Sofiju poznajem od ranog djetinjstva.
Sreli smo se jednom prilikom kad sam pao u potok. Bilo je zimsko doba i pripremali smo se za Božić. Nisam posve siguran u tu uspomenu, ali Sofijino ime povezujem s mirisom oraha, dizanog tijesta i komada napola osušenog panja crnogorice koji cvrči u peći. Pamtim i majku koja sjedi za stolom i od svježeg tijesta oblikuje kvočku s pilićima koju će staviti na kruh i zajedno s njim ispeći za blagdan.
Tog sam jutra s djecom iz sela pošao na potok klizati. Klizali smo u cipelama jer klizaljke nismo imali, neki od nas čak ni tople zimske čizme, ali znali smo kako otprilike izgledaju, negdje smo ih vidjeli. Čudno, nitko od nas djece nije se mogao sjetiti gdje točno, ali klizaljke su bile jasno upisane u našu memoriju; vidjeli smo dupli bod kojim je bila prošivena koža, veličinu jezika klizaljke i kukice za koje se zakače vezice od čvrste voštane špage. Klizaljke su bile jedini predmet naših želja u tom zimskom dobu godine i jedina tema naših razgovora; oštri noževi klizaljki o kojima je svatko nešto znao, kako ih je najbolje održavati, oštriti i čuvati od ljetnih vrućina, koža koju je potrebno njegovati voskom, a u unutrašnjost klizaljki nagurati lopte od zgužvanih novina da zadrže oblik, da se ne raskvase i otvrdnu, oprezno postupati s kukicama kako se ne bi koja iščupala...
I vjerovali smo jedni drugima u tim pričama, istinski, kao da ih doista imamo.
Potok je vijugao kroz gusto, zaleđeno šipražje u oštrim zavojima gdje je dubio mala jezerca. U proljeće smo u njegovim mirnim dijelovima i malenim ušćima lovili žabe, ljeti smo se u njemu kupali uz nadzor starije braće, vještijih plivača, a ujesen bi na njega vodili guske na ispašu. Zimi smo klizali, bez nadzora starijih i u tajnosti.
Šipražje se pod ledenim sigama povilo u guste bijele tunele kroz koje kližemo na svojim istrošenim potplatima i od zime obamrlim prstima, radosni zbog studeni koja nam nudi tu kristalnu bjelinu posutu rahlim injem koje se na zimskom suncu ljeskalo i pretvaralo svijet u nepoznato mjesto čije smo nepostojanosti samo mi, djeca, bili svjesni. Studen nas je častila divnim snježnim oblicima, zmajevima od snijega, kraljicama odrubljenih glava, čara-babama, princezama u zamcima i u isti nas je mah kažnjavala zbog te bijele ljepote koju su naše dječje oči upijale; tukla nas je po nježnim obrazima, štipala za nos i nabijala se u naše prste odakle će je tek uvečer toplina peći istjerati uz bol i trnce.
Led je pod nama stenjao, napinjao se, stvarale su se male napukline, prozorčići za ribe koje zimi nikada nismo vidjeli, ali smo ih zamišljali kako kroz njih vire iz hladne tame i mulja, a koje bi do idućeg jutra zacijelile kao rane. Svejedno, taj zvuk leda koji krcka i osjećaj da se klizi, da se leti, da se doseže nešto što na nas čeka u tom bijelom tunelu od divljeg šipka bio je jači od svih roditeljskih zabrana i prijetnji.
Tog sam dana propao kroz led.
S mislima o klizaljkama kakve ću jednom imati.
Našao sam se u studenoj vodi koja me je gurala pod svod od leda, dozivala da krenem s njom u svijet, niz riječno korito, ispod mostova, da se odmaram u rukavcima, izležavam s ribama, da spavam u toploj žabokrečini, poskakujem niz brzace, prevaljujem se niz oblo kamenje, da se strovaljujem niz litice sedre kao slap, da se zapletemo u lopatice mlinova, rastačemo na tepisima od algi, šuljamo se dnom plićaka sa zmijama ribaricama kroz otpalo granje i lišće u potrazi za ribljom mlađi, da nas snažne struje raznose i cijede u korita za pilane koje danonoćno bruje, a potom da drijemamo u velikim dvoranama i kavernama gdje ljudska noga nikada nije stupila i da u stalaktitima iznad naše površine tražimo oblike životinja, jelena velikih rogova i debelog medvjeda, koje mrak podzemlja ne poznaje, sve dok nas opet ne pogurne snaga ponornice i izbaci na danje svjetlo.
