Do početka ožujka u Knjižnici Vjekoslava Majera, u novozagrebačkom Zapruđu, može se pogledati izložba radova Ivana Križana pod nazivom "Izdvoji". Petnaestak djela, zapravo fotografija na kojima je umjetnik intervenirao dodajući efekt rastera, oponašaju tradicionalne tiskarske tehnike, ali istovremeno se čini da odišu duhom najfinijih i najnježnijih dalekoistočnih slikarskih poteza, poput onih iz drevne japanske zen umjetnosti. Tu su motivi iz prirode, biljke, grane, lišće, drveće, snimani u poljima, šumama, parkovima i vrtovima, često i noću uz korištenje bljeskalice. Vjerojatno taj dojam o istočnjačkom nadahnuću i nije posve slučajan, zapadnjačka umjetnost uvijek je težila podrediti prirodu svojoj volji, svojem oku i svojoj ruci, dok se na Dalekom istoku priroda htjela predstaviti u njenoj suštini. Na istoku umjetnici nisu težili vjernom prikazivanju oblika, cvjetova, grana, slapova i valova, već su htjeli slikati i opisivati njihov duh, bili su fascinirani tim svijetom prirode, nisu njime htjeli ovladati, samo ga doživjeti, štovati, biti što bliži pupoljku na trešnjinoj grani, uroniti u srce trave, u duh vode, ispreplesti se s mrežom grana i stabala.
Križan ovim djelima pokazuje da želi biti takav umjetnik, onaj koji se divi i izražava štovanje tom svijetu, toj misteriji prirode, toj regiji nedirnute ljepote, pa i iluzije. On ne želi svojim djelom kreirati privid oblika, već samo što jasnije, što preciznije, želi ukazati na njenu bit. Tu se koketira i s elementom dokumentarizma, s pukim bilježenjem, registriranjem, što Križan dodatno naglašava kada prizore prirode uranja u tiskarski raster, u ono što je na papiru novina ili bilo kakvog drugog tiska bilo uvijek hladnije, ali preciznije nego na platnu zanesenog slikara sa Zapada.
Ta Križanova mala putovanja, ti mali mikrokozmosi koje on izdvaja iz jedne nepojmljivo šire slike, asociraju tako i na poeziju Dalekog istoka, na stihove u kojima nema puno izričaja, figura, niti ekspresije koja skriva ono bitno. Križan se pokušava što više približiti vlati trave, granama stabala ili cvjetnoj livadi, kako bi u njima našao neke odgovore, kao što u najjednostavnijoj kratkoj pjesmi, nekom haikuu na primjer, pjesnik nalazi odraz svoga života.
Ivan Križan je rođen u Zagrebu 1975. godine, dizajner je, šira javnost je čula za njega kad je 2002. u Japanu dobio prestižnu Nagoya Design Do! nagradu, prethodila je tome i nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva, pa još niz doista prestižnih priznanja, poput Quanto projecta u Italiji. Sada Križan predaje digitalnu ilustraciju na Sveučilištu Algebra. Diplomirao je studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu, objavljivao je svoje radove na domaćim i stranim izložbama. Branko Kostelnik napisao je u katalogu ove izložbe: "Kombinirajući do sada poznate postupke s novim eksperimentalnim pristupom, garnirajući to s tehnološkim znanjem, ali i prepoznatljivim autorskim pečatom, Križan uspijeva otvarati nove puteve i stvoriti svoj, prepoznatljiv i osebujan stil".
Križan se godinama bavio dizajnom logotipa, tipografijom, neki od njegovih radova, poput onog za lanac domaće trgovine obućom, postali su tako snažno amblematični da se čini kako već žive i izvan brenda kojeg predstavljaju. Na pitanje mož li u sebi pomiriti takav dizajn s ovim što je izložio u Knjižnici Vjekoslava Majera, može li istovremeno raditi oboje, on odgovara:
- Mogu, naravno. Mislim, nema tu neke velike razlike, sve je to isto zapravo, velim u nekom likovnom smislu - i dizajn i ilustracija i crtanje i slikanje i fotografija itd. Dakle i slova ili znakovi se crtaju ili slikaju, kao što se i crta ili slika npr. akt. Sve se u krajnjoj linij bazira na nekakvom crtežu i na nekakvim osnovnim likovnima načelima i elementima - kompoziciji, proporciji, ritmu, točkama, linijama, plohama. S druge strane i likovni umjetnici zapravo dizajniraju, ili ako hoćeš oblikuju svoje crteže, slike, kipove itd. Ostalo je tehnika, a to se prije ili kasnije nauči i savlada, naravno uz određenu dozu talenta. Zapravo ključna stvar u likovnoj umjetnosti, bila ona primjenjenog tipa ili ne, po meni, je to da se čovjek mora naučiti gledati, tj. da zna gledati. Usudio bih se reći da je razlika između dobrog i lošeg umjetnika, ili dizajnera, u tome što dobar umjetnik zna gledati. Naravno i ideja je bitna, bez ideje nema ni umjetničkog djela, al to je sad druga priča. Sve me više ponovo vuče čisti “art”. Tako da bi se volio u nekoj budućnosti samo tome posvetit. Ma mene je zapravo i u dizajnu oduvijek više zanimao taj likovni aspekt. Jer ja dolazim iz te linije umjetnika/dizajnera, koja je završila ŠPUD – grafiku, i to pod vodstvom, između ostalih, i poznatih umjetnika kao što su Artuković, Mateš, Arbanas i dr. Tamo su se podjednako tretirali i tzv. čista umjetnost i dizajn, tako da je taj izraziti likovni aspekt u dizajnu kod mene ostao nedjeljiv do danas.
