Carstva. Kakav su dojam ostavili na vas?

Smatram se privilegiranim što sam vrlo rano u karijeri imao priliku surađivati s nekim od najboljih hrvatskih glumaca, a među njima i s legendarnim Fabijanom Šovagovićem. Bio sam student druge godine Akademije i igrao sam Vlaha u Krešinu “Dundu”, a pokojni Fabijan Gulisava Hrvata. Trenutak u kojem je izašao na pozornicu i tu magiju koju je bio u stanju proizvesti, čak i nakon puno godina bolesti, nikad neću zaboraviti. S Pašovićevim East West Centrom sam surađivao na tri jako zanimljive predstave: “Hamlet”, “Faust” i “Kopenhagen”. Pokušali smo s njima nekako objasniti novu, poratnu realnost koja nas je sve negdje dosta žuljala. To iskustvo rada me bitno umjetnički formiralo i omogućilo mi suradnju s umjetnicima iz svih postjugoslavenskih zemalja, što mi u ovom vremenu novog zatvaranja granica izgleda kao iznimno rijetko, važno i dragocjeno iskustvo. S Harisom sam prošao puno regionalnih i europskih pozornica i upoznao fenomenalne umjetnike kojima dugujemo jako puno, kakav je, recimo, bio veliki Bekim Fehmiu. Bekima sam upoznao prigodom gostovanja “Hamleta” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, prve njegove predstave koja je nakon rata izvedena u Beogradu. Bekim Fehmiu se bio davno prije toga povukao iz javnog života Beograda, protestirajući protiv tadašnje vladajuće politike u Srbiji. No neočekivano se pojavio na tom “Hamletu”, odjeven u bijelo odijelo, za nas biće iz legendi, polubog glume i teatra koji nepogrešivo čita i pronicljivo komentira sve što smo u tog “Hamleta” ugradili. Okružen klincima na početku karijera, koji u njega gledamo kao nogometni juniori u Maradonu. Mogao sam osjetiti kako prisustvujem nekoj simboličnoj predaji svetog plamena teatra sljedećoj generaciji. Njegova autobiografska knjiga “Blistavo i strašno” jedno je od najpametnijih i najvažnijih djela o umjetnosti i životu na ovim prostorima, koju iskreno preporučujem svima, posebice umjetnicima koji se bave i aktivizmom.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Vi ste jedan od rijetkih glumaca s dugim aktivističkim stažem, od Gay Pridea, preko akcije “Puk’o nam je film” pa do peticije glumaca HNK, koji su tražili Hasanbegovićev smjenu u Kazališnom vijeću. U kojem trenutku ste osvijestili da se morate i društveno angažirati?

U odličnoj knjizi “Misliti u lošem svijetu” Geoffroy de Lagasnerie kaže, ukratko, jednom kad si odlučio sudjelovati u stvaraju ideja već si dio političkog života, ne možeš stajati po strani. Politika je sam život u zajednici. Ja se želim baviti tim svijetom u kojem se nalazimo i nastojim utjecati na njega, koliko mogu, nabolje. Taj svijet je često loš i nepravedan, ali jedini način da se unaprijedi je političko i aktivističko djelovanje. Smatram da je nužno, kad vidimo da nešto ne funkcionira dobro, uprijeti prstom u to i pitati “Što je ovo?” i “Kako to možemo popraviti?” Pogotovo kad se radi o evidentnim nepravdama, kršenju ljudskih prava ili nastojanjima koja društvo vraćaju na predmodernističke vrijednosti.

Express: U Hrvatskoj je prilično živa civilna scena, međutim, stječe se dojam da, usprkos peticijama, akcijama i demonstracijama, zapravo nije uspjela u većoj mjeri pridonijeti promjenama u društvu – desni, konzervativni pokreti i dalje nas vuku unazad. 

Ne bih se s time složio. Mislim da su danas neke stvari koje danas doživljavamo kao samorazumljive moguće upravo zbog velikih aktivističkih nastojanja u prošlosti. Na prvom Gay Prideu u Zagrebu bili smo stjerani na Zrinjevac i okruženi kordonom ljudi koji su na nas urlikali uvrede, bilo je i ozlijeđenih. Danas, 18 godina kasnije, Pride je u Zagrebu općeprihvaćena činjenica, radosni i šareni festival ljudskih prava i tolerancije u kojem sudjeluju tisuće ljudi. Aktivizam građanske scene je omogućio takve pomake. Aktivizam je vratio ime Trgu žrtava fašizma, obranio Radio 101 i pomogao mnogim ugroženim skupinama i pojedincima. Nogometnim rječnikom, ne možemo reći da aktivisti vode 5:0 u gostima, ali mislim da se dobro drži u toj utakmici i da je njegov trajni rezultat kontinuirano širenje područja slobode u Hrvatskoj. Evo, konkretno danas je u toku aktivistička akcija “Ljudi za ljude”, kojom se prikuplja pomoć za ljude koji u teškim uvjetima žive na Baniji i Kordunu, bez osnovnih sredstava za život. To je, primjerice, vrlo konkretan utjecaj na kvalitetu života konkretnih ljudi. Akcija “Daj mi kino” svojedobno je spasila kino Europu i omogućila kasnije godine njegovog rada. Naravno, dok ga gradska uprava nije ponovno odlučila zatvoriti pod izlikom hitne obnove kojoj nema ni traga. Mislim da bi bez djelovanja civilne scene ovo društvo bilo odvučeno puno više kilometara unatrag i izgledalo bitno drugačije. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: U jeku je kampanja za parlamentarne izbore. Prema nekim anketama SDP je pretekao HDZ, na desnici jača Škoro i njegova ekipa, dok se na ljevici platforma Možemo bori za mandate u Saboru. Kao suosnivač Nove ljevice kako vidite ishod izbora?