Dok mi je ledena voda punila nosnice i zavlačila mi se u utrobu kao velika i hladna jegulja koja se želi domoći topline mog želuca, Sofijine su me oči promatrale s obale nudeći mi dvije mršave ruke za pomoć, dvije koščate grančice koje ću povući za sobom ako ih uhvatim. Oklijevao sam, lovio se za napukla okna na potoku, za mrtvo busenje trave, ali te dvije ruke nisam želio uloviti. Kasnije su u pomoć Sofijinim rukama pritekle druge dvije, jake i obrasle dlakom, žuljevite i tvrde, izvukle me na površinu, posjele u krilo i utrljavale mi u lice topli dah. Dok su me odnosile kući, umotanog u grubu vunu kaputa što je mirisao na duhan, uspio sam vidjeti Sofiju u daljini kako odmiče u tunel od šipražja gdje su skrivena djeca čekala da me susjed odnese kući pa da mogu nastaviti s klizanjem i što prije zaboraviti ovaj zamalo koban događaj. Prije nego što sam iscrpljen klonuo pod toplim dahom svog spasitelja, vidio sam i da mi se osmjehnula.
* * *
Sinoć sam pokušao izračunati koliko sam nedjelja proživio do te večeri.
To se jednostavno ne može učiniti bez kalkulatora. Možda bi kakav bolji matematičar i mogao, ali ja ne mogu. Nikad nisam bio bogzna kakav matematičar, uvijek zaokružujem brojeve, nemam volje računati napamet, od toga osjećam težinu negdje iza očnih jabučica, misli mi se opiru toj radnji, titraju kao kakve napete žice ili kao užad pred samo pucanje. Nemam uopće volje za računanje i ponekad ne slušam kako je netko došao do nekog zbroja. Ne zanima me koliko košta bojenje kvadratnog metra stana, zanima me samo koliko stoji sve ukupno. Ne zanima me ni koliko stoji kilogram šljiva, onih bistrica, čija se utroba od slada zna i raspuknuti, volio bih samo znati koliko stoji šest ili sedam, koliko bih pojeo tog trena. Ili, na primjer, zašto bi čovjek uopće morao znati koliko je jedna četvrtina od koluta sira, kad može otprilike pokazati koliko sira želi kupiti, kriška sira ionako može stati u onaj prostor između razmaknutog kažiprsta i palca.
Ti si tako nemaran, govorila je moja žena, ne može se tako živjeti. Možda je imala pravo, možda se tako ne može živjeti, u mjeri između palca i kažiprsta, ali ona je živjela u četvrtinama i kvadratima, volumenu i vektorima pa je svejedno iščezla. Nedostajao mi je glas koji će uzdahnuti "tako si nemaran" i pokupiti čarape bačene u kut ili dlanom u jednom potezu pokupiti mrve kruha s kuhinjskog stola. I zvukovi, ti zvukovi... bilo ih je mnoštvo različitih.
Prvo sam ih vrijeme čuo svakodnevno. Kad bih ušao u stan, čuo bih sudaranje lonaca, otresanje stolnjaka – to prigušeno mlaćenje zraka platnom gustog tkanja, zveket jedaćeg pribora nalik na zvuk činela koje je netko slučajno opalio palicom i zatim u strahu zaustavio njihov drhtaj, pomicanje nogu stolaca koje kao da će zaorati drveni parket, potom neki škrgutav zvuk vodilice zavjese koja upravo zastire pogled predvečerja svemu izvanjskom. Svi ti zvukovi zaostali su u mojim slušnim kanalima u tim našim zajedničkim godinama, točnije, četrdeset godina braka, i onda su polako istjecali, prelijevali se u prazan prostor – sve više gubili snagu. Svakim danom sve sam ih manje čuo, prorijedili su se toliko da bi me tek tu i tamo zatekao nespremnog kakav zvuk i tu ništa nisam mogao učiniti. Nije ga se moglo zadržati u uhu, začepiti ga prstom ili gumenim čepićem jer curio je na nos i kroz oči, kroz sitne rupice na vlasištu. Iz pora.
A onda je zavladala potpuna tišina.