Uz nazive prizora koje je izdvojio na fotografijama nalaze se i lokacije na kojima su snimljeni. Što je time htio poručiti?
- S nazivima sam htio poručiti kako i naizgled općeniti prizori ili detalji iz prirode, iza sebe imaju neki širi kontekst i određenu emocionalnu dimenziju. Dakle tu se na radi o nekakvom slučajnom likovnom izričaju, nego je svaki taj rad konkretan prizor, u smislu i lokacije i motiva. U početku sam imao ideju da se svi ti radovi naprosto samo pobroje, dakle “izdvoj” broj taj i taj – jer svi su ti radovi dio nekog šireg skupa iste tematike, koncepta itd. – al onda sam skužio da bi bilo zgodno, upravo kao nekakav kontrapunkt tom “hladnom” prvom i osnovnom nazivu, dodati još i te opise lokacije i motiva. Jer ja točno pamtim gdje i kada je koji prizor uočen i snimljen. I svaka ta fotografija u meni budi određena sjećanja i emocije, koja su vezana upravo za tu specifičnu lokaciju i motiv. Tako da sam mislio da bi bilo zanimljivo da to i publika zna, da znaju što u biti gledaju.
Mnogi se pitaju je li na pameti imao neka djela drugih autora, neke su promatrače slike podsjetile na Đuru Sedera, na njegove poteze i linije iza kojih se često skrivaju obrisi tijela. Je li se nadao da će u tom mikrosvijetu ugledati obrise koje ne očekuje?
- Ideja mi je bila je naprosto fotografijama izdvojiti, iz tih nekih većih kompozicija, zanimljive detalje određenih prizora iz prirode. Dakle ti neki neočekivani, spontani i začudni detalji iz prirode. I to je to. Uz što manje intervencija. Gdje ćeš ljepše od toga. Ako već razgovaramo o nekim sličnostima, onda bih prije rekao da možda ima nekih sličnosti, kod nekih radova, isto tako u nekim detaljima, s radovima recimo Twomblya ili pak Kandinskog, iz faze biomorfizma. Al velim, ne, u principu nisam imao na pameti nikakva konkretna djela iz slikarstva ili općenito povijesti umjetnosti. Što se tiče neočekivanih obrisa, da, naravno. Samo treba znati gledati. To je upravo na ono što sam ranije govorio, to je jako bitno. Da, onda počneš uočavati i ono što možda nisi očekivao.
Svoje je radove objavljivao na Instagramu, društvenoj mreži koja ima karakterstične formate za fotografije, mi se i vrlo prikladnoj za ovakav tip slika i izraza.
- Mislim, istina je da je Instagram od početka imao taj karakterističan layout “feeda” koji je bio prilagođen formatima omjera 1:1, tzv. kvadratnom formatu, pa je u tom smislu bilo i logično da radim fotke tog formata, jer se tako najbolje i vide. Jer kod takvog njihovog layouta, ako si radio fotke npr. okomitog formata onda se na “feedu” nije vidjela cijela fotka, tj. gornji ili donji dio fotke je bio “odrezan”. Al zapravo sam odabrao taj format prvenstvo zato što najbolje odgovara tim mojim kompozicijama, koje su većinom plošne, a kvadratni format je upravo idealan za takve kompozicije. Takav format je statičan, dakle kad gledamo neku fotografiju tog formata, pogled nam je jednako usmjeren na sve dijelove formata, nema kretanja pogleda, takav format nema “smjer”. Dok pravokutni formati, bez obzira jesu li okomiti ili vodoravni, imaju tu neku dinamiku, u smislu orijentacije i kretanja pogleda, gore-dolje ili lijevo-desno, i u principu mislim da nisu baš prikladni za ovakav tip radova izrazito plošnih kompozicija kao što su “izdvoji”. Nažalost, od nedavno je instagram prešao na layout koji je prilagođen okomitim formatima omjera 4:5, iako se naravno i dalje mogu objavljivati fotografije omjera 1:1, al velim, ne izgledaju lijepo na feedu.
Na pitanje što je sljedeće, ima li još prostora za izražavanje u ovako toploj, sentimentalnoj formi i s motivima iz prirode, Križan odgovara:
- Naravno, što se mene tiče priroda je neiscrpan izvor inspiracije. Ako pričamo o “izdvojima”, taj koncept je defacto neograničen, dakle motiva ima bezbroj, samo ih treba uočiti i zabilježiti. Tako da uz ove već postojeće na instagramu, sigurno će nastajati i nove fotografije, i ta će se priča nastaviti i dalje, pitanje je samo koliko često i u kojoj količini. Što se drugih stvari tiče, vidjet ću kamo će me inspiracija odvesti. Već godinu dana radim na jednoj slici, ulje na platnu, 200x200 cm, užasno kompleksna stvar, i koju nikako da završim. Po moj procjeni bit će gotova tek za nekih, dvije-tri godine, ako. Uz to imam i par zanimljivih ideja koje bih htio realizirati u nekoj bližoj budućnosti, također neka ulja na platnu, a imam i nekih sjajnih, već realiziranih, projekta od ranije, crteža i grafika, koji nikako da ugledaju svjetlo dana. Tako da sam trenutno u potrazi za nekom galerijom koja bi bila zainteresirana za suradnju. Dakle, galeristi javite se!