Izbore vidim kao priliku da se dio aktivističke scene Hrvatske, a osobito Zagreba, o kojoj smo upravo razgovarali, konačno institucionalizira i dobije svoje predstavnike u Saboru. Jako mi je drago što je javnost konačno prepoznala trud i angažman ljudi okupljenih oko platforme Možemo, koji su na puno načina zadužili ovaj grad konstantnom borbom za prava građana i bolje upravljanje njihovim resursima. Mislim da će njihovo iskustvo i poznavanje objektivnih problema građana pomoći da se politički diskurs vrati upravo na građane, da se kroz rad Sabora artikuliraju kvalitetne politike i programi unaprijediti kvalitetu života u našoj zemlji.

Express: Koliko Davor Bernardić ima šanse vratiti dignitet hrvatskoj ljevici?

Čini mi se da SDP danas socijaldemokraciju ima još u imenu, a da je u programima i djelovanju puno bliži političkom liberalizmu nego ljevici. SDP više nije moj politički izbor, ali bih volio vidjeti tu stranku temeljito reformiranu na suvremenim principima ljevice i socijaldemokracije. Ne vidim neko veliko nastojanje predsjednika SDP-a u tom smjeru ni ideju da se ide tim putem. Ali, mandat gospodina Bernardića još traje i kandidat je na izborima, koji će u velikoj mjeri pokazati i njegov politički kapacitet. Mislim da je ljevica u nas općenito izgubila kontakt sa svojom radničkom bazom i nije adekvatno reagirala niti na kriminal tranzicije niti na rastući nacionalizam te je u velikoj mjeri odgovorna i za ovo doba kontrarevolucije i pokušaja povratka u predmodernu, što živimo danas. Mislim da ljevica, koja je po svojoj definiciji internacionalistička i ekološka te se zalaže za veće slobode, ljudska prava i jednakost među ljudima, solidarnost i snažne javne servise građanima, ima veliku šansu, jer za njom postoji sve veća potreba. Ali također mislim a ona već dugo ne stanuje u SDP-u.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Škoro i njegov ultrakonzervativni, desni Domovinski pokret je prema anketama četvrta opcija hrvatskih građana. Koliko su njegovi stavovi opasni za demokraciju?

Možemo početi od činjenice da se zove pokret, ali je i to, uz mnoge druge nelogičnosti, moguće rezultat neznanja. Iako rado izražavaju kako su protiv svih totalitarnih režima, suština njihovog programa je bitno totalitarna. Opasna je svakako pretenzija da ta “ekskluzivna” skupina zna čitavu istinu i što je dobro za sve nas građane Hrvatske, ili kako oni vole govoriti – narod, dočim je sve drugo u njihovoj političkoj ambiciji nedopušteno. Pojedinačno bi valjalo dugo nabrajati, ali, primjera radi, zadiranje u slobodu odlučivanja žene o njenom tijelu, osobito u kontekstu silovanja, potpuno je neprihvatljivo. Kad to proširimo na neskriveno zazivanje cenzure i želju za određivanjem čija je umjetnost dovoljno hrvatska, a čija nije, ne vidim ništa pozitivno u takvom političkom programu, naprotiv. Nadam se da će glasači to znati prepoznati, ne bih želio živjeti cenzuriranu stvarnost koju naši kolege iz Mađarske i Poljske žive već neko vrijeme, ili neku lokalnu inačicu “Sluškinjine priče”.

Express:  Bandić vlada Zagrebom već 20 godina, no građani ipak počinju osvještavati njegove propuste i pogrešne poteze, koji nisu za javno dobro. Koje su posljedice njegove vladavine? 

Katastrofalno stanje gradskog budžeta i njegove infrastrukture, zatvaranje važnih gradskih kulturnih punktova, prvenstveno oličeno u zatvaranju kultnog kina Europa, pretvaranje gradskih ulica u permanentnu izložbu svih vrsta i oblika kanti za smeće i ostale plastične galanterije te potpuni nedostatak empatije za vlastite građane pogođene potresom i epidemijom. Za detaljniji uvid u pravu narav i posljedice te vladavine preporučujem bolju tražilicu gradonačelnikovih akata (https://akti.za-grad.com). Kao građanin Zagreba vidim da je odnos količine novca koju dajemo gradu i usluga koje za njega dobijemo strahovito disproporcionalan. Al’ zato imamo vječne fontane i nešto dvojbene spomeničke plastike, na uspomenu i dugo sjećanje, koje će, nadam se, potrajati do skorih lokalnih izbora.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.